Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Jutros sam baš raspoložena za analizu što sam sve proživjela, što željela, što ostvarila, a što još čeka ako motor izdrži. Kada si mlad uopće ne razmišljaš o vremenu, jer tada ono ne postoji, a i stvarno ne postoji već smo mi eto prolazni, a da bi znali koliko odredili smo mjeriti jedinicom koju zovemo vrijeme. Dakle u mladosti imamo jako puno vremena, gotovo ne mislimo da ga možemo ikada potrošiti i naravno trošimo ga nemilice. Sjećam se dana kada smo, cijelo društvo, tulume imali gotovo svakodnevno. Na predavanja odlazili polu-budni, a ipak smo uspjeli polagati ispite. Zaposlili se i nastavili sva druženja jednako jer mogli smo. Vrijeme nam ništa nije moglo. No kada je došao brak pa djeca, vrtići, škole odjednom je počelo nedostajati vremena za puno toga. Čudno kako se to vrijeme promijenilo i kako nas je nespremne uhvatilo u svoje kolo. Izdržali smo i to, neki će tek krenuti istim rutama pa je njima još uvijek sve jako, jako jednostavno, ali ne lezi vraže, kažu stari ljudi, svi na neki način prolazimo isto, baš isto. Mi smo se žalili da više ništa ne stignemo, osim kuhati, prati, ponekad peglati, školske zadaće, roditeljski, a o bolestima da ne govorim. Istina ima tih nekih posebnih, ja sam ih zvala „vanzemljaci“ jer oni bi uvijek, baš uvijek sve mogli, sve stigli i bili savršeni u svakom pogledu, a mi ostali nismo bili tih savršenih gena.
Danas mi se ponovo vratilo sve vrijeme, nemam pojma kako i zašto, ali tu je i daje mi širom otvorena vrata za sve, baš sve i lagano mi se u lice ruga. Njega vremena je toliko da se ponekad čini kako sam tek na početku, samo potrošilo se tijelo životom u mladosti, u godinama stvaranja, rađanja, u godinama kada je i vrijeme bilo škrto. Danas više nisam sigurna u ostvarenje onih želja koje još iz mladosti čekaju iako mi se vrijeme ponovo vratilo.
