ponedjeljak, 10.12.2007.
Čemer i jad pobijedismo sad
Imam vam svakakvih novih stvari za reći i najveći mi je problem što ne znam od kuda početi. Počnimo, dakle, od početka.
Elem, već znate da imam novi posao i da me uhvatila trta pred prvi dan, ali ne znate još da je prošli tjedan bio moj prvi radni tjedan na novom poslu i da sam potpuno oduševljena njime. Prošlo je prvo uhodavanje novog joba, onaj nezgodan dio kad uistinu nemaš pojma o pojmu kako se stvari na novom poslu rade i sad već hvatam zalet i bildam samopouzdanje za razne nove i zanimljive stvari.
Druga interesantna stvar koja je tehnički u sklopu prve interesantne stvari je činjenica da sad konačno ponovo vrijedim i više ne izazivam svojom pojavom sažalne poglede puka zbog neimanja posla na koji treba ići. Možda ću se ovoj temi još vraćati u bližoj budućnosti, ali sam sukus činjenice je da čak ni zarađivanje zastupničke plaće (nota bene, bar tri puta veće od plaće uputitelja sažalnih pogleda) iz udobnosti vlastite ergonomske fotelje pred računalom nije dovoljna da prekrije sramotu, čemer i jad neodlazaka na posao, gde se boravi uljudnih osam sati i neka druga persona uplaćuje mirovinsko te oduzima od plaće za potrebe poreza. Hmmmm.
Naposljetku, pročitah neke knjige i pogledah neke filmove o kojima će također najvjerovatnije biti riječi u sljedećim danima. Do tih dana dvije preporuke za one koji pronađu vrijeme za trošenje:
čitati: Eric Faye - Pariž
gledati: The Lost Room (Miniserija, 2006.)
