Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Mi na selu imamo puno tog hladnog oružja, zapravo oruđa; motike, vile, sjekire raznih veličina, maljeve i manje čekiće, lopate raznih veličina i grablje metalne i drvene pa širajzle one velika za vanjske kotlove kada je kolinje i one male za peći u kuhinji. O noževima radije ne bih jer ih i ja u svojoj kuhinji imam dovoljan broj, ali kada bi moj tata naoštrio nož ma što da kažem nitko ga nije htio koristiti jer je bio opasnost za prste. Možda sam to da nož mora biti oštar od tate pokupila pa te noževe samo ja koristim, a one manje oštre ostali. No da se vratim u vrijeme života u mom malom lijepom selu slavonskom. Još kao mala bila sam sigurna da je najopasnije oružje od sveg nabrojanog, papuča. E zašto papuča? Dakle moja omama, a i mama i tete moje su papuču koristile za razne potrebe osim da ne hodaju bose. Nisu to bile ove šlape koje mi danas nosimo po doma, a ne, te su papuče imale vrlo čvrste potplate i uglavnom su se nosile u toplo vrijeme i po kuhinji i po dvorištu, a u sobe se ulazilo bosih nogu jer su podovi bili pokriveni tepisima, tkanicama. Dakle papuče su bile najprikladnije sredstvo za mlatnuti kakvog pauka koji se nije dao istjerati metlom. Svaka je kuća na selu imala po nekoliko mačaka koje bi često bile do bola dosadne sa svojim mijaukanjem pogotovo kada se jelo pa bi, najčešće teta Ana koja nije voljela mačke skinula šlapu i tak je zavitlala na mačke da bi se u čas razbježale. Sjećam se kada je ista ta teta papučom natjeravala Rumenku u štalu, a njoj se nikako nije išlo pa je samo svaki put zavitlala repom kao odgovor. I recimo kada sam zaboravila zatvoriti mala vrata koja su dijelila prednje i stražnje dvorište pa bi perad, guske, patke, kokoši dojurile u zabranjeni prostor i stale odmah tamaniti cvijeće koje je teta Rezika s velikim žarom i ljubavlju njegovala, e tada bi letjele obje papuče. Ponekad bi pogodile neku od živadi, a kako su se razbježali na sve strane teta bi podigla papuče i ponovo ih hitala sve dok sva perad nije vraćena nazad u stražnje dvorište. Imale su papuče i čudnog posla kada bi se cura i dečko trebali naći, a da nitko od ukućana to ne sazna. Pričala mi teta Rezika kako je to bilo. Cura bi izula papuče u ruke pa se na vrhovima prstiju polako išuljala na ulicu, a tamo u fajglu bi je čekao njen dragi. Na brzinu bi se izljubili pa se brzo vratila i odmah kod vrata obula papuče i čvrsto gazila kako bi oni u kući mislili da je cijelo vrijeme u dvorištu. To su bile zavjereničke papuče. No kada bi došla zima te se papuče nisu mogle koristiti, ali za po kući, osim za u sobe plele su se papuče od komušine koje bi se uglavnom dosta brzo istrošile pa se zimi plelo i nekoliko puta. Te papuče nisu bile opasne ni za pauke ni za mačke. Možda još i danas netko koristi papuču ili kako je ovdje u gradu zovemo šlapa kao ubojito sredstvo.
fajgl= udubina između dva zida ulaznih vrata s ulice u dvorište
I baš kada pomislim da je dobro,
Da je posebno dobro
Moralo se ponoviti.
Koliko je to puta već bilo
Baš isto, baš tako
A mogla sam izmaći svemu.
Nisam, nemam pojma zašto,
Nema razloga zašto tek sumnja.
Ona se kotrlja već duže vrijeme
I nekako sve više raste i buja
Kao germa za dobru gibanicu.
Zaustaviti je nije moguće
Kada se odluči biti lovac
A dugo me nije niti pipnula.
Sada se pojavila onako znano
Kako to uvijek radi.
Negdje iza očiju u dubini
Počela je kucati
Gotov sigurna da joj je put
Otvoren.
Zanemarih kucanje i prevarih se.
Kucanje je prešlo u banjanje,
U sijevanje srebrnih munja.
Pokušah je prevariti potpunim mrakom,
Ali nije se dala.
Dva je dana carevala.
Spomenula sam da će moje mandale biti stavljene na crni zid. I eto ga. To je jedini zid koji nije bijel u boravku. Crn je zato što je premazan bojom koja je kao školska ploča. Po njemu se može pisati kredom, a kada želite promijeniti zapis ili nešto kaj ste naslikali jednostavno operete. Sada mi služi za razne magnete koje na putovanjima pokupim ili dobijem, za nešto kaj sama napravim kao što su ovi oslikani CD-ei, neki dequopage i sl.
Miriše jesen. Cijelo selo opija miris mošta što vrije u starim hrastovim buradima. To novo vino grgolji i šumi i pjeni se u svom naporu i rađanju u mirisnu dobru kapljicu. Bješe to davno, davno u mom malom selu Slavonskom gdje je u ona vremena gotovo svaka kuća imala vinograd i berbu i kačaru u kojoj su bila burad s vinom, a pod stropom suhe kobasice, šunke, špek. Kada je mošt bio u kacama tata je svako toliko odlazio provjeriti da ne iskipi, kako on kaže da ne pobjegne pa ga miješa velikom letvom što na kuhaču sliči, a ja mislim kako to mošt može pobjeći? I kada me nitko ne vidi odlazim tiho i brzo u kačaru da promotrim hoće li mošt pobjeći. Slušam kako šumi i klokoće i stvarno mi se čini da je spreman na bijeg. Po vrhu kaca posvuda pjena koja se diže i spušta i jedan mali trag ružičastog preskoči rub najniže kace pa se spušta lagano klizeći, a za njim drugi pa treći i što ću jurim u kuću i iz svega glasa zovem tatu: „ Mošt bježi, mošt bježi“. Moji me gledaju u čudu. Omama se krsti, a mama samo mahne rukom, no tata se ipak diže od mašine, šivao je rajthoze za lovca Đuku, i krenemo vidjeti mošt što bježi. Ulazimo u kačaru, ja sva važna jer eto spasila sam situaciju. Tata promotri kace, baci pogled na onu iz koje mošt bježi, uzme onu letvu, opet miješa, malo uroni prst u mošt pa prst poliže, cokne jezikom i kaže: „ Bit će ove godine dobro vino, baš je jako“. Pa ponovi to sa letvom i u druge dvije kace koje su puno više nego bi ja mogla vidjeti bez lojtre kako tamo mošt radi, jer tata kaže da mošt radi. Teško mi je razumjeti kako to mošt radi, ali sasvim sigurno razumijem da može pobjeći. Pa kada sve završi vraćamo se nazad u kuću. Kroz malo vremena eto mene opet u kačari provjeriti da li i u ovoj manjoj kaci mošt radi i da ne bi opet počeo bježati. Uronim prst u mošt pa ga obližem. Dobro je, nekako i slatko i resko i čudno. Nisam sigurna kako tata zna da će biti dobro vino pa ponavljam još nekoliko puta i sve mi se više čini da će vino stvarno biti dobro pa se vratim tati reći da ima pravo i da sam i ja sigurna, no nešto mi se čudno dešava. Malo mi se muti pogled, a jezik kao da ne sluša što hoću reći pa se smijem i smijem i nikako da tati kažem o tome kako i ja znam da će vino biti dobro. Mama me u čudu gleda, omama se uvijek križa, a tata uzima ključeve i odlazi zaključati kačaru. Tako sam slatko spavala kao nikada prije, ali i naučila da djeca ne smiju isprobavati mošt kada radi i kada hoće pobjeći.
Jutros sam baš raspoložena za analizu što sam sve proživjela, što željela, što ostvarila, a što još čeka ako motor izdrži. Kada si mlad uopće ne razmišljaš o vremenu, jer tada ono ne postoji, a i stvarno ne postoji već smo mi eto prolazni, a da bi znali koliko odredili smo mjeriti jedinicom koju zovemo vrijeme. Dakle u mladosti imamo jako puno vremena, gotovo ne mislimo da ga možemo ikada potrošiti i naravno trošimo ga nemilice. Sjećam se dana kada smo, cijelo društvo, tulume imali gotovo svakodnevno. Na predavanja odlazili polu-budni, a ipak smo uspjeli polagati ispite. Zaposlili se i nastavili sva druženja jednako jer mogli smo. Vrijeme nam ništa nije moglo. No kada je došao brak pa djeca, vrtići, škole odjednom je počelo nedostajati vremena za puno toga. Čudno kako se to vrijeme promijenilo i kako nas je nespremne uhvatilo u svoje kolo. Izdržali smo i to, neki će tek krenuti istim rutama pa je njima još uvijek sve jako, jako jednostavno, ali ne lezi vraže, kažu stari ljudi, svi na neki način prolazimo isto, baš isto. Mi smo se žalili da više ništa ne stignemo, osim kuhati, prati, ponekad peglati, školske zadaće, roditeljski, a o bolestima da ne govorim. Istina ima tih nekih posebnih, ja sam ih zvala „vanzemljaci“ jer oni bi uvijek, baš uvijek sve mogli, sve stigli i bili savršeni u svakom pogledu, a mi ostali nismo bili tih savršenih gena.
Danas mi se ponovo vratilo sve vrijeme, nemam pojma kako i zašto, ali tu je i daje mi širom otvorena vrata za sve, baš sve i lagano mi se u lice ruga. Njega vremena je toliko da se ponekad čini kako sam tek na početku, samo potrošilo se tijelo životom u mladosti, u godinama stvaranja, rađanja, u godinama kada je i vrijeme bilo škrto. Danas više nisam sigurna u ostvarenje onih želja koje još iz mladosti čekaju iako mi se vrijeme ponovo vratilo.
Besposlen pop i jariće krsti. Nisam bez posla jer žena uvijek nešto nađe za premjestiti. S obzirom da mi ništa fizički ozbiljno još ne pada na pamet krenula sam sređivati arhivu CD-a i DVD-ia. Otkrila sam da neki prastari (oni među prvima) više se ne mogu čitati. I što s njima? Reciklažno nije daleko, ali imam još dvjesto, tristo za pogledati pa sam odlučila pričekati dok sve ne sredim. Dan kasnije mi je sinula ideja, kako to kod mene obično biva. Ne treba ih baciti jer mgu se lijepo reciklirati u nešto novo. To novo je ovo:
eto. Ja ću jedan od zidova koji je inače crn i po kojem obično pišem kredama u boji, sada malo učiniti šarenim ovim dodatkom.
Možda će i našim kreativkama, kreativcima ovo biti poticaj.
Pobjeći bježati od glupih i glupljih
A previše ih je posvuda
Tih sveznajućih, sveprisutnih
Gdje bi se skriti moglo
Premala je ova lopta plava
Bježati od svih što pametovanje sipaju
Kao kipuću juhu
Samo nitko kušati ne može
Jer skromnost je zaboravila žlicu
I život se vrti a krug poznat
Pobjeći iz njega nije moguće
Pognuta glava i
Zatvoreno oko ništa ne vidi
Iako smrti izbjeći
Ne može.
Ja bih to tako nazvala. Malo su dodavali, malo pročistili i eto me pokrpane za iduća četiri mjeseca. Za veljaču već rezervirana. No rekli bi dobro je da je i tako, motor je opet servisiran. Vjerujem da neki znaju kako u vrijeme dok traju popravci imate vremena za proširiti svoje misli kojekuda, pa su moje svratile u razne arhive. Osobnu nisam godinama pogledala i ne malo se iznenadila koliko je već vremena prošlo od povratka na blog.hr, a to izgleda ovako:
Mali pogled na moju arhivu
Datum i vrijeme prvog posta: 15.01.2013. (18:43)
Zadnji post napisan: prije 17 dana
Ukupno postova: 737
Broj postova u zadnjih 30 dana: 1
Broj postova u tekućem mjesecu: 0
Prosjek postova po tjednu: 1.8
Prosjek postova po mjesecu: 8
Mjesec s najviše objavljenih postova: siječanj, 2016. (28 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova: rujan, 2020. (1 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 66
Broj dana bez postova: 2095
U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom jutra (7 - 11 sati)
Ukupno riječi u svim postovima: 18997
Prosjek riječi po postu: 26
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu).
Broj postova sa slikom: 0 (0%)
Broj postova bez slike: 737 (100%)
Komentari
Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 9758
Prosjek komentara po postu: 13.2
Najviše komentara po postu: 45
Broj postova bez komentara: 31
Ostalo
Datum i vrijeme kreiranja bloga: 15.01.2013. (18:27)
A onda sam malo tražila neke blogere koji su na vašim blogovima upisani kao oni koje pratite i opet se iznenadila.
Sigurno ćete se, pogotovo vi koji ste dekadu i više prisutni nekih sjetiti, pa pogledajmo te
Blogove i zadnje javljanje:
TEPAM DA NE KREPAM 27.06.2018. (nadam se da je preživjela)
GURMANKA 22.08..2019. (dobro je)
AFRINE MUDROLIJE 03.11.2019.
BLOGDOG 03.08.2018.
NOVE VIJESTI IZ NESVIJESTI 22.07.2013.
POLUPANILONČIĆI 07.02.2016.
NPSUTJESKA 18.08.2010.
MINIMAXINE 12.06.2015.
PISKARALOTIXI 24.11.2015.
ZAPISI LJUTIH BABA ------------
CREATIVA 09.04.2016.
SKOROTRIDESET 26.02.2014.
LADYRUGALICA 02.03.2018.
NINA1989 01.03.2011.
LIKI 14.06.2018.
JEZOVBLOG 17.10.2014.
VRILOZIVOTA 05.04.2012.
UGLAVNOM BEZOPASNA 27.04.2009.
DJDADI 13.05.2019.
LOBOTOMIZATOR 20.01.2018.
VINKOVCI 22.04.2009.
SLATKOGRKO 28.03.2014.
LIDOSFERA 02.05.2013.
NATASCHA 16.09.2010.
61 12.05.2014.
KIKICARODJICA 04.07.2019.
KULERICA 06.12.2015.
NEVINAŠCE 17.04.2013.
SUNCOKRETIC1 24.02.2009.
FRAGAVUN 22.05.2019.
IGNISS 20.05.2018.
GTARADI 01.02.2018.
NAKRIVONASADJENA 12.10.2011.
MENDULA 30.10.2019.
DOMENICO 20.12.2018.
RIBARNICA 25.03.2016.
DOMOLJUBNI 18.07.2018.
KATINIC 17.04.2016.
PLASTICNO 26.04.2016.
TEOBALDIN 19.07.2013.
Svi su oni odustali iz nekog osobnog razloga, a da nisu baš nikakav trag, osim nekog pojedinca, ostavili. Razmišljala sam i o tome da li nas je još netko, osim onih za koje znamo, napustio odlaskom na božje poljane. Svojoj sam djeci ostavila sve lozinke tako da kada i ja zaplovim mogu zatvoriti i moj virtualan život. Razmišljate li vi o tome?
