srijeda, 28.11.2007.
Ovo morate vidjeti!
Izuzetno zanimljiva vijest, da ne kažem "Slomila sam se od smijeha!"
Možda je iz budućnosti :o)
I to ne tako daleke, čini mi se.
ponedjeljak, 26.11.2007.
Pekar, lekar, apotekar
U svjetlu te-ve programa preko vikenda, netom u vjetar bačenih milijuna kuna kojima smo i opet sami sebe šutnuli u guzicu (ili kako bi englezi, još prikladnije, rekli "stavili si nogu u usta") i izvrsnog Eastwoodovog "Flags of our fathers" čiji me blizanac upravo čeka u dvd-reproduktoru razmišljala sam danas o ratu i vojsci na mom velecjenjenom poslu na kojem mi se smrznuo gluteus maksimus na 5 stupnjeva Zagrebačkih.
I tak...
Čistiti pušku, raditi sklekove i drkati u iščekivanju trenutka u kojem Mica sa kolica poviče "Tričetrisad - kozadnjimagarac!" i onda pucati jer se tako radi i ne razmišljati da je ovo zadnje što ću od života vidjeti jer kad dođem doma reći će mi "Fala, a sad odjebi."
To bi mogla raditi.
Ne, čekaj.
Pa to već radim.
I ne samo ja.
četvrtak, 22.11.2007.
Treba nam više ovakvih :-)
Ako vam se svidi kao meni, eto vam i riječi za kutno smijanje.
Ne zaboravite skočiti do Athene i još se jednom zgroziti.
srijeda, 21.11.2007.
Reality Check
ponedjeljak, 19.11.2007.
Biti ili ne biti - il` se možda sakriti?
Imate dobar "nos".
Istina je. Malo sam vam htjela stavit` "bubu u uho" i reći na što da mislite, a dalje ćemo ovako:
-prvo ću i ja pridružiti svoj odgovor na to pitanje,
- a onda ću vam ispričati priču
- i na kraju ćete vi iznijeti svoje mišljenje, sad od svih dostupnih informacija.
Moj konačan odgovor na ovo milijunsko pitanje je da, to bih okarakterizirala kao "sebično". Zato jer mislim da ljudi najbolje donose odluke kad imaju najviše informacija.
Kao što ste i sami primjetili, ima okolnosti i okolnosti u kojima se neka priča može odvijati. I ja sam svjesna različitosti okolnosti.
Što je još zanimljivije, najčešće se vodim onom Voltaireovom "Ima istina koje nisu za sve ljude niti za sva vremena". Držim da je taktičnost važna. Vidim da je često važnije "kako" nego "što", a bolno sam svjesna činjenice da je (pogotovo u pitanjima srca) jako teško iskomunicirati drugome smisao onoga što želiš reći.
Riječi su riječi, a ono što čujemo interpretacija kroz iskustvo jednoga.
Da skratim:
P: Da li bih uvijek rekla?
O: Ne.
P: Da li bi voljela da se meni kaže?
O: Svakako.
Wtf?! - Ne čini li me to onda ne samo sebičnjakom nego i licemjerom?
O: Ne. Objektivno mislim da je sebično. Ali ako dođem u tu situaciju radije odabirem biti sebična nego povrijeđena.
Slijedi priča:
Sjednim neki dan sa par prijatelja na kavi.
Znamo se već sto godina. Svuda smo bili i svašta radili. Rasli smo skupa. Mislili smo da ćemo svakako do ovih godina imati sve - školu, posao, kuću, obitelj.
Jednom od njih ovih dana razvod je postao pravomoćan.
Čini mi se da uskoro gotovo i neću imati drugačijih prijatelja.
I tak on priča. Stanovanje, djeca, troškovi, roditelji,... Dobro se drži i trudi biti pun razumjevanja, ali na kilometar se vidi da ga svi, da prostite, *ebu k`o da nije i njemu teško, grozno i kataklizmično - k`o da je on samo prolaznik i kao da to nije njegov vlastiti život...
Ustvari nemam pojma što reći. "Misery loves company", ali nisam baš osoba koju bi tako što veselilo činiti.
I na kraju pričamo i hihoćemo se. Točka "Razno" i gluposti. Vicevi. Interne fore. Anegdote. Opuštenost.
U jednom trenutku počinje pričati kako je upoznao žensku osobu. Relativno nedavno. Sviđa mu se. Zna detalje prema kojima je jasno da je posvetio resurse njihovom saznavanju. Govori o tome pretjerano oprezno, ali ipak govori - opijen opuštenošću trenutka. Ta među prijateljima je.
Razgovor vrluda i skakuće s teme na temu, valjamo lascivne štosove (apsolutno najdraža zabava), otvoreno pitamo pitanja.
"Kad si zadnji put nešto maznuo?"
ili
"Zgasila je svjetlo, a ja sam bil gotov!"
I na kraju, kratak sažetak:
Jasno, brodolomom bračnim uvrijeđen i povrijeđen, ali u granicama normale.
Jasno, viđa se i viđat će se s drugim ljudima - ići u kina, večere, klubove.
Jasno, s nekima od njih će i "spavati" - onima koje daju informirani pristanak na "bez obaveze".
A što sa tom posebnom, tom za koju zna na koji lijek je alergična i kakvu kavu pije, tu koju prepoznaje po mirisu u sobi punoj ljudi i s kojom uvijek ima o čemu razgovarati?
Niš`, kad mu se učini da bi se mogao "izdati" počet će je izbjegavati.
subota, 17.11.2007.
jedno Pitanje
Da li bi okarakterizirali kao "sebično" ako jedna osoba (m/ž) taji drugoj da ju voli?
(voli = svjesno uzgaja naklonost opsežniju od samog sviđanja)
petak, 16.11.2007.
Sigurno ste mislili da neću ništa reći o izborima
srijeda, 14.11.2007.
PGA
Dugo se nismo smijali pa eto danas jednog vica.
Vi vidite kakav je vama, ali ja se nisam već godinama tako nasmijala. XD
Work has been rather tense recently. Jesus and Moses are playing golf. On the ninth hole Jesus says to Moses, "Last month the PGA held an event on this course. I saw Tiger Woods hit a shot into the hole from this very spot."
Moses replied, "Well, you have water in front and behind the green from here. Why don't you lay up over there and just chip on to the green."
Indignant, Jesus said to him, "If Tiger Woods can make this shot, you would think the Son of God could do it!"
"Suit yourself," Moses said. So Jesus hit his shot but it fell short and plopped into the pond. Moses went over to the pond, parted the waters, picked up the ball and brought it back to Jesus, saying, "Okay, you tried. I won't count that one. Now just lay up and lets get moving."
"Not yet," Jesus said. "I can do anything Tiger Woods can do." So he tried again and fell short again. So Moses went back out into the pond and brought the ball back.
"All right, it's just not your day," he said. "Now lay up or you can fish the ball out yourself."
"I can do this," Jesus said, "I was using the wrong club. Tiger used a four iron." So he tried again. Plop! In the drink, again. So Jesus goes to the pond, walks across the surface and reaches down to get his ball. Meanwhile, the foursome trailing them come up to see what's taking so long. Upon seeing Jesus standing on the water one of them ees, "Who does that guy think he is? Jesus Christ?"
"No," Moses replied, "He thinks he's Tiger Woods."
ponedjeljak, 12.11.2007.
Abstract
Možda je zato što "ja to ne razumijem",
a možda uistinu do perpetualnog knurda za koji me optužuju,
ali kad se nađem u situaciji da cijelu večer slušam kako ljudi razgovaraju o prošlim događanjima
- kategorija "bezlična trivija" -
s ljubavlju koju ne pružaju ni svome prvorođencu,
a meni je sve to samo ležerna šetnja kroz prošlost,
mikrokozmos povijesti,
prekopavanje starog ormara punog teškog zadaha nostalgije daleko, daleko gušćeg nego smrada plijesni i vlage,
stvarno ne znam što bih rekla
jer svi već dugo znamo da su događaji uvijek ljepši
kad se gledaju unazad sa sigurne udaljenosti
ili udaljene sigurnosti,
a oni se i dalje ponašaju razdragano
opito
i
oholo
ponašaju se
kao debili koji ne vide da im ta zaljubljenost u "onda" uništava život sada.
subota, 10.11.2007.
Preporuka
Ne propustite Zaselak večeras na drugom u 23:15!
srijeda, 07.11.2007.
Kaleidoskop
Prekopavajući prostranstva interneta u potrazi za svakojakim tricama i kučinama jučer sam otkrila jednu bogatu stranicu koja, između ostalog, sadrži i jednu od meni najdražih kratkih priča.
Ja ustvari volim znati što potiče nekog da tiktaka.
Impresioniraju me kreativna rješenja i parsimoničnost.
Trudim se ne propustiti priliku za učenje.
Nalazim da je ljudska psiha najinspirativniji predmet proučavanja u poznatom svemiru.
Ako ste imalo slični meni, priča će se svidjeti i vama, a ako niste vaš će komentar biti neprocjenjiv prilog.
Dakle, pročitajte priču!
UPDATE ILI UP YOURS 8.11.2007.:
Hero kaže da Macan veli da je Quintana rekao da oni koji žele kupiti ili se informirati o sudbi kletoj bestselerovske žbirke pričuljica posjete službeni blog knjižise te natječaja 2u1.
Požurite na Interliber i kupite si primjerčić do dva po sniženoj cijeni, a ovdje se možete prisjetiti i što sam ja pisala o tome kad je bio predstavljački šindig.
utorak, 06.11.2007.
"I was just going to have some iced tea and split the atom."
Opet sam jučer gledala "Mostove".
Milijunti put.
Čini mi se da ću sada konačno moći suvislo verbalizirati ono nešto najbolje u ovom filmu, ono što me svaki put vuče da ga gledam ponovo i ponovo i ponovo.
Neprestano smo u ovom svijetu (što će reći socio-kulturalnoj točci u vremenu i prostoru) zasipani porukama da je ljubav poput elementarne nepogode:
ne biraš kad i kako dolazi, što će obuhvatiti i koliko trajati, što sve uništiti prije nego konačno ODE (?!) i nema ničega s čime bi si mogli pomoći.
Ovaj film mi je izvrstan jer na jednostavan način pokazuje da je to pogrešno - na elementarnoj razini.
Nije točno da smo samo pijuni i nije točno da si ne možemo pomoći.
Takvu poziciju izabiremo.
subota, 03.11.2007.
"25 hits"
Pak sam se prerano stal.
Jezuš kristuš, kad bi mogel samo spati kak sam mogel kad sem jopec bil. Bila je još kmica, ni na teveju još ni nikaj bilo kad sem ga vužgal.
I kaj bi tak. Zel sem si jesti. Kruha i masti. Malo sem si posolil – rajše to delam sam kad se vjutro stanem – baba sam kvoca kak se moram soli paziti, da bu me infrakt trefil. A kakva je to pak mast na kruhu bez malo soli.
Danas sam si del i malo črvene paprike pa da mi bude pri duši lakše da sem dobro jel ak baš već moram tak skončati.
Stal sam si pokle na prozora da si jednu spušim.
Baba mi je rekla da ne čikarim više tak puno, se sam joj firange zadimil, veli.
"Pepeljaru sam ti na prozor dela pak tam čikari." tak mi je fčera povedala.
Još uvek je bila kmica, sam su oni bedasti pesoljupci cucke navlačili po parku. Kmica i magla, fuj. Baš mi je bilo drage kaj me sin nateral vu stana dojti.
I tak sem vam ja pušil kad ide ti taj Marič z trećeg kata, njega pak nikak ne razmem. Taj se diže vjutro čak i prije neg moja baba, a nikam nejde delati. Stčal je niz štenge tak fletno, kak dečec, da mi je skoro zaprl prozora. Skoro mi se i piva zrušila, a friško sem je otprl, jedva sem dva cuga vstegnul zeti, vrag mu jebi mater šašavu.
Niš ga ne razmem.
Kaj mu pak je da se ide tak rano stati, tak fletno vjutro ide ze stana kaj da bu mu cug pobegel, i tak se čudne smije, kak pes kaj se pujda.
Vrne se, pak, kaj da mu je pura kruh odnesla. Friški beli kruh kaj ga svako jutro nese doma. Kad si tak razmislim, belega kruha nisam jel pa ni ne sećam se još otkad. Baba veli da mi ni za srce dobar. Kupi mi nekašni trdi, se me zubi od gebisa znaju boleti.
I tak sam si spušil dve-tri pak sam se vrnul teveju. Program je počel pak sem si kalendara pogledal i vesti pa sam malo zadremal, mi se vidi.
Zbudil me je prozor kaj se tak fest zalupil pak sam se fletno digel da graknem kroz prozor da koga vraga to delaju, nori susedi, da sem već menjal stekla na obloku ovaj mesec, kad sem videl i nju – Maričku, kak juri kak nora prema parkingu. I pokle je još, prije neg se sela v auto, po božikovini rigala.
"Gospođa Marić s trećeg kata?"
"Je."
"Pa možda je trudna."
"Je, suseda, pak morti i je. Bormeć, već bi i vreme bilo."
četvrtak, 01.11.2007.
"Planinsko proljeće"
Opet me gleda ustvari uopće ne gledajući u mene. Ispitivački. Kivno. Gledajući nekuda u svoje misli.
Znam što mu je, ali ne razumjem.
Čujem ga jutrom kad se prije budilice izvlači iz kreveta i uskače u trenirku. Ključeve auta već mjesec dana drži u jakni, vani na vješalici, da me ne bi zveckanjem probudio. Izlazi. Trguje. Vraća se.
Kuha mi kavu kakvu je mama njemu kuhala. Preslatku. Presvilenu. Preumjetnu. Tiho spušta posude na stol – u sredinu tanjur, okolo pribor po matematički preciznom rasporedu, košara za kruh, zveckanje, šum novina. Na kraju samo pokuca prstima po ormaru i kaže:
"Dvajstpet do."
Ustajem. Sjedam. Otvaram novine.
Već osjećam bubnjanje u sljepoočnicama i umor kao da nisam ni spavala. Sjećam se, nekada davno, kao u drugom životu, znao se ujutro priviti do mene u krevetu, probuditi me prodiranjem poput nekog tata. Pun života i maštarija.
Voljela sam to buđenje s vrištanjem u jastuk.
Sad ga već mjesecima "boli glava" i moram pričekati "dok ja samo nešto završim" satima, sve dok ne zaspim od umora, razočaranja i frustracije.
Znam da mrzi svoj "kućni posao". Znam da mrzi satima lupkati po tipkovnici, telefonirati umjesto gestikulirati, po tisućiti put objašnjavati: "...pa idete na "fajnd", da, da – dolje... F I N D se piše. Naravno. Svakom se može dogoditi. I kliknete...". Znam to, ali ne razumijem. Davala sam podršku, molila, planirala, vikala, nalazila preporuke i oglase... Za ništa. Bez pomaka.
Ne razumijem.
Ne dižem glavu i srčem splačinu iz šalice. Puštam da me žličica prlja po licu i izmamljujem time prepoznatljiv uzdah. Listam novine da ga ne moram gledati.
Nisam niti gladna. Nisam više ništa. Osjećam se kao idiot. On je ionako već jeo. Sam. U autu.
Ne znam što bih rekla pa provociram: "Neću jesti! Nema paradajza!"
On ostaje smiren, kao da je sve to očekivao.
"Ne valja košulja!" Jednom sam ga zamolila da ih ispegla kad sam kasnila i ovako mi se vratilo.
Dolazi mi da vrisnem: "Pa daj, čovječe, budi muško! Budi Čovjek! Jebeš spremanje, jebeš doručak, jebeš košulje!" Da zatitra onaj prepredeni lopovski pogled u njegovom oku, da baci tisuću nepotrebnih zdjelica skupa sa stolnjakom i poševi me na stolu kao životinju. Ništa. Šutim.
On sliježe ramenima i pokazuje da je ispeglao još košulja.
Zlo mi je.
Oblačim se i uzimam torbu i ključeve. I jebena torba sad stoji kao zastava države Pravog Posla kraj ulaznih vrata.
"Imam ključeve.", velim; "Nemoj me čekati."
Dolazi me obrisati svježe ispeglanim ubrusom s mirisom proljeća. Miris proljeća u vodi za peglanje. Groteskno.
Izlazim brzo, trčim stepenicama i dolazim do auta za koji se držim dok u grmlje povraćam miris proljeća.
