četvrtak, 29.03.2007.
Hahahahahahahahahaha!!!
Izlišno je reći:"Usmjerite pozornost na refren."
srijeda, 28.03.2007.
RG
Pročitah jučer knjigu Eda Bcbaina Sadie kad je umrla (Sadie when she died).
Išla sam na poštu platiti kojekakve račune kad me napala kroz staklo izloga.
"Nosi me kući! Nosi me kući! Cvil, gnjec, molim,....", pa da se riješim dosadne gnjavaže razmišljanja o njoj cijeli dan kad dođem doma, uzeh je sa sobom.
Zgodna knjižica. Sasvim simpatičan stil pisanja. Kriminalistika. CSi prije CSI-ja.
Kako sam se ovih dana pomalo zabila u posao, koji, bajdvej, nije nimalo sličan kriminalističkom štivu, pružila mi je ugodna dva sata zabave. Da nije biometeoroloških uvjeta koji mi ne daju živjeti od glavobolje, činilo bi se da je dan čisto krasno prošao.
I tako,.... Sadie kad je umrla. Hmmm.
Kako to da ljudi misle da će nevjera za nevjeru ili prevara za prevaru nešto riješiti? Ono, koji penis je to? Ako me muž prevari i ja to saznam onda ću ja njega prevariti pa smo kvit. Kak to?! Kakvo kvit, pobogu?
ponedjeljak, 26.03.2007.
Saundtrak za tudej
Uputstvo Za Upotrebu:
Preslušati redom od prve prema zadnjoj 1 do nekoliko puta. Ne Pucati Si u Glavu. Na Kraju Otići Spavati.
Sutra je Novi Dan.
[off] Ou Šit!
petak, 23.03.2007.
It will always be River Valley for us!
The Three Burials of Melquiades Estrada odnosno maštovito prevedeno na hrvatski Tri sprovoda u Meksiku.
Izuzmemo li činjenicu da onaj koji je ovako preveo naslov zacijelo nije i pogledao film to je jedan krasan prijevod, od one vrste koja, zbog manjeg broja korištenih znakova stane na omot DVD-a ili neko drugo mjesto koje o broju znakovlja ovisi. Inače, film se tako ne zove i ovaj krivi naslov stvara sasvim drugačija očekivanja o filmu kod nekoga tko bira koji bi film pogledao.
Dakle, film.
Redateljski debi Tommyja Lee Jonesa, što se tiče kino-filmova, nipošto nije prvi mačić na putu u Rio Grande. Na ovom putovanju u otkrivanje što se sve skriva na bogatom DVD izdanju filma, zaustavimo se za početak na samome filmu:
U prvih petnaestak minuta filma postaje prilično jasno da ovaj film nije za svakoga.. . nestrpljivi i oni koji su očekivali lagani vesternić za lijeno popodne uviđaju da se moraju vratiti u videoteku, ostali iz lagano-zavaljenog stava pred televizorom prelaze u stadij utišavanja svega što smeta idealnom gledanju filma koji, čim dulje traje, sve više uzrokuje uspravljanje i naginjanje prema ekranu, a sve u napetom iščekivanju što će se sljedeće desiti. I trivijalno postaje bitno, a sve je jači dojam da ne pobjeđuje onaj koji ima dobre karte, nego onaj tko zna kako s njima igrati. Ništa nije slučajno, a sve je napravljeno prekrasno.
Glumačka ekipa odabrana za dočaravanje ovog, na trenutke klaustrofobičnog, na trenutke agorafobičnog svijeta, je jednostavno savršena: Tommy Lee Jones, uobičajeno dobar ispred kamere, funkcionira odlično u ovoj dvostrukoj ulozi, Dwight Yoakam (koji me oduševio u Sling blade) je izuzetan, kao i January Jones, Julio Cedillo i Melissa Leo, a Barry Pepper je zablistao...ne prekrasnom svjetlošću usamljene zvijezde, nego sjajem zvjezdanog neba što mornaru pokazuje put. Detalji njegove izvedbe u nekim su dijelovima filma tako izuzetni da se moraju pogledati nekoliko puta, a ono što me najviše oduševilo je da su upravo ti detalji prikazani u kratkom filmu o snimanju koji je dodatna oprema diska.
U dodatnoj opremi možete, osim filma o snimanju "Tri sprovoda.."i njegovom predstavljanju u Cannesu (2005., gdje je odnio 2 nagrade: najbolja muška uloga i najbolji scenario) pogledati i intervjue, trailer, filmić o odabiru i skladanju glazbe za film i pregledati scene koje nisu uvrštene u film... Priznajem, inače, kad gledam neuvrštene scene, obično mi je isti tren jasno zašto nisu uvrštene i koliko je film bez njih dobio. Ovaj put, iako znam da filmovi izgube dio scena radi nužnog kraćenja minutaže uhvatila sam se u razmišljanju "Pa zašto i ovo nije u filmu?".
I na kraju, poseban paragraf posvećujem izuzetnom odabiru glazbe (soundtracku) i zvučnoj kulisi (score by Marco Beltrami) u filmu. Sklad vizualnog i auditivnog u ovom je filmu bez premca. Iako nisam pretjerani ljubitelj country glazbe i meksičkog melosa, ostala sam nemalo zapanjena kad sam primjetila da je auditivna slika filma tako krasno iskrojena. Neki dijelovi su me tako zbunili da mi je malo lakše postalo tek kad sam u bonus filmu o glazbi saznala da je Marco Beltrami bio šegrt velikog Ennia Morriconea.
srijeda, 21.03.2007.
Samo Prijatelji
Fraza: "Samo Prijatelji" - Ne želim da samo ožališ svoj gubitak; želim te podsjetiti na njega svaki dan. Želim da patiš. Želim da zavidiš. Želim da umireš polako, komadić po komadić. I želim da se smješiš i zahvališ mi na tome.
Ovo, kao što vidite, je jedna od rečenica s popisa iz prethodnog posta. Zapela mi je za misli. Nemalo me zbunjuje. Nije da mi ne zvuči suvislo...hmmmm... ali, alialialiali... ma kaj ja znam... ne smrdi mi pustom istinitošću.
Recimo;
Naravno, ima okolnosti i okolnosti i okolnosti u kojima bi se takvo što moglo događati... od toga da je nekom preneugodno reći "Oprosti, ali od ovog nikad ništa jer se ti meni ne sviđaš." do nekakvih (kvazi)objektivnih okolnosti tipa "Ti živiš na Islandu, a ja na Novom Zelandu, ovih dva tjedna si mi uljepšao/la odmor, ali nemoj bit lud/a i mislit da su si "srca draža zbog daljine"." I recimo, da u svrhu ovog razlaganja, uzmem u obzir objektivne okolnosti.
Pa nadalje, izuzmemo li small talk uz kavicu na trač-partiji, ovoj se frazi može pristupiti iz dva smjera: biti stranka koja daje takvu opasku ("Ti si meni tak supač, kenj-srać, ali ovo-ono, pa budimo samo prijatelji." uz bolesno preddijareični kez) ili stranka kojoj je opaska upućena ("Gaddemit, ne opet! Što sam ja Bogu skrivio/la?! A lijepo mi je mama govorila da se dobrota ne isplati!")
I sad, uputiti takvu rečenicu...
počet ću na početku ;-)... Ja, naprimjer, znam tko su meni prijatelji. To nisu poznanici, to nisu dečki/cure/muževi/žene/mame/braća i ostalo onih koji mi jesu prijatelji. Prijatelj mog prijatelja meni ne mora biti prijatelj, može mi biti nitko i ništa. Između nas neće biti ništa više od tolerancije. U prijateljstvu pretpostavljam neki reciprocitet, zajedničke interese, razumjevanje, želju za druženjem, ponašanje bez pretvaranja da smo neki koji nismo i mogućnost da se ispljune gola istina ma kako ona izgledala. Ljudi s kojima sve to imam su mi prijatelji i ja sam njima. To je dvostrana stvar, ne može netko meni biti prijatelj, a da ja njemu nisam i obrnuto. Ljudi s kojima je jedini zajednički interes ostvarivanje relacije više "tjelesnog tipa"; brijanje, hodanje, razmjena dobara na hedonističkoj osnovi... to mi nisu prijatelji. I kvit.
Kako onda pobogu ljudi dođu u situaciju upućivanja takve rečenice?
K`o da netko dođe u restoran na odrezak, a ja mu dam svijećnjak!?
Pa ne mogu ja otkupiti nečije sviđanje time što mu/joj dajem svoje vrijeme i pažnju!
A otprilike isto vrijedi za dobivanje te rečenice. Iako nam nekad više odgovara polagano odvikavanje umjesto glatkog reza i hladne puretine ne možeš na silu napraviti prijatelja od nekoga tko ne "ispunjava uvjete".
I na kraju krajeva, ne želim reći da ljudi koji su otpočeli komunikaciju u okolnostima sviđanja ne mogu biti prijatelji, naprotiv, to je dobar način za upoznavanje nekoga u raznim uvjetima, ali nuditi prijateljstvo kao zamjenu za ljubav ili seks i sebe kao taoca pride mi je potpuno izvan pameti.
utorak, 20.03.2007.
Madness takes its toll. Please have exact change.
Dakle, jedna zgodna stranica koja me uspjela nasmijati do suza, nek vam pravi društvo dok ja ne uhvatim par minuta vremena da se iskopam iz bunara preopterećenosti i napišem kakav post.
7up Deit za ave t ;-)
četvrtak, 15.03.2007.
Konstantin Simonov
Čekaj me
Čekaj me i bit ću tu,
samo čekaj mene...
I u dobru i u zlu,
kad oluja krene.
Čekaj me kad padne noć,
čekaj svako veče,
i kad drugi neće moć,
i kad drugi neće.
Čekaj kada neće bit
pisma izdaleka,
čekanja kad bude sit
drugi koji čeka.
Čekaj me i bit ću tu
i ne praštaj sada
time što u svakom zlu
pamte riječi jada.
Neka mati, neka sin
misli da me nije.
Tužan drug uz vatre dim
suze neka lije,
neka dignu čaše svi
u čast zadnjoj uri,
ali s njima nemoj ti,
čekaj, i ne žuri.
Čekaj me i bit ću već
i od smrti jači.
Neka kažu tužnu riječ:
"Nema ga i plači!"
Kako shvatit može taj
vjerno srce žene?
Svojom nadom ti si, znaj,
sačuvala mene.
Zašto ja sam opet tu
tek mi ćemo znati -
čekala si u u zlu
da se tebi vratim.
(prijevod Zvonimira Goloba)
Čitajući uokolo sitnice i biografije napisane o ruskom pjesniku, piscu i dramatičaru Konstantinu Simonovu (1915. - 1979.) može se u njegovom životu primjetiti interesantna distinkcija na "čovjeka srca" i "čovjeka rata" nerazlučljivo amalgamirana u jednu osobu. Poput dvoznačnih slika koje se koriste u testiranju percepcije, obuhvaćajući njegova djela jednim pogledom ona uvijek daju samo jednu sliku, dok znajući za drugu interpoliramo je iz svojih sjećanja. Znamo da je tu što nije. (Blistavo!!)
Tako i ova pjesma, zazivanje njegove drage sa bojišnice, čin očaja više nego čin ljubavi, odaje njegovu tajnu o dva čovjeka u jednom, podjelu koja je više stopljenost nego podjela na dva čovjeka: onog koji pred opipljivom opasnošću prihvaća mogućnost da je smrt moguća i onog koji se usudi ne samo sanjati već i obećavati,... već se i zakletvom vezati za povratak i nastavak.
Čemu sve ovo?
Jer me u potpunosti fascinira taj doživljaj, sa pozicije onog koji vidi (možda i malo prepotentno) da u životu individue ne postoji "vrijeme izvan rata" i stoga me očarava kako je privlačno, na trenutak, sat ili vječnost, vjerovati da je netko i da bih (možda!) ja sama bila sposobna za takvo prepuštanje (ili prkos) sudbini.
utorak, 13.03.2007.
"So others may live"
The Guardian = Čuvari mora
Dvosatno more ljige nakon gledanja kojeg ćete, ako vam ikako uspije pogledati ga do kraja, imati neizdrživu želju da se pošteno okupate drot-kefom u vreloj vodi da isperete sa sebe i iz sebe svu tu sluz i nakon toga odete zakopati svoju iskaznicu iz videoteke ispod najbliže tužne vrbe.
"Compelling and heroic." - kaže naslovnica dvd-a.
"Compelling and heroic my ass." - kažem ja.
Špranca za šprancom.
Predrasuda za predrasudom.
Kliše za klišeom.
I Bryan Adams za kraj.
Izbljuv!
Gospodine Andrew Davis, nakon Bjegunca i Savršenog zločina, kako vas nije sram imati takvo što u svojoj filmografiji?
Sposobni režiseri očito nisu nikakva garancija kvalitete.
Kao ni sposobni glumci (Kevin Costner, Ashton Kutcher, Sela Ward, Clancy Brown, Neal McDonough,...).
Nije garancija kvalitete niti suradnja s Obalnom stražom čiju priču donosi film, a niti strahovit napor i trud odjela za... hmmm...scenografiju i vizualne efekte koji su uključivali sve i svašta, od kompjuterske dorade do izgradnje bazena s 3 miliona litara vode koji uspješno dočarava komadić Aljaske zahvaćen oooogromnim valovima.
Pa gdje je onda puklo?
Na najglupljem mogućem mjestu.
Nije im bilo dosta ispričati herojsku i dirljivu priču Obalnih stražara nego su je natrpali američkim klišeima "tople ljudske priče" , jeftinom sentimentalnošću i floskulama kojih se ne bi posramila niti jedna ljiga za nedjeljno tv popodne. Sve je još gore kad pregledate bonus materijale diska u kojima imate priliku vidjeti i čuti prave Obalne stražare (kojih desetak i sudjeluje u filmu) i onda, iz prve ruke, stvarno, čujete i vidite kakav je njihov život i kako se oni nose s njime. To su ljudi sa velikim LJ. Ali za film očito nisu bili dovoljno "ljudski".
ponedjeljak, 12.03.2007.
Mrmlj
I tako, u svojim ponoćnim lutanjima po zagrebačkim opskurnim birtijama (da, da, TO mi je omiljena vrsta ugostiteljskog objakta u hrvata ;-)) otkrila sam (toplu vodu!) žalosnu činjenicu da naša vrla nacija posjeduje grozomornu količinu bendova glazbeničkih koji stvarno znaju svirati te zabaviti narod...štoviše, potaknuti ih na ples.
Jasno, to ujedno znači i da u nas oni ne mogu zaraditi ni da im život ovisi o tome, a bome i da im se ime neće pojaviti u ijednom medijoidu koji drži do sebe.
Osim toga, otkrila sam i da stvarno postoje žene koje se ne šminkaju za noćni izlazak i da je blizina Praznika Sufražetkinja obrnuto proporcionalna s težnjom žena da učine nešto što bi inpruvalo njihov state of affairs.
Začudno. Ili ne baš.
Kako sam danas u jednom od onih agregatnih stanja koje mi onemogućava uobičajenu misaonu pročišćenost te bijesnu elokvenciju, za danas dosta trućkanja. Idem pogledati neke nove filmove te uživati u vlastitoj zbunjenosti koja raste preslušavanjem cijelog albuma Xioline glazbene preporuke.
subota, 10.03.2007.
Mali odmor
Dakle, vic:
Nakon napornog obilaska španjolskog grada, američki turist završi u
restoranu.
Dok je ispijao sangriju, opazi kako konobar gostu za susjednim stolom
servira pladanj s nekom loptastom delicijom koja ne samo da je dobro
izgledala, nego je i sjajno mirisala.
- Što je to? - upita konobara dok se vraćao.
- Ah, senor, imate odličan ukus. To su testisi bika koji je stradao na
jutrošnjoj koridi.
Pravi specijalitet!
- Moram to probati; donesite i meni.
- Žao mi je senor, to služimo samo jednom dnevno; imamo svakoga jutra samo
jednu borbu s bikom.
Ako hoćete, mogu Vas predbilježiti za sutra.
Kad je turist sutra stigao, jelo je bilo spremno. Nakon što ga je dobro
promotrio sa svih strana i pojeo par zalogaja, pozove konobara:
- Ovo je stvarno jako dobro, ali znate, zanima me, nije li danas porcija
puno manja u odnosu na onu jučer?
Konobar slegne ramenima:
- Si senor. Ponekad i bik pobijedi.
četvrtak, 08.03.2007.
Timeo Danaes...
I tako, časkajući neobavezno s nekima od mojih najboljih prijatelja, ljudima koji vjerovatno više znaju o meni od mene i o kojima ja sigurno ;-) znam više od njih, dočaskašmo na neke interesantne teme.
Nekima će se možda činiti da počinjem raspravu od sredine i da bi možda nešto više okolnosti trebalo reći u uvodu, ali ne čini mi se da je to u ovu svrhu potrebno. Naime, sudeći barem prema komentarima, ovdje navraćaju većinom više-manje odrasli ljudi, češće muški nego ženski, u debeloj većini slučajeva s iznadprosječnom količinom soli u glavi. Pa onda ćete mi valjda oprostiti ako raspravu o samozadovoljavanju ne počnem sa "i onda je Bog uzeo šaku gline i ...".
Dakle, samozadovoljavanje, u daljnjem tekstu drkanje i poznati ljudi.
Prema prikupljenim informacijama, obično ljudima trebaju nekakva "pomagala" u svrhu uzbuđivanja zbog drkanja. To mogu biti nekakva vizualna sredstva kao pornići ili časopisi, internet, razni predmeti i slično, ili osobna imaginacija. I sad... ljudi su uglavom više ili manje skloni pričati o ovim nabrojenim materijalnim primjerima, dok nasuprot tome obično ne žele baš ništa reći o ovom dijelu koji uključuje imaginaciju.
Hmmm,...zgodno. I onda dođem ja i pitam:
"Kaj to znači? Jel to onda zamišljanje radnji ili osoba, prisjećanje ili kreativna imaginacija, jesu li osobe poznate ili nepoznate? "
I onda uslijedi šok, strah i nepovjerenje u očima, dok ja sa sve širim cerekom Cerigradske Mačke sužavam pitanje na ono u čemu je očito bio zec.
"Brad Pitt ili Pero s drugog kata?"
...
Dakle, poznate.
Ali ako je moguće nitko to neće dobrovoljno reći. ;-))
A zakaj ne, jebate?!
Nedavno je bila neka rasprava kod Xiole o tome kako je teško pogledati u oči nekoga poznatog koga si sanjao "u klinču". Usuditi ću se povući paralelu i reći da je okogled još teži kad je veća količina svjesnosti u pitanju. Obrazloženje: na svoje snove vrlo malo možemo utjecati (ako nismo "lucidni spavači", jel), ali na odabir...hmmm....podražaja za drkanje vjerojatno dosta više.
Dakle šta?
Ako nam je prijatelj, susjed, poslovni suradnik seksualno privlačan, osobno se NE SMIJEMO okoristiti takvim pogodnim okolnostima? Ili ne smijemo, ako nam je teško izvesti okogled? Ili pak, ne bi trebali iz nekakvog višeg moralnog razloga?
Ili ustvari smijemo se koristiti, ali ne i priznati?
A ako ga/ju pitamo jel onda smijemo?
utorak, 06.03.2007.
Crna kutija
Što bi učinili da se jednog dana probudite iz kome među strancima,u nepoznatoj bolnici, uvjereni da ste u procesu dolaska od posljednje vremenske točke koje se sjećate do sada nesumnjivo ubili nekoga?
Pustit ću vas da malo razmislite i u međuvremenu reći vam što sam ja radila jučer.
Gledala...francuski film.
La boite noire = Crna kutija.
I sasvim sam njime oduševljena.
Što se tiče uobičajenih detalja poput fotografije, režije, osvijetljenja, castinga, odabira lokacija i tempa filma sve su te stvari u ovom filmu nesumnjivo iznadprosječne, i o njima neću puno, osim što ću posebno pohvaliti montažu i dodatne vizualne efekte koji istovremeno u prijelazima između scena uspjevaju izazvati blistavu eksploziju životnosti, knedlu u grlu i bešavan nastavak intenzivne avanture.
Druga interesantna i pohvale vrijedna stvar je da je ovdje konačno, kao što i priliči jednom filmu s protagonistom s poremećajem pamćenja, ispoštovana realistična klinička slika, a što nije naškodilo dramatizaciji već je izrazito obećavajuće i osvježavajuće.
Osobito mi se svidjelo kako je riješen odnos glavnog lika s ostalim likovima "priče": Sporedni likovi dramatizacijom su dovedeni do svojevrsnog "stupnja tarot karata". To su predmeti, dvodimenzionalni prikazi koji nesumnjivo sadrže boju, živost i prepuni su simbolike, ali bez "interpretatora" to su samo komadi papira bez težine i značenja.
Posljednja prekrasna činjenica je da film otvara gomilu pitanja i prostire platno mogućnosti, na kojem crtajući vlastitom imaginativnošću dolazimo do zaokruženja priče. Završetkom filma, više dolazimo do zaključka tko smo i kakvi smo, kako bi amerikanci rekli "what we are made of" nego do nekih odgovora na koje su nas naučili holivudski završeci.
I, na kraju, jedan mali prozorčić u film, rečenice koje odzvanjaju, mijenjajući značenje, dugo nakon završetka:
"Postoje tri vrlo različite osobe u svakom od nas:
ona koja bi htjeli biti,
ona koja mislimo da jesmo
i ona kakvi smo doista.
Prve dvije su nam veoma bliske, dok nam je treća potpuna nepoznanica.
Ta je osoba u Vašoj crnoj kutiji."
petak, 02.03.2007.
Heisenbergov zakon ili O Poretku Svemira
Zahvaljujući pokušaju uguravanja u Vilenjakov tao danas se budim obogaćena za malu galaksiju informacija, a u jučerašnjoj potrazi za znanjem te prosvijetljenjem našla sam nešto predobro da to ne bi podijelila s vama;
fitness i zakoni termodinamike
Ne treba vam nikakvo posebno znanje osim znanje engleskog, a možda i vas čitanje potakne da naučite nešto novo.
