Slobodni prijevod jednog nadahnutog eseja

Tijekom prethodnog stoljeća dvije su grane iznikle iz filozofije, obje se žele nazivati znanostima i obje su svojim pseudoznanstvenim postavkama utjecale na odnos prema vjeri, i općenito religiji. Dovele su do krize svačijeg autoriteta osim državnog, pridonijele su rasapu obitelji i otpadu od Boga i tradicionalnih vrijednosti, a ljude učinile narcisoidnim individualistima, čime su u svijetu porasli depresija, pesimizam i otuđenje. Je li ovo samo suluda konzervativna optužba ili ima nešto istine u tome?

Ne mora se biti znanstvenik da se uvidi kako je psihologija naučila ljude zagledati se u sebe same, pronaći svoje vlastite mjere dobra i zla, a u slučaju kojeg problema najprije okriviti druge za to. Sveto Pismo i tradicija Crkve nam, usprkos tome, govore da je Bog taj koji određuje granicu dobra i zla, ona nije subjektivna niti proizvoljna, a u srca svih ljudi Bog je usadio savjest kao svjetlo razlučivanja. Moderna psihologija koristi drugačiji jezik za iste pojmove i izopačuje stvari.

Erich Fromm, jedan od najpoznatijih psihologa humanizma, svojevremeno je načinio razliku između autoritarne i humanističke savjesti:

"Ne traži oholo bogatstvo,
već takvo koje možeš
pravedno steći,
trezveno koristiti,
veselo razdijeliti
i smireno ostaviti."
Bacon

Kad bi netko mlade pitao što im je važnije: ljubav roditelja ili nova odjeća, ispao bi naivan ili lud što uopće nameće takvu dvojbu koja ne postoji, ali kad bi pitali roditelje doznali bismo da se danas više nego ikada prije roditeljska ljubav uspoređuje s poklonima, samopoštovanje mladih ovisi o posjedovanju stvari, a sreća u životu pretpostavlja materijalno bogatstvo.
Roditelji se čude: pa nismo mi tako našu djecu učili...
Jednom sam pričala s majkom četvero djece, gotovo se rasplakala govoreći o svojoj tinejđerki koja ju je optužila da nije dovoljno dobra majka zbog toga jer joj ne može priuštiti ono "što svi drugi roditelji svojoj djeci mogu".

Skoro su i meni suze potekle...
Nisu djeca imuna na reklame, na poduzetnu, dinamičnu, agresivnu propagandu onih stvari koje im zapravo ne trebaju, djeca nasjedaju, ali to njih same nimalo ne čini poduzetnima, kreativnima i snalažljivima - to ih čini pasivnim potrošačima, sebičnim razmažencima i duhovnim slabićima.
Jer nasuprot tom mentalitetu nalazi se ljubav - ona traži odricanje, strpljivost, žrtvu i suosjećanje.

Isus je govorio o siromasima u duhu - to su oni ljudi koji se ne uzdaju u sebe i svoja materijalna dobra, nego u Boga. I oni koji sreću nalaze u tome da sve što imaju podijele s drugima...

1. Ljudi gladuju, jer nema dovoljno hrane.

Netočno. Zemlja već sada proizvodi više negoli je potrebno da bi svaki njezin stanovnik dobio koliko mu treba. Čak i one zemlje u kojima ljudi trpe glad proizvele su dovoljno hrane. U Indiji ima krajeva gdje ljudi gladuju, jer je država uskladištila 16 milijuna tona žitarica za vojsku. U Meksiku, gdje je 80% seoske djece neishranjeno, na plodnim se ravnicama uzgaja stoka za izvoz u SAD, a ona popase žitarica više negoli je potrebno za prehranu sveukupnog stanovništva. Trećina žitarica u svijetu prerađuje se u stočnu krmu kako bi bogati mogli svakodnevno uživati u svježim mesnim obrocima. U Bangladešu se proizvede žita da svaki stanovnik dobije minimalnih 2.600 kalorija na dan, ali ljudi gladuju zato što trgovci i bogati posjednici špekuliraju hranom.


2. Gladujemo, jer nas je previše.

Ne odgovara istini. Kina ima upola manje obradivih površina od Indije, pa ipak, iako ima brojnije pučanstvo svakome osigura barem zdjelu riže, a u Indiji ljudi gladuju. U Brazilu na stanovnika dođe više obradive površine nego u Sjedinjenim Državama, pa ipak se postotak neishranjenih popeo s 45% na 72%. Sahara, najkritičnije područje svijeta, nudi malo manje od hektra obradive površine svakom stanovniku, a to je šest puta više nego u Kini.
Sve ovo hoće reći da uzrok gladi nije u oskudici plodnih oranica ili prenapučenosti nego u problemima socijalne i političke prirode. Za glad i neimaštinu krive su manipulacije nekolicine bogataša koji posjeduju i stječu nova bogatstva.


3. Glad se može svladati jedino većom proizvodnjom hrane.

Pogrešno. U Indiji je na jugu (pokrajina Thanjavur) novim tehnologijama povećana proizvodnja hrane tako da je bila tri puta veća od sveukupnoga državnog prosjeka, pa ipak radnici na rižinim poljima i dalje žive bijedno. Nekolicina bogatih otkupila je polja, ostavivši dvije trećine seljaka bez zemlje. Polovica uroda u pokrajini uskladištava se i prodaje onima koji mogu više platiti. Dok se ti ne nađu, goleme zalihe obilato hrane miševe umjesto ljude.
Prema jednoj američkoj studiji iz 1983, oko 3% veleposjednika upravlja s 88% obradivih površina. Kada se melioracijom, navodnjavanjima, novim tehnologijama i visokosortnim sjemenom uveća urod i za nekoliko puta, zarada ide prije svega vlasnicima; oni postaju bogatiji, utjecajniji i dolaze do političke moći. Ostali od svega toga imaju samo štetu, jer su otkupima ostali i bez zemlje i bez posla zato što su mnogo učinkovitiji strojevi zamijenili ljudsku radnu snagu.


TRI ISTINE

1. Svaka zemlja ima dovoljno mogućnosti da protjera glad.

U mnogim zemljama odvažni se ljudi hvataju u koštac s tim problemima, ne bez uspjeha. U posljednjih 50 godina 40% stanovništva iz svijeta nerazvijenih oslobodilo se toga zla vlastitim snagama.


2. U mnogim zemljama nerazvijenost i siromaštvo podržavaju se umjetnim načinima.

Manjina, elita, posjeduje monopol nad nacionalnim dobrima i koncentrira nacionalnu ekonomiju na jednome mjestu, na kojemu je drugima nedostupna. Siromasi tako postaju sve siromašniji, a bogataši sve bogatiji ili, kako je ustvrdila Tullia Carrettoni, "izvjesne korporacije uzimaju novac siromašnima u bogatim državama, pa ga umnažaju kod bogatih u siromašnim zemljama".


3. Kad god se problem siromašnih rješava s tehničke strane, a ne iz društvenog i političkoga konteksta, on se samo još više komplicira.

Siromaštvo i bijeda svladavaju se jedino sudjelovanjem većine i promjenama društvenih struktura tako da one omogućuju toj većini izravan udio u izgradnji ekonomskoga i demokratskoga sustava. Sve dok su dobra u vlasti pojedinaca i služe njihovim interesima, istinskog napretka nema, jer nema ni društvene pravde.

M. Pranjić, A. Stojić: Životu ususret




Niti jedna zemlja na svijetu ne bi trebala imati protunatalitetnu politiku. U Kini je problem taj što vlada želi cjelokupno stanovništvo koje je već prešlo milijardu ljudi zadržati u granicama vlastite zemlje i unutar mogućnosti prehrane iako Kina ne obiluje plodnim površinama kao npr. Indija ili Brazil.

Vjera utemeljena na narodnim predajama u nekim zemljama ne aktivira drugačiji pogled na privatno vlasništvo. Npr. u Indiji uvriježene kaste i religija hinduizma strogo određuju granicu između bogatih i siromašnih i ne dopuštaju miješanje, a kamoli pravednu raspodjelu i pravo svih na privatno vlasništvo.

Proizvodnja i prodaja oružja na Zapadu velik je izvor brze zarade. Otuda proizlazi i nezainteresiranost vlada moćnijih zemalja za rješavanje sukoba primjerice u afričkoj državi Kongo, gdje vlastita vojska pljačka stanovništvo i okupira teritorije pobunjenika, i gdje unatoč mnogim prirodnim bogatstvima države, mnogo ljudi još živi u gladi i na rubu siromaštva.

Pa ipak mnoge se bogate zemlje brane da je to jednostavno tako i da se ne može samo tako nekoga izvući iz dugova i neravnopravnosti, i bahate se što nakon stoljeća kolonizatorskog istrebljivanja, sad kod istih moraju siromašni učiti o demokraciji i o vrijednostima.