četvrtak, 01.11.2007.
"Planinsko proljeće"
Opet me gleda ustvari uopće ne gledajući u mene. Ispitivački. Kivno. Gledajući nekuda u svoje misli.
Znam što mu je, ali ne razumjem.
Čujem ga jutrom kad se prije budilice izvlači iz kreveta i uskače u trenirku. Ključeve auta već mjesec dana drži u jakni, vani na vješalici, da me ne bi zveckanjem probudio. Izlazi. Trguje. Vraća se.
Kuha mi kavu kakvu je mama njemu kuhala. Preslatku. Presvilenu. Preumjetnu. Tiho spušta posude na stol – u sredinu tanjur, okolo pribor po matematički preciznom rasporedu, košara za kruh, zveckanje, šum novina. Na kraju samo pokuca prstima po ormaru i kaže:
"Dvajstpet do."
Ustajem. Sjedam. Otvaram novine.
Već osjećam bubnjanje u sljepoočnicama i umor kao da nisam ni spavala. Sjećam se, nekada davno, kao u drugom životu, znao se ujutro priviti do mene u krevetu, probuditi me prodiranjem poput nekog tata. Pun života i maštarija.
Voljela sam to buđenje s vrištanjem u jastuk.
Sad ga već mjesecima "boli glava" i moram pričekati "dok ja samo nešto završim" satima, sve dok ne zaspim od umora, razočaranja i frustracije.
Znam da mrzi svoj "kućni posao". Znam da mrzi satima lupkati po tipkovnici, telefonirati umjesto gestikulirati, po tisućiti put objašnjavati: "...pa idete na "fajnd", da, da – dolje... F I N D se piše. Naravno. Svakom se može dogoditi. I kliknete...". Znam to, ali ne razumijem. Davala sam podršku, molila, planirala, vikala, nalazila preporuke i oglase... Za ništa. Bez pomaka.
Ne razumijem.
Ne dižem glavu i srčem splačinu iz šalice. Puštam da me žličica prlja po licu i izmamljujem time prepoznatljiv uzdah. Listam novine da ga ne moram gledati.
Nisam niti gladna. Nisam više ništa. Osjećam se kao idiot. On je ionako već jeo. Sam. U autu.
Ne znam što bih rekla pa provociram: "Neću jesti! Nema paradajza!"
On ostaje smiren, kao da je sve to očekivao.
"Ne valja košulja!" Jednom sam ga zamolila da ih ispegla kad sam kasnila i ovako mi se vratilo.
Dolazi mi da vrisnem: "Pa daj, čovječe, budi muško! Budi Čovjek! Jebeš spremanje, jebeš doručak, jebeš košulje!" Da zatitra onaj prepredeni lopovski pogled u njegovom oku, da baci tisuću nepotrebnih zdjelica skupa sa stolnjakom i poševi me na stolu kao životinju. Ništa. Šutim.
On sliježe ramenima i pokazuje da je ispeglao još košulja.
Zlo mi je.
Oblačim se i uzimam torbu i ključeve. I jebena torba sad stoji kao zastava države Pravog Posla kraj ulaznih vrata.
"Imam ključeve.", velim; "Nemoj me čekati."
Dolazi me obrisati svježe ispeglanim ubrusom s mirisom proljeća. Miris proljeća u vodi za peglanje. Groteskno.
Izlazim brzo, trčim stepenicama i dolazim do auta za koji se držim dok u grmlje povraćam miris proljeća.
