ponedjeljak, 31.12.2007.
Čime kompletirati set salveta ove godine i koje markice početi skupljati početkom sljedeće?
I, eto nas konačno u zadnjem danu 2007. Već nekoliko dana pomalo razmišljam o finalizaciji ove godine i pravcima kojima bi mogla krenuti u posljednjem ovogodišnjem postu. Bilo je svakakvih ideja – od uobičajenih filmskih, do sasvim neuobičajenih foto-postova, od top lista ovoga ili nečeg drugog do glatkog reza i vidimo se dogodine.
Ali, neću to.
Baš mi se neće.
A zakaj mi se neće?
E pa zato jer ove godine, između ostalog i zbog mase napisanih postova imam bolji pregled nad svojom godinom – pregled nad godinom kakva je bila dok su se stvari događale, a ne onda kad se na kraju okreneš i pogledaš ju kroz naočale optimizma pamćenja.
Sve u svemu, bila je to dobra godina:
godina u kojoj sam raščistila neke stvari sama sa sobom,
godina koju sam započela plakanjem dvaput dnevno (plakanje nije rješenje problema, samo metoda olakšavanja stresa), a sad to radim samo meni prikladno i rijetko,
godina u kojoj sam dobila posao kakav sam si dugo željela,
godina u kojoj sam otkrila da mi se srce ipak nije sklupčalo u ćošku i krepalo, već da ga se dade upaliti na kleme i još se neko vrijeme voziti na posuđenom vremenu,
godina u kojoj priznajem da je posuđeno vrijeme gotovo isteklo i da je od centralne važnosti uspostaviti novo vrijeme,
godina u kojoj sam počela učiti kako se opustiti i prepustiti neke stvari slučaju i neakciji,
godina u kojoj sam se više i češće igrala s riječima, za što se nadam da će se i u budućnosti nastaviti.
Dobra godina.
Godina kojoj na kraju mogu reći „AaaaAAa, sad mi je jasno za što je ono bilo dobro.“
Sljedećih par dana upoznavati ću se s Novom Godinom, novom likinjom u kvartu. Prijestupnicom, štakoricom, saveznicom. Progoni me sumnja da bi mi se mogla dopasti, a već duže pomišljam na mogućnost da joj to dozvolim.
Ako me par dana neće biti, upućujem one željne više teksta na moju fikcijsku knjižnicu u desnom stupcu pod plavom oznakom „O crtama i točkama“.
Do viđenja u Novoj čestitke i pripadajući cjelovi!
četvrtak, 27.12.2007.
Biti dr. Frankenstein
Razmišljah o božićnim poklonima i ljudima koji iskaču iz rođendanskih torti, ženama zamotanim u mašnu oko struka (i eventualno malo, malo čipke) i raznim sličnim poklonskim mudrolijama te rekoh sebi:
„Hajde izmisli si živi božićni poklon, bez ograničenja, dr. Frankenstein style!“
I eto, ne budi lijena, izmislih dva. Po jedan za svaki spol. Ako tkogod zaključi da ima takvo što i voljan je uživati u radosti darivanja, nek mi se javi.
ŽIVI POKLON MUŠKOG SPOLA NEKA BUDE:
Inteligentan kao James Woods.
Građen kao Dwayne Johnson.
Seksi kao Clive Owen.
Dobroćudno-izgledajuć kao Luke Wilson.
Da ima glas kao Michael Dorn.
Sumnjiv kao Julian McMahon.
Samozatajno-izgledajuć kao Andrew Lee Potts.
Mentalno nestabilan kao Nicholas Cage.
ŽIVI POKLON ŽENSKOG SPOLA NEKA BUDE:
Lauren Graham.
ponedjeljak, 24.12.2007.
Xms Holiday Special
Eto, ne lezi vraže, i mene je opsjeo blagdanski duh koji me tjera da malo laprdam o stvarima koje se meni rade (čitaj: gledaju) u ovo blagdansko doba.
Čitah kod Choco prije koji dan popis njenih omiljenih božićnih filmova i to mi je mam dalo materijala za razmišljanje. Razmišljanje slijedi:
Nisam baš neki praznikoljubac, coca-cola romantika me ostavlja hladnom, cijela ova božićna halabuka mi je čisti gemeinschaft (end not in a gud vej, if ju nou vot aj min), pa mi je tražiti dobar božićni film u hrpi gnjusnih ispljuvaka napravljenih iz najnižih pobuda pravo pravcato traženje igle u plastu sijena – ali nađoh ih nekoliko:
3. Trapped in Paradise (1994.)
Ne, nije radi tople ljudske priče s poukom na kraju. Evo zašto je:
Nicholas Cage.
Komedija.
Jako smiješna komedija.
Alvin Firpo: [handing his gun to a random guy so he can steal his scrapple] Hold that? Mmm... yeah, scrapple. A little salt never hurt anybody.
Bill Firpo: What are you doing?
Alvin Firpo: I'm eatin' scrapple. It's got scallions.
Ustvari toliko mi je smiješan (što je izraziro čudno jer mi je od sličnih scena inače samo neugodno) da mi je osmijeh na licu od same pomisli na taj film. Koliko vidim, taj film nije u ovogodišnjem programu, naravno.
UPDATE: bit će danas u 21:40 (25.12.2007.) !!!
2. The Ref (1994.)
Denis Leary, Kevin Spacey.
Komedija s talačkom krizom. Krasno. Sve mi je žao provalnika.
Gus: From now on, the only person who gets to yell is me. Why? Because I have a gun. People with guns get to do whatever they want. Married people without guns - for instance - you - DO NOT get to yell. Why? NO GUNS! No guns, no yelling. See? Simple little equation.
1. The Family Man (2000.)
Nenadmašni Nicholas Cage. Prekrasna Tea Leoni.
Ne, nije zato jer se film namjerio pokazati kako je krasno biti socijalno prilagođen; jesti, piti, raditi i kopulirati prema društveno prihvaćenim konvencijama – iako to jest najlakši i najjednostavniji način kako shvatiti ovu priču. Ovo je izvrstan film (čak i kad izuzmemo božićno okruženje) koji predivno, a tako jednostavno, prikazuje kako je obiteljski život/život u skladu s konvencionalnim rasporedom i moralom,za osobu koja se nije svjesno i namjerno na njega odlučila, ne nešto internalno krasno i intuitivno razumljivo, već noćna mora bez kraja za koju nitko nitko nitko nikako i nikada neće imati razumijevanja.
A ima i još jedan draguljček u njemu. Draguljček po imenu Jeremy Piven:
Arnie: A little flirtation is harmless but you're dealing with fire here. The Fidelity Bank and Trust is a tough creditor. You make a deposit somewhere else, they close your account - FOREVER.
Do sljedećeg čitanja sretan vam Xms i dobar provod!
četvrtak, 20.12.2007.
LASTAVIČIN DNEVNIK
Možda ste primjetili, Danza mi je nekidan u komentaru skrenuo pozornost na jednu novu izvrsnu knjigu, knjigu „Lastavičin dnevnik“ Amelie Nothomb. Jasno da nisam duže izdržala i morala sam je nabaviti odmah, odmah, odmah i progutati je u jednom dahu.
Uistinu, priča je izvrsna - iako je vrlo varljivo promatrati je kroz Danzin komentar – čita se u uzbuđenju i grčevito, miriše strašću i umeće nove ideje u katalog misli čitača. Dijelovi su mi se toliko dopali da ih moram pokazati i vama, čak i onima koji se neće osmjeliti na čitanje:
„Ubojica je čovjek koji u susrete ulaže mnogo više od obična smrtnika.
Što je danas odnos među ljudima? Rastužuje svojim siromaštvom. Kad vidimo što ljudi danas zovu „susretom“, ražalostimo se. Susret s nekim trebao bi biti događaj. Trebali bismo biti potreseni poput pustinjaka koji je, nakon četrdeset dana samoće, na obzorju svoje pustinje ugledao drugog isposnika.“
...
To želim. Takve susrete.
Susrete koji ispunjavaju veseljem i strašću. Takav jedan želim sutra navečer.
21.12.2007. Rock Club Time, Samoborska 28, Zagreb. Superbake svirka i co.
Budite tamo ili kockasti! 
srijeda, 19.12.2007.
ČEKAONICA
Vratimo se, na trenutak, na donji post o filmu The Woodsman i implicitno na temu pedofilije.
Još preciznije, vratimo se na odjeljak u kome napominjem kako je suvislije da on izvodi zaključke o ponašanju i navikama pedofila nego drugi, „obični ljudi“, oni neupućeni intimno u tematiku.
Ustupite mi na trenutak pogonsku snagu vaše imaginacije i dozvolite da vam nešto ispričam:
Vi – otac i/ili majka potomčeta nejačeta sa svojim potomkom sjedite u čekaonici ili sličnom mjestu gdje se nalazi puno ljudi koji se međusobno ne poznaju, a puca glava od dosade načekavanja.
Do vas, uz potomče, sjedi sama, nepoznata, odrasla osoba i nakon kraće količine vremena provedene u čekanju zapodjene razgovor s vašim nejačetom o recimo... Spužvabobu Kvadratičnohlačnom.
Odvojite trenutak za zamišljanje ovakve situacije, čak i vi koji nemate nejačad. Zamisite, recimo, sebe s četverogodišnjom curicom i čekanje u liječničkoj čekaonici....
JE LI VAM SVEJEDNO da li je osoba koja se obraća vašem djetetu:
muška ili ženska,
mlada ili stara,
uredna ili smrdljiva,
izgleda li kao netko tko prati Spužvaboba zbog vlastitog interesa ili netko kome je Spužvabob put do nečeg sasvim različitog od fascinacije animiranim filmom?
Zamislili ste?
Hoćete li pustiti da razgovaraju, pod vašim budnim okom, ili izmisliti izgovor da se premjestite – ili čak otvoreno protestirati da prestane razgovarati s vašim djetetom?
I na kraju, hoćete se i vi naći u onoj grupi roditelja – najgoroj grupi roditelja kad pogledam unatrag prema djetinjstvu – koja razgovara o svome djetetu kao da ono nije prisutno i odgovara na pitanja/izazove upućene njemu i bez da im je na kraj pameti činjenica da ga tako „pomažući“ zauvijek oštećuje, kradući mu mogućnost da nauči uspjeti?
ponedjeljak, 17.12.2007.
GLUPI POPRAVAK
(Ne)funkcioniranje bloga.hr u zadnjih nekoliko dana sad mi već opasno ide na živac jer sve stvari o kojima sam u zadnjih nekoliko dana pisala tako su dugo čekale da ja mogu pristupiti/objaviti post da me prošla volja za objavom i svim.
Čitam jednu novu knjigu i ovo mi je posebno genijalno iskustvo jer je čitam sa http://books.google.hr/books?id=agmkfIgbQxUC&dq=the+psychology+of+lust+murder&pg=PP1&ots=ylWUw5BfkJ&sig=IRAcLvhEcsQKx4WioJf1YnUTTN4&prev=http://www.google.hr/search?hl=hr&q=THE+PSYCHOLOGY+OF+LUST+MURDER&sa=X&oi=print&ct=title&cad=one-book-with-thumbnail#PPA2,M1 a nisam ni znala da je tako što moguće.
Baš sam neka.
srijeda, 12.12.2007.
Zovem ga Slatkiš
Slijedi jedan od zaostataka ovog tjedna prebogatog događanjima u kojem nisam stizala doći do kompa. Sad kad sam konačno stigla prekucati tekst iz papirnatog u elektronički oblik još mi se uvijek čini dobrim pa ću ga ipak objaviti. Budite upozoreni da se u tekstu nalaze detalji iz filma, pa ako ga mislite pogledati bolje da tekst ostavite za poslje.
U subotu je (1.12.2007.), možda ste primjetili, na prvom navečer bio izvrstan film "Drvosječa"(The Woodsman, 2004.).
Nezgodan (pogrešan) naziv filma, po mom mišljenju ne dozvoljava odgovarajuće mentalno zaokruženje price i tako me zasmetao da moram o tome reći par rijeći: Woodsman nije drvosječa. Drvosječa (woodcutter) je osoba (obično zaposlenik) koja ruši drveće, bilo sjekirom bilo nekim znatno tehnološki naprednijim alatom i to je jedino što radi - dođe u šumu u namjeri da sruši parcelu drveća oznacenu i obilježenu, i kad drvece sruši i obradi za transport, odlazi u drugu šumu dalje raditi svoj posao - rušiti drveće.
Woodsman nije drvosječa (woodcutter). Woodsman je šumar, ili, još bolje, - lugar. Lugar je, za one koji ne znaju, onaj tko se brine za šumu i sve životinje u njoj, onaj koji provjerava je li sve sa stablima i životinjama u redu, onaj koji zbog posla nema ni petka ni svetka, kako bi rekao jedan moj prijatelj - nije lugar po zanimanju, nego po vokaciji. Štoviše, Woodsman ne mora raditi (biti zaposlen, placen za rad) u šumi, može samo biti šumi posebno nakolonjen i često u nju odlaziti.
Drvosječa - drvosmeća, mogli biste reći; zašto je to uopće bitno?
E pa zato jer u filmu u jednom trenutku policijski detektiv (glumi ga izvrsni Mos Def) koji obilazi našeg Waltera, pedofila koji je netom odležao 12 godina u zatvoru, priča anegdotu iz policijskog života koju je prisličio priči Crvenkapica:
Sgt. Lucas: Do you believe in Fairy Tales?
Walter: Fairy Tales?
Sgt. Lucas: Yeah, like Alice in Wonderland.
Walter: No.
Sgt. Lucas: Yeah, yeah, me neither. What's that one with the Woodsman?
Walter: Woodsman?
Sgt. Lucas: Yeah, with the ax?
Walter: I don't know.
Sgt. Lucas: Yeah, you know it. The Woodsman, he cuts open the wolf's stomach and the little girl come out alive...
Walter: Little Red Riding Hood.
Sgt. Lucas: Little Red Riding Hood! That's it! That's it. The Woodsman, he cuts open the wolf's stomach, the girl comes out without a scratch... You ever see a seven-year-old sodomized in half? She was so small, just broken. I saw 20-year vets on that job. Hard guys, they just broke down and cried. I was there, I cried... There ain't no fucking woodsman in this world.*
"There ain`t no fucking woodsman in this world." iliti "Nema jebenih lugara na ovom svijetu." što ce reći - nema onih koji ce rasporiti vuka i izvaditi iz njega Crvenkapicu bez ogrebotine, nema načina da se slomljeno učini cijelim, nema načina da dalje nastavimo vjerovati da je svijet pravedno (i pametno) mjesto u kojem se takve stvari, ako se već i događaju, mogu vratiti na staro, na "normalno", na cijelo.
Tako jednostavno, a tako tragicno.
Ulogu Waltera, pedofila po izlasku iz zatvora, maestralno je odigrao Kevin Bacon koji je napravio sjajan posao, a važno je i spomenuti da ne podnosi svačija karijera ulogu pedofila u CV-u. Po mom mišljenju samo su dva vrijedna spomena: Jeremy Irons u Loliti (1997.) i Dylan Baker u Happiness (1998.).
Ono što ovaj film dijeli od hrpe konfekcijskih filmova koji se proizvode svake godine, kako slične tematike, tako i najrazličitijih drugih je, po mom mišljenju, perspektiva.
Mnogo je ljudi dovoljno glupih da kad im netko prepričava svoje ne-uobicajeno (naglasimo ovo ne) iskustvo (smrt, trauma, stresni doživljaj - pozitivni ili negativni) mogu reci "Znam kako ti je." Jasno mi je da ljudi to izgovore jer nemaju ništa pametnije za reći ili da stvore lažni osjećaj "povezanosti u iskustvu", ali uglavnom takvo ponašanje držim glupim i kontraproduktivnim, jer čak i kad postoji povezanost u događanju, ne mora se očitovati kao povezanost u iskustvu.
U ovom filmu perspektiva je uistinu jedinstvena. Glavni lik (i, nevjerovatno, gledatelj u gotovo identifikacijskoj povezanosti s glavnim likom) nalaze se u poziciji pedofila friško izašlog iz zatvora. Dvanaest je dugih godina odsjedio za ono za što je osuđen. 12 godina izvan života. Danas ga, izašlog, obitelj mrzi, prijatelji su ga napustili ako ih je ikada i imao, nepoznati ljudi procjenjuju ga jedino kroz njegov zločin, magnet je za čudnost u ljudima i ustvari, iako je kaznu odslužio, ama baš nikakva mentalna restrukturacija i rehabilitacija s obzirom na taj zločin ne postoji.
Zašto ne postoji?!
Je li kriv sustav koji se ne brine za reformaciju kriminalaca ili je on takvo grozno izopačeno cudovište da mu ni boravak u zatvoru ništa ne znači jer ne može ga kazna odbiti od bolesnog užitka njegove perverzije?
Nije, nije i baš nije.
Nema kajanja niti okajanja jer nema percepcije krivnje. Savršeno jednostavno.
Walter uopce ne razumije što se dogodilo. On žudi za time da bude "normalan", a ustvari uopce ne razumije zašto je "nenormalan". On jednostavno, sam za sebe, kao što bi i netko od nas mogao reci, "nije pravi pedofil". On je svojim žrtvama "samo" mirisao kosu i držao ih u krilu. Nije ih skidao, dirao ili radio bilo što invazivnije od gotovo socijalnog kontakta.
On misli (i nekoliko puta tijekom filma govori) da im nije ništa nažao ucinio. Fascinantna pozicija za promatranje života registriranog pedofila. Začuđujuća perspektiva.
Kao i u stvarnom životu, tako u u ovom filmu stvari nisu jednostavne kad mogu biti komplicirane (a ono ustvari, samo niz jednostavnih:). Izlaskom iz zatvora jedino mjesto gdje Walter može dobiti stan je , koje li slučajnosti, preko puta škole, ali on, iako nepokajan, nije budala i ne želi ponovo u zatvor. Tako se pogled kroz prozor na ono što bi nekad bilo "lovište" pretvara u izvor muke i kontemplacije u kojem i najnedužnije akcije (dodavanje odbjegle lopte) traže posebno promišljanje, a pogled na prazno igralište praćen je mješavinom razočaranja i olakšanja.
Druga izvrsna nit price je Walterovo primjecivanje "kolege" pedofila pred školom. Suvislo je misliti da ce "svoj svoga prepoznati" i imati "pedofilski radar" za takve situacije. To takoder ima i puno više smisla od suludih ekstrapolacija koje proizvode "obični ljudi" o ponašanju i navikama pedofila (ili, što se toga tiče, bilo koje manjinske grupe zaogrnute mističnošću i nerazumijevanjem). Doduše, situacija u filmu je pojednostavljena do banalnosti (Iako predivno, još uvijek mi u ušima zvoni "I call him Candy." - kako lucidno, kako jednostavno, kako srceparajuće!) da bi povećali krug gledatelja koji mogu razumjeti situaciju, ali s druge strane, način na koji je to učinjeno omogućava visoku internu konzistentnost filma jer možemo pretpostaviti da je to tako jednostavno jer je to njemu tako jednostavno, a budući da mi gledamo iz njegove perspektive tako je jednostavno i nama.
Treća nit priče, koja mi se posebno dopala je Walterov suster sa "lovinom", djevojčicom s imenom ptice (Robin = crvendać) koja promatra ptice u gradskom parku da ne bi bila kod kuće s tatom - pedofilom.
Kroz priču, izvan zatvora, neokajan, Walter konačno pronalazi put da U drugima, - da, u drugima! - pronađe svoja ponašanja, ona zbog kojih je završio u zatvoru, ona zbog kojih je "nenormalan", ona zbog kojih ga njegova obitelj ne želi ni vidjeti i spoznaje da u njima nema ničega opravdavajućeg da ih pretvori u "Nisam im ništa učinio."
Izvrsna priča i izvrstan film bez suvišnih detalja, prava rijetkost u industriji socijalno osjetljivih filmova koja serijski štanca filmove s razinom intrigantnosti u razini razumijevanja najslabije karike među nama.
*
Nar. Lucas: Vjeruješ ti u bajke?
Walter: Bajke?
Nar. Lucas: Da, kao Alisa u Zemlji čudesa.
Walter: Ne.
Nar. Lucas: Da, ta, ni ja. Koja je ona s lugarom?
Walter: Lugarom?
Nar. Lucas: Da, sa sjekirom.
Walter: Ne znam.
Nar. Lucas: Ma znaš. Lugar - on raspori vukov trbuh i mala djevojčica izađe van živa...
Walter: Crvenkapica.
Nar. Lucas: Crvenkapica! To je ta! To je ta. Lugar, on raspori vukov trbuh, djevojčica izađe van bez ogrebotine... Jesi li kad vidio sedmogodišnjakinju sodomiziranu napola? Bila je tako malena, jednostavno potrgana. Vidio sam ljude s 20 godina staža u poslu. Izdržljive ljude, samo su se slomili i zaplakali. Ja sam bio tamo, ja sam plakao... Nema jebenog lugara na ovom svijetu.
ponedjeljak, 10.12.2007.
Čemer i jad pobijedismo sad
Imam vam svakakvih novih stvari za reći i najveći mi je problem što ne znam od kuda početi. Počnimo, dakle, od početka.
Elem, već znate da imam novi posao i da me uhvatila trta pred prvi dan, ali ne znate još da je prošli tjedan bio moj prvi radni tjedan na novom poslu i da sam potpuno oduševljena njime. Prošlo je prvo uhodavanje novog joba, onaj nezgodan dio kad uistinu nemaš pojma o pojmu kako se stvari na novom poslu rade i sad već hvatam zalet i bildam samopouzdanje za razne nove i zanimljive stvari.
Druga interesantna stvar koja je tehnički u sklopu prve interesantne stvari je činjenica da sad konačno ponovo vrijedim i više ne izazivam svojom pojavom sažalne poglede puka zbog neimanja posla na koji treba ići. Možda ću se ovoj temi još vraćati u bližoj budućnosti, ali sam sukus činjenice je da čak ni zarađivanje zastupničke plaće (nota bene, bar tri puta veće od plaće uputitelja sažalnih pogleda) iz udobnosti vlastite ergonomske fotelje pred računalom nije dovoljna da prekrije sramotu, čemer i jad neodlazaka na posao, gde se boravi uljudnih osam sati i neka druga persona uplaćuje mirovinsko te oduzima od plaće za potrebe poreza. Hmmmm.
Naposljetku, pročitah neke knjige i pogledah neke filmove o kojima će također najvjerovatnije biti riječi u sljedećim danima. Do tih dana dvije preporuke za one koji pronađu vrijeme za trošenje:
čitati: Eric Faye - Pariž
gledati: The Lost Room (Miniserija, 2006.)
srijeda, 05.12.2007.
Koji mi je bio najsretniji trenutak u životu?
(Anti- Banetova zadana tema)
Razmišljala sam o ovom dugo i ozbiljno.
Nije da se ne mogu odlučiti pa od silnih trenutaka izvojiti onaj koji mi je najsretniji. Istina je da moj mozak jednostavno nije tako ustrojen da zabilježava događaje kao "Ovo je najsretniji trenutak mog života!".
Prvo, ne mogu se saživjeti s tim terminom "sretna". Nije da ja nisam "sretna", ali ja sam više osoba od zadovoljstva nego od sreće. Sreća mi je nekako previše izvan mogućnosti kontrole, previše "vanjska" i previše ezoterična - negdje u istom susjedstvu s karmom i koincidencijom.
Drugo, što još bolje objašnjava gornju primjedbu o ustroju je proces.
Ja sam onaj koji promatra,
postavlja hipoteze,
očekuje određene ishode
- ispuni me duboko zadovoljstvo, čak i ponos, kad se ishod poklopi s očekivanjem, ali nema tu baš prštanja ekstaze i kiše konfeta.
Treće: neke stvari, događaji i ljudi me oduševljavaju - ono, baš ODUŠEVLJAVAJU u caps locku - kažu da je moj entuzijazam zarazan i da zračim zadovoljstvo, ali opet to ne bih nazvala "srećom" jer to su obično stvari za koje ne netko nešto r a d i o, što će reći uložio svjestan i usmjeren trud u ostvarenje tog zadovoljstva.
Dakle, nerazumljivo koliko god bilo, ovdje ne mogu mirne duše napisati stvar poput:
"Najsretniji trenutak mog života bio je kad mi se rodila kćer/kad sam uspjela u ovome ili onome/kad sam se zaljubila/nešto treće."
To su sve stvari koje svakodnevno održavaju moje zadovoljstvo i u načelu za sebe mislim da sam vrlo zadovoljna osoba.
Ali zato mogu mirne duše napisati ovo:
"Najsretniji trenuci mog života su oni povezani sa seksom."
Nije me uopće sram priznati; volim sex, rado se njime bavim, ne smatram ga dokazom ljubavi već ugodnom i rekreativnom aktivnošću koja i uz najbolju izvedbu traži onaj mali komadić magije i neobjašnjivog da bi bila savršena.
Ne bih ga mogla prodavati jer mi je važan osjećaj opuštenosti, sviđanje, mirisi, uloženi trud, učenje iz iskustva... i ne osjećam se prljavo što u tome uživam.
To mi je nešto što je uvijek novo i zanimljivo, u čemu nikad ne moram prestati učiti, mijenjati se i prilagođavati.
Čak me i pisanje o tome čini sretnom 
ponedjeljak, 03.12.2007.
Posao
Dobila sam posao.
Od tada, tri sam dana sanjala kako kasnim prvi dan na posao, budila se u hladnom znoju u tri ujutro, pa u četriri, pa u pet...
Jezivo.
Danas mi je bio prvi dan.
Nisam zaspala.
Baš je bilo super.
E, sad možemo dalje, u revijalnom tonu.
