Cijeli dan razmišljam o jučerašnjem razgovoru za posao.
Zbunjena sam.
Prošlo je odlično. Načisto sam zablistala. Ponosim se sobom...
a opet... zbunjena sam. Reći nešto, bilo što, o tom razgovoru upravo je antiklimaktično.
Bila sam već na razgovorima koji idu ovako:
"Krasno, krasno, ali, zapravo... zakon traži objavu oglasa za posao pa smo ga objavili, ali nama ustvari već netko radi na tom mjestu pa ćemo ga i primiti za dalje. Hvala na vremenu i nemojte nas zvati."
ali nikad još nisam bila na razgovorima kao ovaj jučer. Mora da je do mog nenedmašnog zena u intervjuu, ali ljudi potkraj razgovora daju vrlo neobično previše informacija. Tako se, valjda, dogodilo ovo što se jučer dogodilo;
"Znate, nama zapravo ne treba taj kadar ni to radno mjesto. Mi to sve znamo sami radit`, ali tjeraju nas da uzmemo nekog. I tako, vi ustvari ne bi došli raditi taj posao... došli bi jest govna i kuhat kave, a i plaća je prikladna za nekoga koga ustvari ne želimo zaposliti. Taj skup okolnosti valjda će vas natjerati da kroz mjesec, dva, date otkaz - kao i zadnjih dvoje koji su radili na tom poslu - i mi mislimo da će to konačno pokazati šefovima da nam to radno mjesto ne treba."
Joooj, fala. Cijenim iskrenost. Iznenađena sam taman toliko da zbog puste bizarnosti izgovorenog neću zamjeriti što ste mi beskorisno potrošili vrijeme.
Post je objavljen 25.10.2007. u 16:47 sati.