MICHELINOVA ZVIJEZDA
Taj dan neće zaboraviti, sasvim je sigurna da neće. Sutradan se spremala na tjedan dana odmora. Karta avionska je već kupljena, kofer djelomično spakiran, još samo pokloni i kozmetika pa će sve biti spremno. Da bi mirno otputovala nije željela ostaviti posao ni u najmanjem dijelu nedovršen. Ostao je još samo jedan članak za ženski časopis gdje je pisala o hrani i vinu. Taj će članak biti stvarno hit jer je konačno dobila intervju sa šefom kuhinje restorana koji je nedavno dobio Mishelinovu zvijezdu. Glavni kuhar je bio prilično naporna osoba. Ženski ga časopis nije ni najmanje impresionirao, ali nakon duljeg nagovaranja ipak je pristao na taj razgovor. Istina na njena pitanja uglavnom je odgovarao jednosložnim rečenicama osim kada ga je pitala što njemu osobno znači ta zvijezda. Kratko je mislio i krenuo sa pričom iz djetinjstva. To što je odlučio biti kuhar zaslužna je bila njegova baka. Bake su i inače posebne osobe, a njegova je imala neke prastare kuharice iz kojih nikada ništa nije vadila jer je uglavnom gotovo sve znala na pamet. Još kao dijete je odlučio da će čuvati bakinu kuharicu za vrijeme kada će on kuhati u nekom hotelu. Upravo je jedno od tih jela iz te kuharice starije od sto godina izvadio recept, malo ga dotjerao i eto stigla je Mishelin zvijezda. Članak joj se činio sasvim dobar, čak odličan. Sve je to proslijedila urednici, isključila laptop, pogasila svjetla i krenula iz ureda. Njen je ured bio na četvrtom katu pa nije čekala lift već se požurila stepenicama. U predvorju je bio mrak. Malo se začudila jer noćni portir je trebao biti kao uvijek iza pulta za prijem stranaka, ali nije ga bilo. Ubrzala je korak do izlaznih vrata. Lagano ih je gurnula, ali ništa vrata su zaključana. Kako zaključana pa morao je vidjeti da je još ona u uredu, ako ne po zvuku onda po svjetlu u njenom uredu. Razmišljala je što sad? Zna da noćni čuvar treba obići garažu i parking i da će se vratiti pa se vratila do fotelja i sjela čekati ga. sekunde su izgledale kao sati. Pogledavala je stalno na sat iznad prijemnog pulta. Kada je prošlo pet minuta počela se ljutiti. Nije mogla ostati sjediti pa je koračala holom, a odjek njenih cipela širio se praznim prostorom. Minute su prolazile, pola sata, cijeli sat. Konačno je odlučila sići u garažu vidjeti nije li čuvar tamo. Niti u garaži nije bilo svjetla pa je upalila svjetlo na mobitelu. Osim nekoliko automobila sve je ostalo bilo prazno, a od čuvara ni traga. U jednom trenutku je čula da se pokrenuo lift. Ljuta zbog dugog čekanja krenula je brzo u hol, ali on je i dalje bio u mraku, a čuvara nigdje. Lift se zaustavio na devetom, zadnjem katu zgrade. Odlučila je krenuti gore tražiti da joj čuvar otključa. Pozvala je lift, ali kao da se zaglavio na sedmom katu. Samo joj je još to trebalo. Krenula je stepenicama, a onda se lift opet pokrenuo prema gore. Tog joj je trena postalo jasno da nešto nije u redu. Izula je cipele i bosonoga krenula prema dolje. Razmišljala je grozničavo gdje da se sakrije, ali prije svega nazvala je policiju i pokušala što kraće objasniti da nešto u zgradi nije u redu i moli ih da što prije dođu jer se sva trese od straha. Krenula je prema sanitarnom čvoru u prizemlju, ali joj se nije činilo dovoljno sigurno. Strah joj je paralizirao mogućnost razmišljanja. U jednom je trenutku čula korake u trku na nekom od gornjih katova i poželjela da nije odlučila završiti članak. Tada bi već bila doma, a kako će se ovo završiti nije željela misliti. Na kraju je odlučila vratiti se u svoj ured. Zaključati vrata i sakriti se garderobni ormar. Čekala je čuti policijsku sirenu. Odjednom je ponovo netko protrčao hodnikom gdje je bio i njen ured. Prestala je disati, ali tišina se nastavila. Više nije znala koliko dugo je čekala kada je konačno čula sirenu. Policija je stigla. Polako se i tiho izvukla iz ureda i s cipelama u rukama potrčala niz stepenice. Pred ulazom je bio policajac. Pokušao joj je nešto reći, ali nije ga razumjela kroz staklo. Dok je tako pokušavala odgonetnuti što joj policajac govori iza njenih leđa su odjeknuli koraci u trku. Srušila se kao prazna vreća. Kada je konačno došla k svijesti policajac je odahnuo. Ona je gledala njega i noćnog čuvara sa ogromnim upitnikom u očima. Policajac se osmjehnuo i kimnuo noćnom čuvaru, a on je polako ne znajući razumije li ona što govori objasniti zašto nije bio u holu. Dok je ispred ulaza pušio cigareti, a vrata su bila otvorena jedna je mačka uletjela u hol. Kada ju je pokušao istjerati zbrisala je uz stepenice. Uglavnom hvatao ju je gore-dolje po hodnicima. Krenuo je gore liftom da je tjera prema dolje, a onda se lift pokrenuo. Na sedmom je pomaknuti tepih zablokirao vrata, a nije mu bilo jasno kako se lift sam od sebe pokrenuo. Silazeći za mačkom svi su uredi bili u mraku pa nije znao da je ona u nekom trenutku njegovog lova na zadnjem katu sišla dolje. Neki su uredi bili otvoreni pa se mačka skrivala u tim uredima i zato je traženje tako dugo potrajalo. Kada ju je konačno stjerao u hol vidio je nju s jedne strane, a policajca s druge strane. Ona se samo srušila. Brzo je otvorio vrata, nju su odnijeli na fotelje i zajedno konačno istjerali mačku van. Sada čekaju hitnu da budu sigurni da je s njom sve u redu. Ah, za sve je kriva Mishelinova zvijezda, pomisli.
(iz zbirke Tonkine priče)
|
