Slijedi jedan od zaostataka ovog tjedna prebogatog događanjima u kojem nisam stizala doći do kompa. Sad kad sam konačno stigla prekucati tekst iz papirnatog u elektronički oblik još mi se uvijek čini dobrim pa ću ga ipak objaviti. Budite upozoreni da se u tekstu nalaze detalji iz filma, pa ako ga mislite pogledati bolje da tekst ostavite za poslje.
U subotu je (1.12.2007.), možda ste primjetili, na prvom navečer bio izvrstan film "Drvosječa"(The Woodsman, 2004.).
Nezgodan (pogrešan) naziv filma, po mom mišljenju ne dozvoljava odgovarajuće mentalno zaokruženje price i tako me zasmetao da moram o tome reći par rijeći: Woodsman nije drvosječa. Drvosječa (woodcutter) je osoba (obično zaposlenik) koja ruši drveće, bilo sjekirom bilo nekim znatno tehnološki naprednijim alatom i to je jedino što radi - dođe u šumu u namjeri da sruši parcelu drveća oznacenu i obilježenu, i kad drvece sruši i obradi za transport, odlazi u drugu šumu dalje raditi svoj posao - rušiti drveće.
Woodsman nije drvosječa (woodcutter). Woodsman je šumar, ili, još bolje, - lugar. Lugar je, za one koji ne znaju, onaj tko se brine za šumu i sve životinje u njoj, onaj koji provjerava je li sve sa stablima i životinjama u redu, onaj koji zbog posla nema ni petka ni svetka, kako bi rekao jedan moj prijatelj - nije lugar po zanimanju, nego po vokaciji. Štoviše, Woodsman ne mora raditi (biti zaposlen, placen za rad) u šumi, može samo biti šumi posebno nakolonjen i često u nju odlaziti.
Drvosječa - drvosmeća, mogli biste reći; zašto je to uopće bitno?
E pa zato jer u filmu u jednom trenutku policijski detektiv (glumi ga izvrsni Mos Def) koji obilazi našeg Waltera, pedofila koji je netom odležao 12 godina u zatvoru, priča anegdotu iz policijskog života koju je prisličio priči Crvenkapica:
Sgt. Lucas: Do you believe in Fairy Tales?
Walter: Fairy Tales?
Sgt. Lucas: Yeah, like Alice in Wonderland.
Walter: No.
Sgt. Lucas: Yeah, yeah, me neither. What's that one with the Woodsman?
Walter: Woodsman?
Sgt. Lucas: Yeah, with the ax?
Walter: I don't know.
Sgt. Lucas: Yeah, you know it. The Woodsman, he cuts open the wolf's stomach and the little girl come out alive...
Walter: Little Red Riding Hood.
Sgt. Lucas: Little Red Riding Hood! That's it! That's it. The Woodsman, he cuts open the wolf's stomach, the girl comes out without a scratch... You ever see a seven-year-old sodomized in half? She was so small, just broken. I saw 20-year vets on that job. Hard guys, they just broke down and cried. I was there, I cried... There ain't no fucking woodsman in this world.*
"There ain`t no fucking woodsman in this world." iliti "Nema jebenih lugara na ovom svijetu." što ce reći - nema onih koji ce rasporiti vuka i izvaditi iz njega Crvenkapicu bez ogrebotine, nema načina da se slomljeno učini cijelim, nema načina da dalje nastavimo vjerovati da je svijet pravedno (i pametno) mjesto u kojem se takve stvari, ako se već i događaju, mogu vratiti na staro, na "normalno", na cijelo.
Tako jednostavno, a tako tragicno.
Ulogu Waltera, pedofila po izlasku iz zatvora, maestralno je odigrao Kevin Bacon koji je napravio sjajan posao, a važno je i spomenuti da ne podnosi svačija karijera ulogu pedofila u CV-u. Po mom mišljenju samo su dva vrijedna spomena: Jeremy Irons u Loliti (1997.) i Dylan Baker u Happiness (1998.).
Ono što ovaj film dijeli od hrpe konfekcijskih filmova koji se proizvode svake godine, kako slične tematike, tako i najrazličitijih drugih je, po mom mišljenju, perspektiva.
Mnogo je ljudi dovoljno glupih da kad im netko prepričava svoje ne-uobicajeno (naglasimo ovo ne) iskustvo (smrt, trauma, stresni doživljaj - pozitivni ili negativni) mogu reci "Znam kako ti je." Jasno mi je da ljudi to izgovore jer nemaju ništa pametnije za reći ili da stvore lažni osjećaj "povezanosti u iskustvu", ali uglavnom takvo ponašanje držim glupim i kontraproduktivnim, jer čak i kad postoji povezanost u događanju, ne mora se očitovati kao povezanost u iskustvu.
U ovom filmu perspektiva je uistinu jedinstvena. Glavni lik (i, nevjerovatno, gledatelj u gotovo identifikacijskoj povezanosti s glavnim likom) nalaze se u poziciji pedofila friško izašlog iz zatvora. Dvanaest je dugih godina odsjedio za ono za što je osuđen. 12 godina izvan života. Danas ga, izašlog, obitelj mrzi, prijatelji su ga napustili ako ih je ikada i imao, nepoznati ljudi procjenjuju ga jedino kroz njegov zločin, magnet je za čudnost u ljudima i ustvari, iako je kaznu odslužio, ama baš nikakva mentalna restrukturacija i rehabilitacija s obzirom na taj zločin ne postoji.
Zašto ne postoji?!
Je li kriv sustav koji se ne brine za reformaciju kriminalaca ili je on takvo grozno izopačeno cudovište da mu ni boravak u zatvoru ništa ne znači jer ne može ga kazna odbiti od bolesnog užitka njegove perverzije?
Nije, nije i baš nije.
Nema kajanja niti okajanja jer nema percepcije krivnje. Savršeno jednostavno.
Walter uopce ne razumije što se dogodilo. On žudi za time da bude "normalan", a ustvari uopce ne razumije zašto je "nenormalan". On jednostavno, sam za sebe, kao što bi i netko od nas mogao reci, "nije pravi pedofil". On je svojim žrtvama "samo" mirisao kosu i držao ih u krilu. Nije ih skidao, dirao ili radio bilo što invazivnije od gotovo socijalnog kontakta.
On misli (i nekoliko puta tijekom filma govori) da im nije ništa nažao ucinio. Fascinantna pozicija za promatranje života registriranog pedofila. Začuđujuća perspektiva.
Kao i u stvarnom životu, tako u u ovom filmu stvari nisu jednostavne kad mogu biti komplicirane (a ono ustvari, samo niz jednostavnih:). Izlaskom iz zatvora jedino mjesto gdje Walter može dobiti stan je , koje li slučajnosti, preko puta škole, ali on, iako nepokajan, nije budala i ne želi ponovo u zatvor. Tako se pogled kroz prozor na ono što bi nekad bilo "lovište" pretvara u izvor muke i kontemplacije u kojem i najnedužnije akcije (dodavanje odbjegle lopte) traže posebno promišljanje, a pogled na prazno igralište praćen je mješavinom razočaranja i olakšanja.
Druga izvrsna nit price je Walterovo primjecivanje "kolege" pedofila pred školom. Suvislo je misliti da ce "svoj svoga prepoznati" i imati "pedofilski radar" za takve situacije. To takoder ima i puno više smisla od suludih ekstrapolacija koje proizvode "obični ljudi" o ponašanju i navikama pedofila (ili, što se toga tiče, bilo koje manjinske grupe zaogrnute mističnošću i nerazumijevanjem). Doduše, situacija u filmu je pojednostavljena do banalnosti (Iako predivno, još uvijek mi u ušima zvoni "I call him Candy." - kako lucidno, kako jednostavno, kako srceparajuće!) da bi povećali krug gledatelja koji mogu razumjeti situaciju, ali s druge strane, način na koji je to učinjeno omogućava visoku internu konzistentnost filma jer možemo pretpostaviti da je to tako jednostavno jer je to njemu tako jednostavno, a budući da mi gledamo iz njegove perspektive tako je jednostavno i nama.
Treća nit priče, koja mi se posebno dopala je Walterov suster sa "lovinom", djevojčicom s imenom ptice (Robin = crvendać) koja promatra ptice u gradskom parku da ne bi bila kod kuće s tatom - pedofilom.
Kroz priču, izvan zatvora, neokajan, Walter konačno pronalazi put da U drugima, - da, u drugima! - pronađe svoja ponašanja, ona zbog kojih je završio u zatvoru, ona zbog kojih je "nenormalan", ona zbog kojih ga njegova obitelj ne želi ni vidjeti i spoznaje da u njima nema ničega opravdavajućeg da ih pretvori u "Nisam im ništa učinio."
Izvrsna priča i izvrstan film bez suvišnih detalja, prava rijetkost u industriji socijalno osjetljivih filmova koja serijski štanca filmove s razinom intrigantnosti u razini razumijevanja najslabije karike među nama.
*
Nar. Lucas: Vjeruješ ti u bajke?
Walter: Bajke?
Nar. Lucas: Da, kao Alisa u Zemlji čudesa.
Walter: Ne.
Nar. Lucas: Da, ta, ni ja. Koja je ona s lugarom?
Walter: Lugarom?
Nar. Lucas: Da, sa sjekirom.
Walter: Ne znam.
Nar. Lucas: Ma znaš. Lugar - on raspori vukov trbuh i mala djevojčica izađe van živa...
Walter: Crvenkapica.
Nar. Lucas: Crvenkapica! To je ta! To je ta. Lugar, on raspori vukov trbuh, djevojčica izađe van bez ogrebotine... Jesi li kad vidio sedmogodišnjakinju sodomiziranu napola? Bila je tako malena, jednostavno potrgana. Vidio sam ljude s 20 godina staža u poslu. Izdržljive ljude, samo su se slomili i zaplakali. Ja sam bio tamo, ja sam plakao... Nema jebenog lugara na ovom svijetu.
Post je objavljen 12.12.2007. u 09:55 sati.