Obično, teško mi se upustiti u interpretaciju nekog literarnog ili filmskog djela bez konzultiranja svih izvora.
Obično, čini mi se najlakšim pitati autora: "Pardonček, ali kaj si ustvari htio reći?"
Ovaj put neće biti tako.
Ovaj put na trenutak zaboravit` ću da je oko mene voda, duboka i tamna, voda kojoj ne mogu nogicama pronaći dno čak i kad se na trenutak zaronim, držeći jednom rukom nos da u njega ne nahrupi voda.
Umjesto praćakanja u dječjem bazenčiću ovaj put ću odabrati ocean.
Početi ću ovdje.
Neki od vas, možda i većina, poznaje priču Helen Keller:
Helen Keller rođena je kao zdrava djevojčica na imanju u Alabami. U dobi od 19 mjeseci oboljela je od nepoznate, kratke i teške bolesti nakon koje je ostala gluhoslijepa. Dugo i predugo vrijeme nakon toga, u kojem se - vjerovatno - cijela obitelj pokušavala ponovo postaviti prema cijeloj toj užasnoj situaciji, jedina njena veza sa svijetom bila je kuharičina kćer, također mala djevojčica, koja je kroz igru uspjela pronaći i stvoriti šezdesetak znakova kojima je mala Helen mogla komunicirati. I tako do dobi od njenih sedam godina.
Slučaj je htio da je njena mama čitala putopis Charlesa Dickensa "American Notes" i pronašla u njemu epizodu u kojoj se opisuje školovanje još jedne mlade gluhoslijepe osobe. Tražeći specijalistu, obitelj je otišla u Baltimore i došla u kontakt s Alexanderom Grahamom Bellom koji je tada radio sa gluhom djecom. On ih je uputio u Perkins institut za slijepe gdje Helen upoznaje bivšu učenicu, a tada učiteljicu Anne Sullivan koja preuzima djevojčino školovanje.
I tako, nakon kvrgavog početka, uvođenja discipline i poučavanja u njen život Anne i Helen jedan su dan bile u vrtu i Anne je pokušavala Helen naučiti riječi "voda". Pišući prstima znakove u njenom dlanu Anne je Helen u nekom trenutku stavila ruku pod vodu koja je tekla iz česme i dogodio se nevjerojatan klik. Okolnosti su se magično spojile i Helen je konačno shvatila o čemu se tu radi - Helen se "probudila".
Nakon tog čarobnog trenutka "buđenja" Helen je naučila još mnogo, mnogo riječi i pojmova, 10 godina kasnije krenula na Radcliffe koledž i završila ga za 4 godine diplomiravši filozofiju, postala i sama učiteljica i pisac, naučila osim engleskog još i francuski, njemački, grčki i latinski i živjela produktivno dugih 88 godina.
Vratimo se sada Priči za Bobija Longa.
Purslane (Portulaca Oleracea - jestivi korov sa prekrasnim cvjetićima) je "neprobuđena". Purslane je, okrenite se na trenutak oko sebe, samo jedna od onih koji žive "jer ne znaju drugačije".
Jednostavna, profana, uobičajena bića.
Purslane je možda vaš brat, mama, prijatelj ili susjed.
Purslane je onaj koji živi točno onoliko koliko je dovoljno da ga se okarakterizira živim bićem;
hrani se, izmjenjuje supstace s okolinom, reproducira.
Koji ima tek dovoljno inteligentne akcije u sebi da ne ostane trudna ili uplati tiket u kladionici.
Da živi kako je oduvijek živio.
"Neprobuđeni".
S druge strane su Bobby i Lawson - "pali anđeli".
"Probuđeni" davno, živjeli su životima većim od života.
Imali su sve (uključujući i obitelji), naučili sve (igra s citatima :), isprobali sve.
Valjajući se u znanju i moći izgubili su kontrolu, postali obijesni i izbacili sebe iz Raja.
Izbacili su se iz raja na mjesto niže čak i od "neprobuđenih".
Sad se opet okrenite oko sebe (ili možda u sebe) i pogledajte ih.
Neprobuđeni i pali anđeli - te dvije vrste viđamo svaki dan.
A sad, ono što je midnightrambler nazvao "povratak tradicionalnim vrijednostima".
Pažnja, obzir, prijateljstvo, iskrenost, ljubav - to su tradicionalne vrijednosti - a ne trijeznost ili obitelj. Samo iz ovih prvih mogu nastati dobre stvari, trajne i vrijedne - da bi se zvale vrijednostima. Ovo drugo su samo posljedice.
Tradicionalne vrijednosti su važne jer su kotva brodu našeg života.
Važne su jer nas neumitno uče poniznosti.
Važne su jer nam dozvoljavaju i jer nas tjeraju da budemo bolji ljudi.
Post je objavljen 22.10.2007. u 11:35 sati.