život je kako kada

31.01.2021., nedjelja

Točka-točka-točkica

DAHNE ŽIVOTOM
SASVIM OBIČAN KAMEN
KADA PROCVJETA

(haiku)

- 09:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

26.01.2021., utorak

Mama i rigl

Čekala me je na dvorišnim vratima, onima kraj kapije kada sam iz grada vikendom dolazila kući. Ta su mi vrata ne jednom stvarala probleme za mladosti moje. Imala su ona, škripav rigl i točno se znalo kada bi se u kasnim noćnim satima vratila doma, iako je trebalo puno, puno ranije. Znala je ocu reći kako bi to trebalo već jednom popraviti jer svaki joj put prekine san, a ja sam znala da ne spava nego čeka čuti da sam došla pa da se tek tada u miru preda noći. Onda su godine prošle i nastavila sam život daleko od mog dvorišta, od vrata sa škripavim riglom, ali kada bih se vraćala ona je uvijek čekala iza tih vrata pa ih otvarala, a rigl je jednako škripao kao pozdrav, kao dobrodošlica u moj dom mali slavonski.
Jutros gledam ormarić koji ima mali rigl s nutarnje strane i ostah u čudu kada otvarajući ga čuh poznati škripavi zvuk. Bez najave krenuše sjećanja iz mladosti iz mog doma s vratima škripavog rigla kraj kapije, na mamu, njena duga čekanja u noćnim satima da se vratim doma u mladosti mojoj i prigovaranja ocu kako je krajnje vrijeme da taj rigl popravi.
Neću ga na ormariću popravljati.

- 18:38 - Komentari (19) - Isprintaj - #

22.01.2021., petak

POTVRDA

Nazove me sinoć draga prijateljica. Jedna od onih koje imaju dosta više godina u nogama nego ja, ali lucidna je i zna se prilično naljutiti. Dakle nazove me i krene ljutit govor o birokraciji.
Sve je krenulo u prijepodnevnom odlasku na bankomat. Podigla je dosta velik iznos za umirovljenika, ali bilo je nužno. Prolazeći kroz grad (naša mala Venecija) s taškom preko ramena a izgubljena u mislima o tome što sve još je čeka taj dan nije ništa ni osjetila ni primijetila. Doma je na svoje zaprepaštenje vidjela da je opljačkana. Gdje, kako nije uspjela dokučiti, ali u tom starom novčaniku je imala i prometnu za auto i putovnicu (ona je važna jer prijateljica iako se rodila i živi cijeli život u HR nikada nije dobila hrvatsko državljanstvo - to je druga priča nebitna za ovu). Dakle odlazi na policiju prijaviti da je okradena. Nakon dužeg čekanja prima je policajac i sasluša. Kaže joj da će zapisati prijavu, ali da ona treba donijeti dvadeset kuna biljega. Gdje pobogu po biljege? U istoj zgradi su prijave i za osobne dokumente i pošta, ali radi samo do tri sata, a ona je došla u 15,20. I dogovor s policajcem je da će on napisati prijavu i ostaviti joj na porti pa neka idući dan dođe sa biljezima. Ddlazi ona idući dan i ponovo čeka da se netko starici smiluje na čekanje. Konačno je dežurni na porti pita što treba i ona sve jasno i glasno iznosi. Došla je po potvrdu i donijela billjege. No nema potvrde, policajac nije ništa ostavio. Pa kako će doći do te potvrde i tada joj dežurni fino objašnjava da treba ispuniti obrazac kojim traži da joj izdaju potvrdu o prijavi krađe. Ispunila je i to, ima biljege i misli eto konačno, ali ne lezi vraže (tako naš narod kaže kada se život komplicira dalje). Na pitanje može li sada dobiti tu potvrdu odgovor je zanimljiv. Ne, ne može danas nego tek u subotu jer kolega koji je zaprimio prijavu je iz dežurstva pa ga neće biti do subote. Ona sada već zakuhala od muke i ništa joj nije jasno. Dežurni objašnjava da je politika rada takva, da onaj koji preuzme slučaj mora i završiti, a kod nje je eto baš bio dežuran i neće ga biti do subote. No obećao je da će kolega raditi u subotu, sigurno. Sve se to dešavalo u srijedu. Nadam se da će sutra konačno dobiti tu potvrdu s ruba pameti.

- 10:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.01.2021., srijeda

I opet isto

Pokušah i ne jednom, ne obeshrabreno
Bježati od sebe same
Ovakve i onakve ovisno o danu,
Ovisno o jutru i suncu tamo iznad sivog,
Iznad oblaka u punom sjaju
Kao da se meni baš ništa ne dešava
A istina je gruba i gola
I vrišti još u polutami kapcima skrivena
A bijeg je opcija samo u mislima.
Ustat ću kao svako jutro.
Protegnut se do najgornje police
A ne znam zašto su majice baš tamo
Još uvijek na istom mjestu
Iako svako jutro odlučim;
Premjestit ću ih jer nije to dobro mjesto
Iako ne znam koje bi bilo savršeno
Ni za njih, ni za mene
I sve se sruši istim ustaljenim ritmom
U još jedan dan odluke
Bez realizacije ičega.

(sve je više takvih dana)

- 09:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

17.01.2021., nedjelja

Starenje

Na ovaj post me ponukalo nekoliko čudnih, da ne rečem zlonamjernih, priglupih i uvredljivih napisa o starijim ljudima. Da, da ima toga i na ovom našem blogu i uglavnom nitko nije iznenađen, kao da je sasvim normalno stare ljude vrijeđati i nazivati ih svim mogućim pogrdnim imenima. Odrastala sam u okruženju više generacija i moj je život bio blagoslovljen dobrotom djedova i baka i ne samo mojih krvnih, već onih koji su bili na neki način naši, seoski. Kada bi netko od mlađe generacije trebao nešto, bilo vezano za zemlju ili stoku ili uopće o životu znao je da će ti starci koji su u svoj život upisali stečeno znanje svojih, a i svoje osobno moći pomoći. Nije se izbjegavalo pitati koga u selu ako se u vlastitom domu nije našao odgovor. Danas za takvo ponašanje mladi, pogotovo oni rođeni na tzv asfaltu (iako i selo danas ima asfalt) kako se nekada govorilo, ni ne pomisle. Ti mladi danas se ponašaju kao da im starci više ni za što ne trebaju jer sve što ne znaju zna google, ali google nema iskustvo kako prepoznati odbacivanje starih ljudi. Oni su za google beskorisni, otpad čak. Često se može pročitati zašto još i dalje žive jer su tek teret obitelji i društvu. No nitko starce ne pita što oni imaju reći o toj najezdi odbojnosti prema starenju i starcima. Mnogi mladi, pa i tu na blogu nisu pomislili da će vrlo brzo i sami doći u iste pozicije onih koji ih živciraju samim tim što još uvijek žive. Život je samo trenutak svemira i kako u Bibliji piše jutrom si kao trava što se zeleni, a u večer suha što se u vatru baca. I stvarno kada se zakorači u starost pogled unazad dovodi nas (a ja sam svjesna svojih godina) do pitanja. Zar je već sve proletjelo? I je doslovno, kao da je neki nepoznat vjetar otpuhao godine dok nismo imali vremena vidjeti. Svima mladima koji mislite kako je pred vama sve vrijeme nemojte se zavaravati stižete u starost prije no što mislite. Uživajte punim plućima, veselite se svakom novom danu, ali ne zaboravite da se starci svakom novom jutru vesele više od vas jer znaju da je vlak za tamo sve bliži. Još bih dodala; poštujte ih, njihovu starost i sve što su unatoč svim poteškoćama uspjeli vama ostaviti za bolji put u život.

I malo lijepe glazbe

(jučer sam zaokružila osam godina ponovo na blog.hr tko zna možda potraje još malo)

- 13:47 - Komentari (29) - Isprintaj - #

14.01.2021., četvrtak

Snješko

Snješko snažno
Granom maše
I doziva sve pajdaše
Stanje ovo bijelo
obuzelo cijelo selo
Jer snijeg dvorištem lopatu baca
Dohvatila se dva takmaca

Došla je i prava dama
Da sa snješkom bude sama
On se njoj do poda klanja
Kavalir je sve do srži
Al glavu snješku
Još samo lonac drži

12.01.2021. Josipdol

(nonsens pjesma da malo razbijem teške misli)

Da bi imali uvid:

Nonsensna poezija

Nonsensna poezija nije novina. Carevala je ona i u srednjovjekovno doba na ponekom dvoru u izvedbi dvorske lude koja je svojim dvosmislenim stihovima, razigranom i hinjenom ludošću zabavljala kralja i dvor, te govorila istinu koja se bez posljedica mogla reći samo pod krinkom ludosti. Dvorska luda nije bila običan glumac, iako je morala posjedovati i to umijeće. Ona je pažljivo gradila svoju ulogu i u njezinoj je ludosti često počivala mudrost.

Iako nonsensna poezija nikada u nekoj književnoj epohi nije postala dominantna vrsta, ona se provlačila vjekovima pa i danas zauzima vidljivo mjesto u europskoj i hrvatskoj književnosti.

- 11:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.01.2021., ponedjeljak

Sanjke

Kad moju ravnicu slavonsku
snijeg zabijeli i tišina na selo polegne
uznemire se konji u štali otate moga
pa nemir i u njeg uđe
on konjske sanjke iz štaglja vadi
gunjeve sprema i sjeno u šaraglje
a omama crijep u rol grijati stavi
i vunene obojke traži za opanke kožne
tada znam radost meni, djevojčici,
dolazi
kapu uzimam što omama štrikala je,
rukavice s jednim prstom i žnorom za oko vrata
i šal dugački omatam dva tri puta
kaput topli kojĽ baš za otu zimu
mama šivala je,
plavi
ko nebo u zimsko podne
u gunj me zamotaju pa u sanjke
u sijeno ušuškaju
i crijep vrući u staru navlaku jastuka
pod noge u vunenim čarapama stave
i mili Bože, rzaju konji upregnuti
pa otata blago kao da šapće
io Zorka, io Olga
poletje sanjke, a snijeg se vinu
iznad konja, iznad sanjki
pustarom bijelom slavonskom.

11.01.2021.

- 09:55 - Komentari (30) - Isprintaj - #

08.01.2021., petak

Izbjeglica

Ponovo sam po drugi put od ožujka izbjeglica svojevoljno. Vi kojima nije ni jedan zid popucao, kojima je statika kuće, stana sigurna očito tek pro forme spomenete potrese. Ponekad mi se čini da suosjećanje sa Banijskim strahotama nekima su prolazni fenomen jer osobno su u svojim zidovima sigurni i bez problema. Mi kojima je statika kuće nastradala, koji živimo pod raznim naljepnicama, mi koji ne znamo kada će i hoće li i kako grad, država ili dragi Bog pomoći da uhvatimo noć mirnog spavanja, mi nemamo potrebu nikoga vrijeđati, ni s kim se svađati jer naše su muke pitanje od životne važnosti. Mi koji sa strahom čekamo svaki novi potres jer dok gledamo kako zid iza svakog širi svoj procjep, mi nemamo potrebu pregledavati sve blogove tražeći utažiti ili popuniti prazno vrijeme. Teško mi je shvatiti da se u situaciji dok se sprema ozbiljna zima i dok ljudi noćima nemaju trenutak mirnog sna, blog postaje bojno polje za odmjeravanje inteligencije po onoj:“ moj je tata jači“. Neki su već davno zaboravili zlatno pravilo:“ samo pametan zna šutjeti, a budala to nikada neće shvatiti. Kako god, s obzirom da nakon svakog potresa koji je od 3,5 na više s mukom provjeravam koliko se povećala raspuklina između terase i sobe. Dimnjaci su odavno skinuti, a novih nema, statičari su napravili plan sanacije, samo sredstava nema i ostaje na vlastitu odgovornost čekati (ne dogodila se neka nova šestica ) i pokušati ostati normalan. Sve sam manje normalna, a strah sve više zauzima mjesto i vrijeme u kojem sam nešto stvarala, a sada mi se čini kao da je prošlo zauvijek. Kažem da sam u izbjeglištvu jer imam sreću da mogu bar vikend otići k prijateljima u Liku, ako ništa drugo bar spavati dvije noći mirno, a iza toga opet povratak sa istim mislima. Do kada?
Snijeg me jučer dočekao, mirno i lijepo je. Zaspah već u 21h i probudih se u pola pet. Ne sjećam se da sam ikada tako rano uključila laptop. Otvorih po običaju blog i priznajem ozbiljno iznenađena nisam od prve shvatila naziv bloga Andrijin križ jer za mene su to oznake koje se viđaju prije prelaska pruge. No čitajući što je admin napisao opet nisam shvatila ( očito spadam u neinteligentne) o čemu je tu riječ dok mi nije bljesnulo ime, a i dalje ne znam doseg zbog kojeg je admin napisao post. Iskreno niti želim znati prljavštinu koja se po blogu valja jedino mi je iskreno žao da ljudi gube svoje dostojanstvo na način koji nikako nije dostojan čovjeka.

08.01.2021.

- 06:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

05.01.2021., utorak

STRAH

Strah. Na mnogim internetskim stranicama možemo čitati bezbroj opisa straha. Stručno objašnjenje straha svi možemo pročitati na strah no iako možemo sve saznati strah u nama, a posebno sada nakon svega što proživljavamo ove godine teško je gledati racionalno, opisano u stručnim knjigama. Čini mi se da je taj strah koji je nama krenuo u ožujku, pa se ponovio u prosincu, a trajat će tko zna do kada nije moguće svesti pod isti nazivnik. Taj strah od potresa, kod onih koji će tek tjednima kasnije biti svjesni što im se dogodilo je sasvim drukčiji u svakom pojedincu. Ja ponovo sanjam trenutak kada se sve što nije bilo dobro učvršćeno lomilo i razlijevalo po podu. Više od dva tjedna nisam se vratila ni vidjeti, ni počistiti. Na žalost mnogi na Banovini neće imati što čistiti. Mi koji smo imali jako puno sreće već mjesecima živimo u kućama sa žutom naljepnicom, a znate što to znači. Živimo na osobnu odgovornost. Nismo dovoljno stradali da bi bili u nekim okvirima kojima treba pomoć, i ne treba nam jer zidovi će se učvrstiti i jednog dana nećemo gledati raspukline, ali kada ćemo prestati sanjati da se sve oko nas ruši, da padaju oni posebni servisi koje smo čuvali samo za posebne prigode. Strah nas je čvrsto uhvatio u svoje kandže i ne pušta. I kada smo se bar donekle počeli oporavljati sve se ponovilo, samo još za nekoliko skala više. U tim trenucima razmišljanja kako se othrvati strahu jedina misao koja se stalno vrti je otići. Otići nekamo gdje je mir, samo mir. Ima li igdje takvo mjesto?

- 20:13 - Komentari (19) - Isprintaj - #