Vratimo se, na trenutak, na donji post o filmu The Woodsman i implicitno na temu pedofilije.
Još preciznije, vratimo se na odjeljak u kome napominjem kako je suvislije da on izvodi zaključke o ponašanju i navikama pedofila nego drugi, „obični ljudi“, oni neupućeni intimno u tematiku.
Ustupite mi na trenutak pogonsku snagu vaše imaginacije i dozvolite da vam nešto ispričam:
Vi – otac i/ili majka potomčeta nejačeta sa svojim potomkom sjedite u čekaonici ili sličnom mjestu gdje se nalazi puno ljudi koji se međusobno ne poznaju, a puca glava od dosade načekavanja.
Do vas, uz potomče, sjedi sama, nepoznata, odrasla osoba i nakon kraće količine vremena provedene u čekanju zapodjene razgovor s vašim nejačetom o recimo... Spužvabobu Kvadratičnohlačnom.
Odvojite trenutak za zamišljanje ovakve situacije, čak i vi koji nemate nejačad. Zamisite, recimo, sebe s četverogodišnjom curicom i čekanje u liječničkoj čekaonici....
JE LI VAM SVEJEDNO da li je osoba koja se obraća vašem djetetu:
muška ili ženska,
mlada ili stara,
uredna ili smrdljiva,
izgleda li kao netko tko prati Spužvaboba zbog vlastitog interesa ili netko kome je Spužvabob put do nečeg sasvim različitog od fascinacije animiranim filmom?
Zamislili ste?
Hoćete li pustiti da razgovaraju, pod vašim budnim okom, ili izmisliti izgovor da se premjestite – ili čak otvoreno protestirati da prestane razgovarati s vašim djetetom?
I na kraju, hoćete se i vi naći u onoj grupi roditelja – najgoroj grupi roditelja kad pogledam unatrag prema djetinjstvu – koja razgovara o svome djetetu kao da ono nije prisutno i odgovara na pitanja/izazove upućene njemu i bez da im je na kraj pameti činjenica da ga tako „pomažući“ zauvijek oštećuje, kradući mu mogućnost da nauči uspjeti?
Post je objavljen 19.12.2007. u 09:16 sati.