O iracionalnosti u vjeri

Možemo li tako odgajati mlade ljude da poštuju i vole Krista kao nekog velikog duhovnog učitelja (ako baš želite, samog Boga), a prema Crkvi neka zauzmu stav kakav im se god svidi? Jer što je ipak Crkva?
Popularno je u zadnje vrijeme dovoditi u pitanje svaki autoritet, „ta i sami znamo i možemo odrediti što je dobro, a što zlo“, pa argument o „potrebnoj poslušnosti“ nije baš omiljen, a svakome ni shvatljiv. U pozadini, možda u dnu savjesti postavlja se pitanje: ako je Krist bio tako dobar, ako je bio sveznajući, sam Bog, govore, kako je onda mogao grješnim i slabim ljudima prepustiti svoju Objavu i osloniti se na njih da tumače i ljudima prenose Njegovu riječ? Nije li u tome zapravo pogriješio?

U našim suvremenim shvaćanjima (a ponekad i u površnim katehezama) često se sakati sama Isusova riječ i njegova cjelovita poruka. Moguće je da se u takvim stavovima krije podsvjesna posesivnost (ja i moj Isus, ne marim za druge) ili pak velika razočaranost u ljude (strah od fundamentalizma i nezdravih odnosa). Individualnost nasuprot kolektivitetu. Situacijska etika nasuprot etici zajednice. Sv. Augustin je zapisao da je rimski senat jednom proglasio Isusa oholim bogom, ne želeći ga uvrstiti među rimske bogove, jer Isus želi svo štovanje samo za sebe. Pitanje je: što je istina? Ako je istina da je Bog samo jedan, može li on sam sebe izjednačiti sa svim ostalim lažnim bogovima i ljude ostaviti u tolikoj zabludi?

Sveto pismo nam govori da je Isus želio zajednicu, da je želio pojedince takvi kakvi jesu i da je obećao darove Duha da potpomažu našu slabost i da ti darovi služe za izgradnju zajednice. Stare knjige nam govore o živoj povezanosti prvih kršćanskih zajednica i prisutnosti Kristovoj u njima samima, na otajstven način. Sve milosti i darovi Duha dani su i primaju se isključivo radi izgradnje zajednice, koja će Božjom silom spašavati svijet, a grijeh je te darove koristiti za vlastitu promociju, za nadmetanje ili sijanje straha.

Prije tisućljeće i pol vjernici su se dijelili oko shvaćanja Isusovog božanstva (arijanska kriza), prije petsto godina oko vjere u zagovor svetaca i razumijevanje milosti (zapadni raskol), a danas se vjernici dijele oko stava prema Crkvi. To je naša suvremena kriza, netko bi rekao suvremena hereza. Krštenici ne vjeruju da je Crkva potrebna i trude se omalovažiti njene službenike i njen smisao. Nije to zdrava kritičnost, jer bi ona podrazumijevala također i ljubav, strpljivost i pouzdanje. Zdrava kritičnost je danas zapravo potrebnija od slijepe poslušnosti. Suvremena hereza je ili ravnodušnost ili destruktivan prijekor Crkvi koji ju iznutra ranjava i razara. Takav odnos nije od Duha Svetoga.

U svijetu u kojem je otuđenost ljudi i prekomjerna samoća postala svakodnevna pojava potrebne su mu ruke bližnjih da se iscijele ranjena srca i da ljudi ponovno pronađu nadu. Živeći bez Božjih zakona postajemo tolerantni prema „vladajućim mišljenjima“, nekritični prema modi, susretljivi prema slabostima i grijehu, neotporni na klevete, pesimizam i beznađe. Kritizirajući Crkvu ušutkavamo našu savjest koja traži dublji i sigurniji oslonac. Odbijajući autoritet Božjih zapovjedi, svom dušom prihvaćamo diktate i diktature svih ostalih stvaraoca javnih mnijenja i prolaznih trgovaca životnim užicima, koji zapravo žele samo zaraditi, a ne nude smisao života.

Crkva se gradi jedino Duhom Svetim, onim Duhom koji je lebdio nad vodama još kada je Bog stvarao svijet. Onim Duhom, koji proniče tajne božanskih dubina. Duhom koji je govorio po prorocima, a ljudi su ih osuđivali. Istim onim Duhom koji svjedoči za Krista i u kome je sam Krist činio čuda. Crkvi je on dan radi razlučivanja duhova sadašnjega svijeta, radi opraštanja njegovih grijeha i radi proročke riječi u svim životnim prilikama. Za takvog Duha treba moliti i takvome se Duhu otvoriti. On sam nikad ne napušta ljude, ali nikad i ne prelazi preko naše slobodne volje kojom Ga možemo i utrnuti i ugasiti, ako za nj ne marimo.
Davno je Blaise Pascal rekao: „Ako ne živiš ono što vjeruješ, uskoro ćeš početi vjerovati u ono što živiš.“