iz propovijedi kard. Josepha Ratzingera na polnoćki 25. 12. 1977.


U spilji u Grecciju stajali su, po Franjinu naputku, one svete noći vol i magarac. Franjo, naime, plemenitom Ivanu bijaše rekao:„Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca, da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“Otada spadaju vol i magarac u svako prikazivanje jaslica.





Ali odakle to zapravo dolazi? U novozavjetnim izvještajima o Božiću nema ni spomena o tome. Međutim, zađemo li dublje u to pitanje, nailazimo na stvari koje su značajne za sve božićne pučke običaje, ali i za božićnu i uskrsnu pobožnost Crkve uopće - kako u liturgiji, tako i u pučkim običajima. Vol i magarac nisu jednostavno proizvodi pobožne mašte. Oni su, naprotiv, postali pratiocima božićnog događaja vjerom Crkve u jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta. U proroka Izaije postoji rečenica:

Crkveni oci vide u ovim riječima proročki govor koji nagoviješta novi Božji narod, Crkvu sastavljenu od Židova i pogana.

Pred Bogom bijahu svi ljudi - Židovi i pogani - kao volovi i magarci, bez razuma, bez spoznaje. Ali im je Dijete u jaslicama otvorilo oči da su sada upoznali glas vlasnika, glas svoga Gospodara. U srednjovjekovnim skazanjima Božića uvijek je upadljivo istaknuto kako te dvije životinje imaju ljudski izgled, kako znalački i s poštovanjem stoje pred tajnom Djeteta i prigibaju pred njim koljena. To je sasvim logično, jer su obadvije životinje bile proročki znak u kojem se krije tajna Crkve - naša tajna, svi mi koji smo u odnosu prema Vječnome kao volovi i magarci, volovi i magarci kojima su se u svetoj božićnoj noći otvorile oči i koji su u jaslicama mogli upoznati svoga Gospodina! Ali, da li ga stvarno poznamo?

Kad vola i magarca stavljamo u jaslice, morali bismo se prisjetiti čitave Izaijine rečenice koja nije samo Evanđelje - obećanje buduće spoznaje - nego i sud nad sadašnjim zasljepljenjem. Vol i magarac poznaju, „a Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“. Tko su danas vol i magarac, tko su to »moj narod« koji »ne razumije«? Po čemu se poznaju vol i magarac, po čemu „moj narod“? Zašto je uopće tako da onaj tko nema razuma razumije, a tko ga ima da je slijep? Da bismo mogli na to dati odgovor, moramo se još jednom s crkvenim očima vratiti prvom Božiću. Tko nije upoznao? A tko je upoznao? I zašto je to bilo tako? - Onaj tko nije upoznao, bio je, maloprije, Herod. On nije shvatio ni onda kad su mu pripovijedali o Djetetu, nego je još više ostao zaslijepljen svojim vlastoljubljem i s njim povezanim progoniteljskim bijesom. Nije razumio ni »sav Jeruzalem s njime«. Nisu razumjeli ljudi obučeni u mekušaste haljine, uglađeni ljudi. Nisu razumjeli učenjaci, poznavaoci Pisma, učitelji Zakona. Oni su sigurno dobro poznavali dotično mjesto u Bibliji, ali ga nisu shvatili.Oni koji su ga upoznali, bili su, u usporedbi s ovim velikim ljudima, »vol i magarac«: pastiri, magi, Marija i Josip.

Da li je i moglo biti drukčije? U štali gdje je on nema finih ljudi. Tu su, kao kod svoje kuće, upravo vol i magarac! Kako pak mi stojimo? Da li smo od štale tako daleko udaljeni jer smo odviše fini i pametni za to? Ne zaplićemo li se i mi također u učenim izlaganjima Biblije, u prevelikom dokazivanju netočnosti ili pravoga povijesnog mjesta, da smo za samo Dijete slijepi i u odnosu na njega ništa ne primjećujemo? Nismo li i mi možda odviše »u Jeruzalemu«, u palači, uronjeni u sebe, u svoje samoljublje, u svoj strah od progonstva da bismo mogli noću čuti glas anđela, poći tamo i pokloniti mu se?

I nas gledaju ove Noći pogledi vola i magarca upitno: »Moj narod ne razumije«, razumiješ li ti glas svoga Gospodara?Dok postavljamo drage nam likove u jaslice, morali bismo moliti Boga da našem srcu udijeli onu jednostavnost koja u Djetetu otkriva Gospodina - kao što ga je otkrio nekoć Franjo u Grecciju. Tada ćemo i mi doživjeti što Toma Čelanski pripovijeda o sudionicima ponoćke u Grecciju - gotovo istim riječima kao i sv. Luka o pastirima prvoga Božića: Vratiše se svi kući puni radosti!



Preveo fra JUSTIN VELNIĆ „Brat Franjo“, God. II., br. 4.

IZVOR

»Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.« Razmišljajući nad tom rečenicom kojom nas u vjeri vodiš i odgajaš, spoznajemo Gospodine, da novost evanđelja nije u pukomu pomaganju onih koji su u oskudici. Činili su to mnogi prije tvoga dolaska na svijet i mnogi prije naše spoznaje ovoga svijeta.

Ti gladne, žedne i sve potrebite, nazivaš svojom braćom. Štoviše, kažeš nam da sve što za njih učinimo, tebi činimo. Zato u djelima ljubavi i milosrđa ne mjerimo našu solidarnost ili socijalnu osjetljivost, nego propitujemo zrelost svoje vjere. Pitamo se u iskrenosti: Gdje te, Gospodine, susrećemo i gdje te prepoznajemo? U čijem licu otkrivamo tvoje lice? Doista, lako te je otkriti u licima i životima svetaca, u licima i riječima mudrih i bogobojaznih ljudi, u licima pobožnih i revnih, ali otkriti te u licu onih koji trpe i koji su odbačeni znači posjedovati svu mudrost i svu vjeru u tvoju utjelovljenost i u tvoje čovjekoljublje. Učiš nas da svako djelo postaje dobro djelo ako kroz njega spoznajemo tebe i ako kroz njega dajemo drugima otkriti tvoju dobrotu.



*sve osim pjesme uzeto sa stranica www.caritas.hr