Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Na ovaj post me ponukalo nekoliko čudnih, da ne rečem zlonamjernih, priglupih i uvredljivih napisa o starijim ljudima. Da, da ima toga i na ovom našem blogu i uglavnom nitko nije iznenađen, kao da je sasvim normalno stare ljude vrijeđati i nazivati ih svim mogućim pogrdnim imenima. Odrastala sam u okruženju više generacija i moj je život bio blagoslovljen dobrotom djedova i baka i ne samo mojih krvnih, već onih koji su bili na neki način naši, seoski. Kada bi netko od mlađe generacije trebao nešto, bilo vezano za zemlju ili stoku ili uopće o životu znao je da će ti starci koji su u svoj život upisali stečeno znanje svojih, a i svoje osobno moći pomoći. Nije se izbjegavalo pitati koga u selu ako se u vlastitom domu nije našao odgovor. Danas za takvo ponašanje mladi, pogotovo oni rođeni na tzv asfaltu (iako i selo danas ima asfalt) kako se nekada govorilo, ni ne pomisle. Ti mladi danas se ponašaju kao da im starci više ni za što ne trebaju jer sve što ne znaju zna google, ali google nema iskustvo kako prepoznati odbacivanje starih ljudi. Oni su za google beskorisni, otpad čak. Često se može pročitati zašto još i dalje žive jer su tek teret obitelji i društvu. No nitko starce ne pita što oni imaju reći o toj najezdi odbojnosti prema starenju i starcima. Mnogi mladi, pa i tu na blogu nisu pomislili da će vrlo brzo i sami doći u iste pozicije onih koji ih živciraju samim tim što još uvijek žive. Život je samo trenutak svemira i kako u Bibliji piše jutrom si kao trava što se zeleni, a u večer suha što se u vatru baca. I stvarno kada se zakorači u starost pogled unazad dovodi nas (a ja sam svjesna svojih godina) do pitanja. Zar je već sve proletjelo? I je doslovno, kao da je neki nepoznat vjetar otpuhao godine dok nismo imali vremena vidjeti. Svima mladima koji mislite kako je pred vama sve vrijeme nemojte se zavaravati stižete u starost prije no što mislite. Uživajte punim plućima, veselite se svakom novom danu, ali ne zaboravite da se starci svakom novom jutru vesele više od vas jer znaju da je vlak za tamo sve bliži. Još bih dodala; poštujte ih, njihovu starost i sve što su unatoč svim poteškoćama uspjeli vama ostaviti za bolji put u život.
I malo lijepe glazbe
(jučer sam zaokružila osam godina ponovo na blog.hr tko zna možda potraje još malo)
