Kada vidiš kamen na kojemu piše,
Da je ratnik pao
I nema ga više…
Nemoj samo proći
K'o da ne postoji
Tu su hrabro pali prijatelji moji…

Slušaj kako grmi,
Kako more pjeni,
Pitaju te jesu li
Zaboravljeni?

Za njih se pomoli,
Nek' mi braća znaju,
Heroji se nikad
Ne zaboravljaju….

Sam. Teških i umornih ruku. Od posla koji izgleda uzaludan, od dana koji izgleda promašen. Ostavljen. Sa suzama i boli. I s vremenom koje se neće vratiti. I pomisliš: kad sam bio dijete, nije li svaki dan bio novi? Kad sam bio dijete, nisam li bio zadovoljan koricama kruha kao ptica koju Bog hrani. Postoje sretni siromasi. To su oni koji znaju da nam je Bog dao sve što nam je potrebno. Ali siromaštvo donosi i nevolje: pretjerane brige, gorak okus u ustima, bespomoćnost i strah da tvoji najbliži to ne razumiju. U očima djeteta koje preko dana prati svaki tvoj hod i svako razmišljanje, za koje misliš da ono ipak ne razumije dovoljno. A prije spavanja pitaš se je li ono ipak iskusilo od proljetnog sunca ono najljepše. Ili se srce tvoje stvrdnulo. Odeš do katedrale. Ispod visokog zvonika teška željezna vrata. Na njima urezane staze križnoga puta. Koliko patnje, koliko krvi, koliko mučeništva kroz stoljeća. Vele, gle i oni se bahate sad, skupljaju milodare, skupe aute, za svaku uslugu se plaća. I šute. Ali, samo duše koje mrze i izgaraju od bijesa vide bahatost tamo gdje je nema, broje milodare, a ne vide srce puno ljubavi koje poklanja, vide razbacivanje tamo gdje vlada skromnost, i ne čuju ništa jer zatvaraju uši pred Riječju. Crkva se oporavlja od mržnje. U prošlom stoljeću oduzeto joj je sve, malo pomalo. Bavila se djecom i odgojem – škole su zatvorene, bavili se bolesnima – bolnice su im oduzete, bavili su se siromasima – i sami postali potrebni pomoći. Danas obitelji u kojima otac radi recimo nižekvalificirani posao, majka je domaćica, a imaju četvero djece – oni su, bez pretjerivanja, uvijek u minusu, uvijek ispod prosjeka, drugim riječima socijalni slučaj. A nekada, nije bilo „standarda“. Moji baka i djed su imali malu kuću, skroman cvjetnjak ispred nje, i povrtnjak iza kuće. Djed je radio u mlinu, po cijele dane, a baka je bila domaćica. Ne samo da su prehranili i odgojili, nego obrazovali i školovali četvero djece, od kojih su troje završili visoke škole. A imali su nešto malo zemlje koju su obrađivali, jedan vinograd kojim su se mučili, perad i svinje koje su im dobro došle. Danas bi rekli, imali su sve – danas mnogi nemaju ni malo od toga, ni mrvicu svojih posjeda i vlasništva. Potpuno ovise o društvu. O pomoći koju dobivaju, i uvijek su dužni. Vrijeme se promijenilo. Imamo sve, a nemamo ništa. Prazno srce, koje jedino Bog može ispuniti svojom pravdom i milosrđem.