život je kako kada

< prosinac, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

27.12.2020., nedjelja

Prošao je i ovaj Božić

Još jedan je prošao Božić. Hoće li idući biti bolji, isto ili slabiji tko bi mogao znati? Svi se nadamo dobrom i drukčijem nego je bio ovaj. Iako ja ne mogu reći da je bilo loše ili da je meni osobno ukraden Božić jer bilo je gotovo jednako, kao i inače, samo što nas je umjesto petnaestak bilo svega četvero za stolom, a ostali konferencijski preko interneta. Bilo je zanimljivo kako je galama bila ista jer svi su pokušavali reći svoje bez čekanja na red, a tako je i inače pa se nadglasavalo, ponavljalo, smijalo jer po običaju ja pola krivo čujem, a to uveseljava cijelo društvo. Jedina razlika je što dosta poklona čeka ispod bora i vjerojatno će još dugo čekati, ali ništa se neće pokvariti do ponovnog susreta. Još da pregrmim moje susjede koji krenu u rat raznim eksplozivnim napravama na staro ljeto. Tada se skrijem u kupaoni jer imaju običaj baš ispred kuće (koja je ne na križanju tri dijela ulice) kao na malom trgu uveseljavati sebe i kidati živce nama koji volimo drukčije veselje od nadmetanja tko će više, jače i glasnije dokazati svoju snagu. Hoće li izdržati zidovi uzdrmani od potresa saznat ćemo već iduće jutro. Ostalo je nekoliko dana do tada pa budimo pažljivi kako ne bismo umjesto u svojoj kući Novu dočekali među bijelim kutama i skafanderima.





- 18:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #

19.12.2020., subota

Još malo


- 11:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.12.2020., nedjelja

Brojanice

I ove ću godine kao i sve do sada nakon što je moja bakica napustila ovaj svijet, zapisivati brojanice. U mojoj je obitelji ona, mala bakica, zapisivala svaki dan kakvo je vrijeme od jutra do noći. nije ona imala rokovnike, ni bilježnice već je zapisivala na rubovima kalendara Danica koji je bila mala knjiga sa kalendarom i raznim temama o svecima kao i o domaćinstvu. što su brojanice? U mom je djetinjstvu to bilo važno jer nisu bile vremenske prognoze svima dostupne pa su ljudi prateći iz godine u godinu neke datume dobili uvid u pučku prognozu. Eto to su brojanice. Svaki dan počevši danom sv. Lucije (to je danas 13.12.) pa sve do Badnjaka, svaki je dan bio prognoza za mjesec iduće godine. Koliko je to bilo sigurno to su samo oni znali, ali znam da su se moji dosta ravnali po bakinim brojanicama. Ja zapišem jer me veseli i vrati u vrijeme djetinjstva kada je klima bila puno bolja, kada su zime bile zime sa puno snijega i zubatog sunca. Prošle sam godine čula da je taj običaj bio i u Lici, a tko zna možda je još negdje ostao živjeti kao sjećanje na prošla vremena. Pomislim da bi to možda mogla biti nematerijalna baština, zar ne?
- 09:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

10.12.2020., četvrtak

Tonka priča

BOŽIĆNA PROMJENA

Ni u najluđim mislima nikada nije pomislila da će jednog dana postati spisateljica. Bila je krojačica i po potrebi šivala odjeću koju je kreirao poznati dizajner. Njezina mala radionica imala je četiri simpatične žene srednjih godina. Ona je bila nešto malo mlađa, ali kao da su sve bile jednakih godina, među njima nije bilo bitnih razlika. Osim za dizajnera šivale su one i za ostalu klijentelu. Žene bi dolazile k njoj uglavnom preko pozitivnog mišljenja nekoga iz njihovog okruženja. Već je desetak godina bila svoj čovjek i vjerovala je da će tako ostati do mirovine. No život često ima neke svoje zamisli sasvim drukčije od zacrtane kolotečine. Upravo tako je i njen život dobio sasvim novi smjer tog Božića. U jutro dan prije Badnjaka, a prije odlaska na posao odlučila je svratiti u trgovački centar kupiti poklone njezinim blizancima za pod bor. Da bi uspjela sve stići na vrijeme krenula je obilaznim ulicama umjesto glavnom avenijom. Vjerovala je da će tako biti brže, ali nije bilo. Najprije je u ulici lijevo od njezine kamion prevrnuvši se po širini ulice zatvorio prolaz. Gužva se brzo stvorila i jedan po jedan automobil polako se okretao i vratio nazad. Konačno je i ona ponovo bila u svojoj ulici pa je vozila dva bloka lijevo dalje, zatim je presjekla preko parkirališta tvornice papira jer u to vrijeme su obadva izlaza bila zbog odvoza robe otvorena, a to je znala ponekad koristiti. Sretna što se uspjela izvući nastavila je malo smirenije prema najvećoj trgovini knjiga. Stigavši lice joj se opet smrknulo jer je parking u prizemlju bio krcat pa se kružno vozila na zatvoreno parkiralište. Kat po kat i gotovo pri vrhu dvanaest-katnog parkirališta ugledala je prazno mjesto. Parkirala i odlučila sjuriti se dolje bez lifta, a onda je zazvonio mobitel. Jedna od žena iz njene radionice treba je hitno u uredu. Gospodin Sebastian već pola sata čeka da se pojavi. Jedan komplet za novu reviju nije bio onakav kako je na skici. Netko je napravio nešto pogrešno i Sebastian je prilično uzrujano uhodao po njenom uredu uz zanimljive vrijeđajuće komentare. Nije joj preostalo ništa drugo nego ponovo u auto i što prije u ured. Kada je konačno stigla, a prije ulaska nabacila je sjajan osmjeh, veselo sve pozdravila i šaljivo pitala što to nije kako treba.
„Eto što nije, rukavi nisu“, gotovo je vikao Sebastian.
„Rukavi su od krivog materijala, kako ste to mogli ne vidjeti“?
Kada je pogledala vidjela je očitu pogrešku, ali to se da popraviti. Krenula je tražiti isti materijal za nove rukave. Pronašla je tek nekoliko komadića od kojih se ništa ne može napraviti. Razmišljala je. Pregledavala sve materijale, nije li se negdje zametnuo isti materijal jer nikada se ne kupuje bez rezerve. Ali ništa nije pronašla. Kada je već mislila odustati vidjela je lijep komad kože u nijansi sa materijalom kostima. Predložila je da slože rukave, kragnu, pojas na jakni od te kože. Uz zanimljiv nakit moglo bi sasvim dobro izgledati. Sebastian iako gotovo nesretan prihvatio je. Ako bude dobro ići će na reviju, ako ne ostavit će ga njoj kao podsjetnik na pogrešku. Kada su konačno bili gotovi sa svim završnim detaljima na ostalim predmetima koji će biti na novogodišnjoj reviji zajedno s tim kostimom, bila je noć. Odlučila je krenuti kući. Uopće nije mislila na poklone. Djeca su već bila u svojim krevetima, suprug je stavio zadnju šalicu u mašinu za pranje suđa, a ona je svoju šalicu čaja ponijela u krevet spustivši je na ormarić. „Što si kupila djeci“ upitao je uvlačeći se pod deku. To je pitanje tek ovlaš čula.
„Ništa, ništa nisam. Nisam imala vremena zbog rukava“ odgovorila je i zaspala. Nije mu bilo ništa jasno, ali pustio ju je neka spava. Ustala je rano, puno ranije od svih. U jednom je trenutku znala što će biti poklon njenim blizancima. Sjela je za kuhinjski stol. Napunila šalicu vrućim čajem, otvorila laptop i započela prvu od mnogih njenih priča:
Naslov: RUKAVI
Sve je krenulo naopako tog predblagdanskog jutra……….



- 21:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Malo i o njima

Potencijalne ubojice na prometnicama. Sjećam se dana kada je fićo bio skoro statusni simbol. Ako baš i ne, ali bio je dio slobode odlaska dalje od prve livade iza kuća. I u to vrijeme neki jako željni biti drukčiji, biti važniji, biti oni koje se stalno spominje „nabrijavali“ su svoje fićeke, vozili ih otvorenog poklopca motora. Čak se sjećam jednog kolege koji je stavio dva ispušnika ili auspuha kako se to kod nas zove da dobro vukao, a ružio je tako da se ulica tresla. No unatoč svega toga ne sjećam se da su ljudi stradavali kao sada, niti da me neki drugi auto izgurao s ceste kako se to danas dešava. Danas je sve više mladih potencijalnih ubojica u automobilima. Kada se u ona vremena dogodilo da vam netko nasilno oduzme prednost, obično bi pajseri popravili situaciju, a nadobudni nasilnik primirio svoj nasilnički stav. Danas pajseri više ne pomažu, a i ne znam ima li ih itko još u svom automobilu. Sada vam ti potencijalno-bahati ubojice prisvajaju prometnice i bez ikakvog signala uletavaju ispred i to ne samo starijih osoba nego i mladcima istih godina. A onda krene jurnjava, dokazivanje čiji je auto jači, brži i tko ima bolju zaštiti pred zakonom pa se njemu ništa ne može. Ubiju li u tom divljanju koga, onako uz put to je njima tek kolateralna žrtva i ništa više jer život ode dalje kao da se ništa i nije dogodilo. Dok sam bila mlada i zelena u spoznaji o ljudskoj naravi, pajser bi mi bio prva misao u takvoj situaciji. Danas mi je jedina misao kočnica. Koči i pusti arogantnu budaletinu neka ide, pa nimalo kršćanski poželim mu da slomi vrat prije nego ubije nekoga nevinog na svom pohodu snage i moći tatinog sineka. Možda ste vi bolji kršćani?



tako se onda snivalo
- 09:29 - Komentari (22) - Isprintaj - #

07.12.2020., ponedjeljak

Još jedna priča

MICHELINOVA ZVIJEZDA


Taj dan neće zaboraviti, sasvim je sigurna da neće. Sutradan se spremala na tjedan dana odmora. Karta avionska je već kupljena, kofer djelomično spakiran, još samo pokloni i kozmetika pa će sve biti spremno. Da bi mirno otputovala nije željela ostaviti posao ni u najmanjem dijelu nedovršen. Ostao je još samo jedan članak za ženski časopis gdje je pisala o hrani i vinu. Taj će članak biti stvarno hit jer je konačno dobila intervju sa šefom kuhinje restorana koji je nedavno dobio Mishelinovu zvijezdu. Glavni kuhar je bio prilično naporna osoba. Ženski ga časopis nije ni najmanje impresionirao, ali nakon duljeg nagovaranja ipak je pristao na taj razgovor. Istina na njena pitanja uglavnom je odgovarao jednosložnim rečenicama osim kada ga je pitala što njemu osobno znači ta zvijezda. Kratko je mislio i krenuo sa pričom iz djetinjstva. To što je odlučio biti kuhar zaslužna je bila njegova baka. Bake su i inače posebne osobe, a njegova je imala neke prastare kuharice iz kojih nikada ništa nije vadila jer je uglavnom gotovo sve znala na pamet. Još kao dijete je odlučio da će čuvati bakinu kuharicu za vrijeme kada će on kuhati u nekom hotelu. Upravo je jedno od tih jela iz te kuharice starije od sto godina izvadio recept, malo ga dotjerao i eto stigla je Mishelin zvijezda. Članak joj se činio sasvim dobar, čak odličan. Sve je to proslijedila urednici, isključila laptop, pogasila svjetla i krenula iz ureda. Njen je ured bio na četvrtom katu pa nije čekala lift već se požurila stepenicama. U predvorju je bio mrak. Malo se začudila jer noćni portir je trebao biti kao uvijek iza pulta za prijem stranaka, ali nije ga bilo. Ubrzala je korak do izlaznih vrata. Lagano ih je gurnula, ali ništa vrata su zaključana. Kako zaključana pa morao je vidjeti da je još ona u uredu, ako ne po zvuku onda po svjetlu u njenom uredu. Razmišljala je što sad? Zna da noćni čuvar treba obići garažu i parking i da će se vratiti pa se vratila do fotelja i sjela čekati ga. sekunde su izgledale kao sati. Pogledavala je stalno na sat iznad prijemnog pulta. Kada je prošlo pet minuta počela se ljutiti. Nije mogla ostati sjediti pa je koračala holom, a odjek njenih cipela širio se praznim prostorom. Minute su prolazile, pola sata, cijeli sat. Konačno je odlučila sići u garažu vidjeti nije li čuvar tamo. Niti u garaži nije bilo svjetla pa je upalila svjetlo na mobitelu. Osim nekoliko automobila sve je ostalo bilo prazno, a od čuvara ni traga. U jednom trenutku je čula da se pokrenuo lift. Ljuta zbog dugog čekanja krenula je brzo u hol, ali on je i dalje bio u mraku, a čuvara nigdje. Lift se zaustavio na devetom, zadnjem katu zgrade. Odlučila je krenuti gore tražiti da joj čuvar otključa. Pozvala je lift, ali kao da se zaglavio na sedmom katu. Samo joj je još to trebalo. Krenula je stepenicama, a onda se lift opet pokrenuo prema gore. Tog joj je trena postalo jasno da nešto nije u redu. Izula je cipele i bosonoga krenula prema dolje. Razmišljala je grozničavo gdje da se sakrije, ali prije svega nazvala je policiju i pokušala što kraće objasniti da nešto u zgradi nije u redu i moli ih da što prije dođu jer se sva trese od straha. Krenula je prema sanitarnom čvoru u prizemlju, ali joj se nije činilo dovoljno sigurno. Strah joj je paralizirao mogućnost razmišljanja. U jednom je trenutku čula korake u trku na nekom od gornjih katova i poželjela da nije odlučila završiti članak. Tada bi već bila doma, a kako će se ovo završiti nije željela misliti. Na kraju je odlučila vratiti se u svoj ured. Zaključati vrata i sakriti se garderobni ormar. Čekala je čuti policijsku sirenu. Odjednom je ponovo netko protrčao hodnikom gdje je bio i njen ured. Prestala je disati, ali tišina se nastavila. Više nije znala koliko dugo je čekala kada je konačno čula sirenu. Policija je stigla. Polako se i tiho izvukla iz ureda i s cipelama u rukama potrčala niz stepenice. Pred ulazom je bio policajac. Pokušao joj je nešto reći, ali nije ga razumjela kroz staklo. Dok je tako pokušavala odgonetnuti što joj policajac govori iza njenih leđa su odjeknuli koraci u trku. Srušila se kao prazna vreća. Kada je konačno došla k svijesti policajac je odahnuo. Ona je gledala njega i noćnog čuvara sa ogromnim upitnikom u očima. Policajac se osmjehnuo i kimnuo noćnom čuvaru, a on je polako ne znajući razumije li ona što govori objasniti zašto nije bio u holu. Dok je ispred ulaza pušio cigareti, a vrata su bila otvorena jedna je mačka uletjela u hol. Kada ju je pokušao istjerati zbrisala je uz stepenice. Uglavnom hvatao ju je gore-dolje po hodnicima. Krenuo je gore liftom da je tjera prema dolje, a onda se lift pokrenuo. Na sedmom je pomaknuti tepih zablokirao vrata, a nije mu bilo jasno kako se lift sam od sebe pokrenuo. Silazeći za mačkom svi su uredi bili u mraku pa nije znao da je ona u nekom trenutku njegovog lova na zadnjem katu sišla dolje. Neki su uredi bili otvoreni pa se mačka skrivala u tim uredima i zato je traženje tako dugo potrajalo. Kada ju je konačno stjerao u hol vidio je nju s jedne strane, a policajca s druge strane. Ona se samo srušila. Brzo je otvorio vrata, nju su odnijeli na fotelje i zajedno konačno istjerali mačku van. Sada čekaju hitnu da budu sigurni da je s njom sve u redu. Ah, za sve je kriva Mishelinova zvijezda, pomisli.

(iz zbirke Tonkine priče)

- 19:05 - Komentari (18) - Isprintaj - #

03.12.2020., četvrtak

Izabrani

S obzirom da ste svoj glas (naravno vi koji ste se uključili) dali broju a da niste znali tko je od blogera pod kojim brojem. Slučajnim odabirom ja sam uzela deset blogera i svakom broju upisala glas koji ste u komentaru ostavili. Konačna lista je:

1. Sarabe - xx glasa
2. AnnaBonni
3. Gogo xxxx - glas
4. Nisan el - xxxxx glasa
5. Šušnjara - xx glasa
6. Samo za Franju x -glas
7. Sewen xxxx - glasa
8. Zlica x - glas
9. Just me xxx -glasa
10. Sjećanje i osvrti xx -glasa

Dakle gogo, nisan el i sewen su glasanjem dobili moju slavonsku zbirku, naravno ako je žele, ako ne ne. I sada, ako ipak žele molim da mi se jave na mail (na mom je blogu vidljiv). Veseli me da ste se odazvali. Hvala vam.
- 15:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #