Zurim u čokoladnu točku malo, malo nadesno od kuta njenih usana.
Ne moje desno, njeno desno.
Znam što je to.
Jutrom grijem mlijeko u maloj džezvici i mućkam u šalici žličicom kapućino s par kapi mlijeka dok se ne zazlati i tek onda dolijevam vrelo mlijeko na smjesu. Ona žličicu ostavlja u šalici i, lijena pridržati žličicu prstom ili ju izvaditi, srče napitak dok joj se pjena iz kave preko žličice lijepi za tu točku malo, malo nadesno od kuta usana.
Diše tiho, lista novine i kovrča pramen kose oko prsta.
Ispekao sam joj jaja, narezao svježi kruh, naribao svježi parmezan, izvadio krastavce iz tegle na tanjurić.
Jučer pašteta, prekjučer mizli, prekprekjučer topli sendvič, još prije maslac i med.
Mogao bih tako unatrag danima, mjesecima.
Sjedim s njom, pravim joj društvo uz doručak, s osjećajem da sam budan već stoljećima, a ne satima.
Svježi kruh miriše, kao da zna da bi samo frknula nosom da nanjuši onaj jučerašnji.
Svježi se kruh nije stvorio u stanu sam od sebe, kao ni današnje novine.
Kroz šum listanja probija se "Klang!" odguravanja tanjura kroz pribor, kroz košarice, zdjelice i tanjuriće.
"Ne bih jaja.", veli, "Ne bih ništa."
Trenutak šuti i zatim pita: "Nema paradajza?"
"Listopad je. Samo hidroponika." objašnjavam.
Frkće nosom i ustaje od stola, kao da sam ja kriv što je listopad.
Oblači se za posao.
"Ostao ti je nabor ovdje." izjavljuje bacajući košulju natrag na dasku za peglanje i uzima sljedeću od još dvije svježe ispeglane. Miris proljeća širi se sobom. Miris proljeća u vodi za peglanje. Groteskno.
"Molim te, dragi, bi li mi mogao ispeglati košulju za sutra?", smiješila se nekada, davno, davno...
"Ti imaš vremena cijeli dan kad radiš kod kuće, možeš to smjestiti kad god ti odgovara?"
I tad bi me ljubila, ljubila...
Ne znam to objasniti. Jednom davno rješavao sam nekakav test - uzmeš list papira i prisloniš ga na čelo, a zatim olovkom na njemu, prislonjenom na čelo, ispišeš svoje ime. Tad skineš list i okreneš ga da vidiš kako je ispalo. Neki pišu tako da osoba koja im sjedi nasuprot može pročitati što piše - da bude čitljivo izvana. Drugi pak, obrnuto, čitljivo iznutra. To bi navodno trebalo nešto reći o ličnosti pisača.
Bilo je to davno.
Grabi aktovku pripremljenu pored vrata i ključeve iz zdjelice.
"Imam ključeve", veli, "Nemoj me čekati."
Ustajem od stola i brišem joj ubrusom čokoladnu mrlju kraj usana.
Malo desno od usana, njeno desno.
Post je objavljen 30.10.2007. u 07:01 sati.