utorak, 30.10.2007.
"Najbolji povod za razgovor"
Zurim u čokoladnu točku malo, malo nadesno od kuta njenih usana.
Ne moje desno, njeno desno.
Znam što je to.
Jutrom grijem mlijeko u maloj džezvici i mućkam u šalici žličicom kapućino s par kapi mlijeka dok se ne zazlati i tek onda dolijevam vrelo mlijeko na smjesu. Ona žličicu ostavlja u šalici i, lijena pridržati žličicu prstom ili ju izvaditi, srče napitak dok joj se pjena iz kave preko žličice lijepi za tu točku malo, malo nadesno od kuta usana.
Diše tiho, lista novine i kovrča pramen kose oko prsta.
Ispekao sam joj jaja, narezao svježi kruh, naribao svježi parmezan, izvadio krastavce iz tegle na tanjurić.
Jučer pašteta, prekjučer mizli, prekprekjučer topli sendvič, još prije maslac i med.
Mogao bih tako unatrag danima, mjesecima.
Sjedim s njom, pravim joj društvo uz doručak, s osjećajem da sam budan već stoljećima, a ne satima.
Svježi kruh miriše, kao da zna da bi samo frknula nosom da nanjuši onaj jučerašnji.
Svježi se kruh nije stvorio u stanu sam od sebe, kao ni današnje novine.
Kroz šum listanja probija se "Klang!" odguravanja tanjura kroz pribor, kroz košarice, zdjelice i tanjuriće.
"Ne bih jaja.", veli, "Ne bih ništa."
Trenutak šuti i zatim pita: "Nema paradajza?"
"Listopad je. Samo hidroponika." objašnjavam.
Frkće nosom i ustaje od stola, kao da sam ja kriv što je listopad.
Oblači se za posao.
"Ostao ti je nabor ovdje." izjavljuje bacajući košulju natrag na dasku za peglanje i uzima sljedeću od još dvije svježe ispeglane. Miris proljeća širi se sobom. Miris proljeća u vodi za peglanje. Groteskno.
"Molim te, dragi, bi li mi mogao ispeglati košulju za sutra?", smiješila se nekada, davno, davno...
"Ti imaš vremena cijeli dan kad radiš kod kuće, možeš to smjestiti kad god ti odgovara?"
I tad bi me ljubila, ljubila...
Ne znam to objasniti. Jednom davno rješavao sam nekakav test - uzmeš list papira i prisloniš ga na čelo, a zatim olovkom na njemu, prislonjenom na čelo, ispišeš svoje ime. Tad skineš list i okreneš ga da vidiš kako je ispalo. Neki pišu tako da osoba koja im sjedi nasuprot može pročitati što piše - da bude čitljivo izvana. Drugi pak, obrnuto, čitljivo iznutra. To bi navodno trebalo nešto reći o ličnosti pisača.
Bilo je to davno.
Grabi aktovku pripremljenu pored vrata i ključeve iz zdjelice.
"Imam ključeve", veli, "Nemoj me čekati."
Ustajem od stola i brišem joj ubrusom čokoladnu mrlju kraj usana.
Malo desno od usana, njeno desno.
ponedjeljak, 29.10.2007.
Guglaj Burma-shave
Posebno je dobar članak na Vikipediji, dio "Special promotional messages".
četvrtak, 25.10.2007.
Koliko informacija je previše informacija?
Cijeli dan razmišljam o jučerašnjem razgovoru za posao.
Zbunjena sam.
Prošlo je odlično. Načisto sam zablistala. Ponosim se sobom...
a opet... zbunjena sam. Reći nešto, bilo što, o tom razgovoru upravo je antiklimaktično.
Bila sam već na razgovorima koji idu ovako:
"Krasno, krasno, ali, zapravo... zakon traži objavu oglasa za posao pa smo ga objavili, ali nama ustvari već netko radi na tom mjestu pa ćemo ga i primiti za dalje. Hvala na vremenu i nemojte nas zvati."
ali nikad još nisam bila na razgovorima kao ovaj jučer. Mora da je do mog nenedmašnog zena u intervjuu, ali ljudi potkraj razgovora daju vrlo neobično previše informacija. Tako se, valjda, dogodilo ovo što se jučer dogodilo;
"Znate, nama zapravo ne treba taj kadar ni to radno mjesto. Mi to sve znamo sami radit`, ali tjeraju nas da uzmemo nekog. I tako, vi ustvari ne bi došli raditi taj posao... došli bi jest govna i kuhat kave, a i plaća je prikladna za nekoga koga ustvari ne želimo zaposliti. Taj skup okolnosti valjda će vas natjerati da kroz mjesec, dva, date otkaz - kao i zadnjih dvoje koji su radili na tom poslu - i mi mislimo da će to konačno pokazati šefovima da nam to radno mjesto ne treba."
Joooj, fala. Cijenim iskrenost. Iznenađena sam taman toliko da zbog puste bizarnosti izgovorenog neću zamjeriti što ste mi beskorisno potrošili vrijeme.
srijeda, 24.10.2007.
"It is not sufficient to see and to know the beauty of a work. We must feel and be affected by it. "
Idem na razgovor za posao!
Drž`te mi fige.
ponedjeljak, 22.10.2007.
Red Herring
Obično, teško mi se upustiti u interpretaciju nekog literarnog ili filmskog djela bez konzultiranja svih izvora.
Obično, čini mi se najlakšim pitati autora: "Pardonček, ali kaj si ustvari htio reći?"
Ovaj put neće biti tako.
Ovaj put na trenutak zaboravit` ću da je oko mene voda, duboka i tamna, voda kojoj ne mogu nogicama pronaći dno čak i kad se na trenutak zaronim, držeći jednom rukom nos da u njega ne nahrupi voda.
Umjesto praćakanja u dječjem bazenčiću ovaj put ću odabrati ocean.
Početi ću ovdje.
Neki od vas, možda i većina, poznaje priču Helen Keller:
Helen Keller rođena je kao zdrava djevojčica na imanju u Alabami. U dobi od 19 mjeseci oboljela je od nepoznate, kratke i teške bolesti nakon koje je ostala gluhoslijepa. Dugo i predugo vrijeme nakon toga, u kojem se - vjerovatno - cijela obitelj pokušavala ponovo postaviti prema cijeloj toj užasnoj situaciji, jedina njena veza sa svijetom bila je kuharičina kćer, također mala djevojčica, koja je kroz igru uspjela pronaći i stvoriti šezdesetak znakova kojima je mala Helen mogla komunicirati. I tako do dobi od njenih sedam godina.
Slučaj je htio da je njena mama čitala putopis Charlesa Dickensa "American Notes" i pronašla u njemu epizodu u kojoj se opisuje školovanje još jedne mlade gluhoslijepe osobe. Tražeći specijalistu, obitelj je otišla u Baltimore i došla u kontakt s Alexanderom Grahamom Bellom koji je tada radio sa gluhom djecom. On ih je uputio u Perkins institut za slijepe gdje Helen upoznaje bivšu učenicu, a tada učiteljicu Anne Sullivan koja preuzima djevojčino školovanje.
I tako, nakon kvrgavog početka, uvođenja discipline i poučavanja u njen život Anne i Helen jedan su dan bile u vrtu i Anne je pokušavala Helen naučiti riječi "voda". Pišući prstima znakove u njenom dlanu Anne je Helen u nekom trenutku stavila ruku pod vodu koja je tekla iz česme i dogodio se nevjerojatan klik. Okolnosti su se magično spojile i Helen je konačno shvatila o čemu se tu radi - Helen se "probudila".
Nakon tog čarobnog trenutka "buđenja" Helen je naučila još mnogo, mnogo riječi i pojmova, 10 godina kasnije krenula na Radcliffe koledž i završila ga za 4 godine diplomiravši filozofiju, postala i sama učiteljica i pisac, naučila osim engleskog još i francuski, njemački, grčki i latinski i živjela produktivno dugih 88 godina.
Vratimo se sada Priči za Bobija Longa.
Purslane (Portulaca Oleracea - jestivi korov sa prekrasnim cvjetićima) je "neprobuđena". Purslane je, okrenite se na trenutak oko sebe, samo jedna od onih koji žive "jer ne znaju drugačije".
Jednostavna, profana, uobičajena bića.
Purslane je možda vaš brat, mama, prijatelj ili susjed.
Purslane je onaj koji živi točno onoliko koliko je dovoljno da ga se okarakterizira živim bićem;
hrani se, izmjenjuje supstace s okolinom, reproducira.
Koji ima tek dovoljno inteligentne akcije u sebi da ne ostane trudna ili uplati tiket u kladionici.
Da živi kako je oduvijek živio.
"Neprobuđeni".
S druge strane su Bobby i Lawson - "pali anđeli".
"Probuđeni" davno, živjeli su životima većim od života.
Imali su sve (uključujući i obitelji), naučili sve (igra s citatima :), isprobali sve.
Valjajući se u znanju i moći izgubili su kontrolu, postali obijesni i izbacili sebe iz Raja.
Izbacili su se iz raja na mjesto niže čak i od "neprobuđenih".
Sad se opet okrenite oko sebe (ili možda u sebe) i pogledajte ih.
Neprobuđeni i pali anđeli - te dvije vrste viđamo svaki dan.
A sad, ono što je midnightrambler nazvao "povratak tradicionalnim vrijednostima".
Pažnja, obzir, prijateljstvo, iskrenost, ljubav - to su tradicionalne vrijednosti - a ne trijeznost ili obitelj. Samo iz ovih prvih mogu nastati dobre stvari, trajne i vrijedne - da bi se zvale vrijednostima. Ovo drugo su samo posljedice.
Tradicionalne vrijednosti su važne jer su kotva brodu našeg života.
Važne su jer nas neumitno uče poniznosti.
Važne su jer nam dozvoljavaju i jer nas tjeraju da budemo bolji ljudi.
četvrtak, 18.10.2007.
Me too.
Jučer - A Love Song for Bobby Long - danas - željezo se kuje dok je vruće
ili
idemo pričat` o tome dok se još svi sjećamo.
Nekome tko ga je već gledao prvo što upada u oko, poput bukove špranje, opasne i povređujuće, je kvaliteta slike na televizoru. Što li se to ovdje dogodilo?!
Ispod, iznad crna crta,
u sredini sve je je flah!?
Ne razumijem tehničke detalje kako se teve-postaje dokopavaju filmova, ali ovo bijaše pregrozno. Taj film na DVD-u tako je prekrasan, tako kristalno bistar da stvarno nije usporediv s ovim što smo gledali jučer.
Ali ajd`, alalit ću im to jer film je tako dobar da ga čak (Čak!!) ni ovo ne može pokvariti.
Onima koji su ga gledali jučer prvi puta, a nisu grafičarske ili likovno-umjetničke struke mogao je promaknuti čisti genij u vizualnom identitetu ovog filma:
- zlatni kadrovi u zlatnom rezu
- izuzetno prekrasno osvjetljenje
- neobično i začuđujuće riješene kompozicije scena (fotografija) s potpuno periferno postavljenim likovima koje ustvari djeluju inverzno i povremeno daju naslutiti da se
"ustvari ne radi o tome o čemu se radi već se radi o onome o čemu sigurno sad ne mislite da se radi, ali ono sigurno, sigurno o tome ne mislite"
Priča je očaravajuća i toksično opojna, a film zaista - nevjerovatno! - odglumljen.
Volim filmove u kojima su glavni likovi ljudi, a ne efekti i/ili montaža.
Scarlett je sjajna - jednostavno je nevjerovatno gledati je u kadru u razgovoru/svađi s Johnom Travoltom (kojeg ne morate voljeti, ali morate priznati da predstavlja jednu filmsku "veličinu") i uopće ne doživljavati Travoltu?!
A on, je, opet nevjerovatno, transformiran iz snažnog muškarca punog života u bitagu, starca i gubitnika.
Deborah Kara Unger, koja mi je jedna od najljepših žena svijeta i izuzetna glumica, sa 2-3 izraza lica i 20-ak sekundi "vremena na platnu" uspije isportretirati lik s kojim se netko može identificirati. Da nije predivno, zvalo bi se "nemoguće".
Najdraži mi je lik, ustvari, Lawson - a najbolji glumac ovdje Gabriel Macht (kojeg se samo maglovito sjećam iz The Recruit i Behind Enemy Lines) - koji me istinski oduševio neisforsiranom, maestralno iznijansiranom glumom kroz cijeli film.
I zadnje:
O čemu se tu zapravo radi?
Film je sjajan, lijep za vidjeti, ležeran, replike (posebno one u off-u) ostavljaju dojam "dubine" - gledajući ga dobijamo dojam da smo se "kulturno obogatili" i "postali pametniji",
ali...
bi li se tko usudio reći
o čemu se tu zapravo radi?
srijeda, 17.10.2007.
Jupiiii!
Večeras na drugom programu HaTeVeja
oko 22 sata i 24 minute
A LOVE SONG FOR BOBBY LONG (2004.)
Ajd konačno da mi se isplati pretplata 
utorak, 16.10.2007.
One great use of words is to hide our thoughts.*
Već danima pokušavam iznaći svoje riječi, ali ne ide,
jedino mi se tuđe uvijek ponovo vraćaju;
ponovo zvone, iznova me presreću...
Sad ću vam reći te tuđe riječi
i odmah ćete znati koje ja ne nalazim.
UMBERTO SABA - KOZA
Govorio sam jednoj kozi.
Bila je sama na livadi, i vezana;
Sita trave, mokra
Od kiše, meketaše.
To jednoliko meketanje bilo je bratski srodno
Mojoj boli; i ja odgovorih isprva za šalu
A zatim ozbiljno, jer je bol vječna
Te ima jedan, a ne raznolik glas;
Taj glas čuo sam jecati u samotnoj kozi.
U jednoj kozi semitskog lica
Čuo sam jadanje svih drugih bolova,
Svih drugih života.
preveo Mirko Deanović
*Voltaire
nedjelja, 14.10.2007.
Ne razumijem djevojačke večeri na kojima su samo djevojke
Kucnuo je čas da i ja napišem jedan intoksiciran post pa eto ga, nu!
Ne kužim djevojačke večeri na kojima su svi uzvanici djevojke (iskusih to jučer).
To ne samo da mi je to glupo do bola, već se i bojim za mentalno zdravlje prirediteljica tih večeri.
Može li biti istina da nemaju muških prijatelja (jok) ili stvarno namjeravaju stupiti u brak s osobom koja očekuje da se ona jučer rodila (?!).?
Mogu samo reć` da su mjesta s narodnjacima (gdje uvijek, pa i jučer, završe takve gadosti) bolno ogavna i jedino ogavnije od toga jučer bili su neki tipovi koji su se ekčueli naljutili kad sam im rekla da im se image ne uklapa u takvo mjesto (čitaj: precukreni su u isfuravanju neke coldplay-jared leto spike,) a ispostavilo se da su plitki kao kap vode na dlanu - maj bed u procjeni - istinski se uklapaju.
Obično ne pijem puno, ali stjeraju li me u kut (na narodnjake) onda se napijem od muke i naporna sam za ne vjerovati, ustvari je dobro da sam uspjela doć doma bez vidi ovaj post događaja.
Još vani jučer, a i nakon dolaska doma popila sam 104 čaše vode i sad se osjećam odlično (nema mamurluka, brale) ali zato se, nažalost, sjećam da su cure (trebe, pičke) plesale na nekakvog di đej krmka koji je pjevao da selo treba prodat stoku da kupimo koku i " celo selo šmrče belo joooj".
U žas.
petak, 12.10.2007.
If Not Now, When?
Danas sam, ustvari, imala jednu sasvim drugačiju ideju za post, ali kad sam vidjela ovo, toliko me šokiralo, dirnulo i oduševilo da vam to jednostavno moram pokazati.
Dopuna:
Link za one koji ne vide filmić:
http://www.youtube.com/watch?v=8P84bfFpVWE
srijeda, 10.10.2007.
Blođendan!
(Ovu sam sliku negdje ukrala i više se ne sjećam gdje. Ako netko tamo vani polaže na nju prava, rado ću je obrisati i kvit.)
Danas je mom blogu rođendan.
Još je mali, tek prohodao, ali donosi mi puno veselja i čini me jako ponosnim roditeljem.
Prvi rođendan. Godina dana.
Iskoristiti ću priliku i povodom ovog rođendana svima se zahvaliti:
svima...
onima koji su sa mnom od početka
od sredine
i onima koji su se tek uključili;
Hvala vam svima toplo, od srca, što navraćate i dijelite sa mnom svoje misli i vrijeme.
utorak, 09.10.2007.
Pa ti reci da ne bi posjetio/la ovaj dućan!
četvrtak, 04.10.2007.
"A šta nas je naša povijest (ljudske vrste) naučila o genocidima?"
Kaže Anti-Bane: "A šta nas je naša povijest (ljudske vrste) naučila o genocidima?"
Eto, Anti-Bane, što ja mislim:
Da kad pružamo ruku pomoćnicu najbolje je da drugom iza leđa držimo močugu.
Da kad nas netko opali kamenom, nema nam druge do pronaći veći kamen.
Da je "pomoći" nepobitno sinonim sa "učiniti sličnijim meni".
Da je nekada možda mijenjalo stvari* kad se masa mogla razdvojiti na pojedince, imena, majke ili sestre, ali da danas to više nije važno kad se komadići mase zovu Hrvoje, Jovan ili Dženana.
Da povijest treba pamtiti da bi je mogli ponoviti, ali da prošlost treba ostaviti u prošlosti.
Da treba prvo pucati, a zatim razgovarati i da tome treba naučiti svoju djecu.
Da "tražiti arbitražu" znači "naguziti se".
Da uspjeti u nečemu nije nagrada za trud i izvor ponosa, nego logični rezultat koji smo "zaslužili".
Da ništa nije sveto ako nema na sebi post-it na kojem piše "sveto".
Da ne moramo naučiti svoju djecu da "rade" i "uče", samo da "žele" i "dobivaju".
Da će uvijek biti većeg kamenja, sve dok samo ono ne ostane.
Mogla bih napisati još tisuće stvari, ali vjerujem da vam je ustvari jasno kamo to ide i da bi se i sami mogli sjetiti nekoliko dopuna, pa ću ovdje stati i, kad smo već kod kamenja, dati jednu ilustraciju;
sljedeći tekst je citat iz knjige "Small Gods" Terryja Pratchetta, preveden samo za ovu prigodu.
"Jasna mi je uvjerenost," reče Didaktilos. Nježan prizvuk razdražljivosti nestao je iz njegova glasa. "Sjećam se, prije no što sam oslijepio, otišao sam jednom u Omniju. To je bilo prije nego što su zatvorene granice, kad ste još dozvoljavali ljudima da putuju. I u vašem Citadelu vidio sam svjetinu kako kamenuje čovjeka u grabi do smrti. Jesi li to vidio nekad?"
"To se mora učiniti," promrmlja Bruta. "Da bi duša dobila oprost i..."
"Ne znam ja ništa o duši. Nikad nisam bio takav filozof," reče Didaktilos. "Sve što znam je da je to bio grozan prizor."
"Stanje tijela nije..."
"O, ali ja ne govorim o nesretniku u grabi," reče filozof. "Govorim o ljudima koji su ga kamenovali. Oni su bili uvjereni, to je sigurno. Bili su uvjereni da to nisu oni u grabi. Mogao si to vidjeti na njihovim licima. Tako razdragani time što to nisu oni da su bacali kamenje što su jače mogli."
*Remarque, Crni Obelisk; "No to je valjda zato što je pojedinac uvijek smrt - a dva miliona uvijek samo statistika."
utorak, 02.10.2007.
Preživjeli
Gledam ja tako prije nekoliko dana Star Trek TNG, epizodu The survivors. Na datom linku možete pogledati detalje i pročitati sadržaj epizode, a ja ću ovdje sažeti bitan dio.
Enterprise se javi na poziv za pomoć poslan sa planete s federacijskom kolonijom. Po dolasku zateknu potpuno uništenu planetu i na njoj jedan jedini maleni komadić života koji uključuje dvoje ljudi, muža i ženu, i njihovu kuću s vrtom. Izdogađa se neka količina čudnih događaja, što naposljetku dovede do toga da muškarac kolonist mora objasniti situaciju i tijekom tog razgovora saznajemo da je on pripadnik napredne i energijske rase besmrtnika koji se ostavio ćorave besmrtničke egzistencije i posvetio ljubavi prema svojoj ženi (koja je čovjek) i mirnom životu u toj koloniji. Taj je miran život prekinut u trenutku kad je svemirski brod rase Husnocka napao njihov planet i ugrozio opstanak kolonije. Muškarac se odbio boriti, ali zato se njegova žena pridružila kolonistima u naporima da obrane svoj svijet i svoj način života (u krajnjoj konzekvenci i sam život). Husnocki su se pokazali presnažnim protivnicima i satrali su sav život na planeti, uključujući i muškarčevu ženu.
I tu sad dolazimo na najzanimljiviji dio;
Našavši svoju mrtvu ženu, u jednom trenutku najveće boli i jada, muškarac snagom svojih misli uništi husnocke,...
...ne samo jednog husnocka ili samo posadu napadajućeg broda...
već sve postojeće husnocke, bilo gdje u svemiru, 50 bilijona njih, cijelu vrstu.
Sad polako pročitajte zadnju rečenicu i pokušajte mislima obuhvatiti taj koncept.
Ja razmišljam o tome već danima i ovo je jedna od stvari koje su mi pale na pamet:
Sve mi više postaje jasno da ćemo ubuduće, u ovom svijetu uhvaćenom u podivljalu bujicu globalizacije, za koju ne mislim da je esencijalno loša zamisao, ali moramo priznati da je iz ovih ili onih razloga malena količina ljudi uopće može shvatiti, a kamoli imati koristi od nje, morati izgovoriti ovo Picardovo besmrtno "We have no law to fit your crime" (Mi nemamo zakona koji bi mogli obuhvatiti tvoj zločin).
A onda se konačno trgnuti.
