Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Miriše jesen. Cijelo selo opija miris mošta što vrije u starim hrastovim buradima. To novo vino grgolji i šumi i pjeni se u svom naporu i rađanju u mirisnu dobru kapljicu. Bješe to davno, davno u mom malom selu Slavonskom gdje je u ona vremena gotovo svaka kuća imala vinograd i berbu i kačaru u kojoj su bila burad s vinom, a pod stropom suhe kobasice, šunke, špek. Kada je mošt bio u kacama tata je svako toliko odlazio provjeriti da ne iskipi, kako on kaže da ne pobjegne pa ga miješa velikom letvom što na kuhaču sliči, a ja mislim kako to mošt može pobjeći? I kada me nitko ne vidi odlazim tiho i brzo u kačaru da promotrim hoće li mošt pobjeći. Slušam kako šumi i klokoće i stvarno mi se čini da je spreman na bijeg. Po vrhu kaca posvuda pjena koja se diže i spušta i jedan mali trag ružičastog preskoči rub najniže kace pa se spušta lagano klizeći, a za njim drugi pa treći i što ću jurim u kuću i iz svega glasa zovem tatu: „ Mošt bježi, mošt bježi“. Moji me gledaju u čudu. Omama se krsti, a mama samo mahne rukom, no tata se ipak diže od mašine, šivao je rajthoze za lovca Đuku, i krenemo vidjeti mošt što bježi. Ulazimo u kačaru, ja sva važna jer eto spasila sam situaciju. Tata promotri kace, baci pogled na onu iz koje mošt bježi, uzme onu letvu, opet miješa, malo uroni prst u mošt pa prst poliže, cokne jezikom i kaže: „ Bit će ove godine dobro vino, baš je jako“. Pa ponovi to sa letvom i u druge dvije kace koje su puno više nego bi ja mogla vidjeti bez lojtre kako tamo mošt radi, jer tata kaže da mošt radi. Teško mi je razumjeti kako to mošt radi, ali sasvim sigurno razumijem da može pobjeći. Pa kada sve završi vraćamo se nazad u kuću. Kroz malo vremena eto mene opet u kačari provjeriti da li i u ovoj manjoj kaci mošt radi i da ne bi opet počeo bježati. Uronim prst u mošt pa ga obližem. Dobro je, nekako i slatko i resko i čudno. Nisam sigurna kako tata zna da će biti dobro vino pa ponavljam još nekoliko puta i sve mi se više čini da će vino stvarno biti dobro pa se vratim tati reći da ima pravo i da sam i ja sigurna, no nešto mi se čudno dešava. Malo mi se muti pogled, a jezik kao da ne sluša što hoću reći pa se smijem i smijem i nikako da tati kažem o tome kako i ja znam da će vino biti dobro. Mama me u čudu gleda, omama se uvijek križa, a tata uzima ključeve i odlazi zaključati kačaru. Tako sam slatko spavala kao nikada prije, ali i naučila da djeca ne smiju isprobavati mošt kada radi i kada hoće pobjeći.
