iz propovijedi kard. Josepha Ratzingera na polnoćki 25. 12. 1977.
U spilji u Grecciju stajali su, po Franjinu naputku, one svete noći vol i magarac. Franjo, naime, plemenitom Ivanu bijaše rekao:„Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca, da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“Otada spadaju vol i magarac u svako prikazivanje jaslica.
Ali odakle to zapravo dolazi? U novozavjetnim izvještajima o Božiću nema ni spomena o tome. Međutim, zađemo li dublje u to pitanje, nailazimo na stvari koje su značajne za sve božićne pučke običaje, ali i za božićnu i uskrsnu pobožnost Crkve uopće - kako u liturgiji, tako i u pučkim običajima. Vol i magarac nisu jednostavno proizvodi pobožne mašte. Oni su, naprotiv, postali pratiocima božićnog događaja vjerom Crkve u jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta. U proroka Izaije postoji rečenica:
„Vol poznaje svog vlasnika,
a magarac jasle gospodareve
- Izrael ne poznaje,
narod moj ne razumije“ (1,3).
Crkveni oci vide u ovim riječima proročki govor koji nagoviješta novi Božji narod, Crkvu sastavljenu od Židova i pogana.
Pred Bogom bijahu svi ljudi - Židovi i pogani - kao volovi i magarci, bez razuma, bez spoznaje. Ali im je Dijete u jaslicama otvorilo oči da su sada upoznali glas vlasnika, glas svoga Gospodara. U srednjovjekovnim skazanjima Božića uvijek je upadljivo istaknuto kako te dvije životinje imaju ljudski izgled, kako znalački i s poštovanjem stoje pred tajnom Djeteta i prigibaju pred njim koljena. To je sasvim logično, jer su obadvije životinje bile proročki znak u kojem se krije tajna Crkve - naša tajna, svi mi koji smo u odnosu prema Vječnome kao volovi i magarci, volovi i magarci kojima su se u svetoj božićnoj noći otvorile oči i koji su u jaslicama mogli upoznati svoga Gospodina! Ali, da li ga stvarno poznamo?
Kad vola i magarca stavljamo u jaslice, morali bismo se prisjetiti čitave Izaijine rečenice koja nije samo Evanđelje - obećanje buduće spoznaje - nego i sud nad sadašnjim zasljepljenjem. Vol i magarac poznaju, „a Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“. Tko su danas vol i magarac, tko su to »moj narod« koji »ne razumije«? Po čemu se poznaju vol i magarac, po čemu „moj narod“? Zašto je uopće tako da onaj tko nema razuma razumije, a tko ga ima da je slijep? Da bismo mogli na to dati odgovor, moramo se još jednom s crkvenim očima vratiti prvom Božiću. Tko nije upoznao? A tko je upoznao? I zašto je to bilo tako? - Onaj tko nije upoznao, bio je, maloprije, Herod. On nije shvatio ni onda kad su mu pripovijedali o Djetetu, nego je još više ostao zaslijepljen svojim vlastoljubljem i s njim povezanim progoniteljskim bijesom. Nije razumio ni »sav Jeruzalem s njime«. Nisu razumjeli ljudi obučeni u mekušaste haljine, uglađeni ljudi. Nisu razumjeli učenjaci, poznavaoci Pisma, učitelji Zakona. Oni su sigurno dobro poznavali dotično mjesto u Bibliji, ali ga nisu shvatili.Oni koji su ga upoznali, bili su, u usporedbi s ovim velikim ljudima, »vol i magarac«: pastiri, magi, Marija i Josip.
Da li je i moglo biti drukčije? U štali gdje je on nema finih ljudi. Tu su, kao kod svoje kuće, upravo vol i magarac! Kako pak mi stojimo? Da li smo od štale tako daleko udaljeni jer smo odviše fini i pametni za to? Ne zaplićemo li se i mi također u učenim izlaganjima Biblije, u prevelikom dokazivanju netočnosti ili pravoga povijesnog mjesta, da smo za samo Dijete slijepi i u odnosu na njega ništa ne primjećujemo? Nismo li i mi možda odviše »u Jeruzalemu«, u palači, uronjeni u sebe, u svoje samoljublje, u svoj strah od progonstva da bismo mogli noću čuti glas anđela, poći tamo i pokloniti mu se?
I nas gledaju ove Noći pogledi vola i magarca upitno: »Moj narod ne razumije«, razumiješ li ti glas svoga Gospodara?Dok postavljamo drage nam likove u jaslice, morali bismo moliti Boga da našem srcu udijeli onu jednostavnost koja u Djetetu otkriva Gospodina - kao što ga je otkrio nekoć Franjo u Grecciju. Tada ćemo i mi doživjeti što Toma Čelanski pripovijeda o sudionicima ponoćke u Grecciju - gotovo istim riječima kao i sv. Luka o pastirima prvoga Božića: Vratiše se svi kući puni radosti!
Preveo fra JUSTIN VELNIĆ „Brat Franjo“, God. II., br. 4.