| < | srpanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
|
Sjeti se čovječe da si prah.... na koji god način odabrali svi smo na kraju jednaki. Ispratili smo semper contra, našeg blogera Arsenovom pjesmom Moj grob. Pjesmu je sam odabrao za svoj ispraćaj. Opraštajući se njegov je sin spomenuo da su oca znali zvati mrgud, ali unatoč toga za obitelj, za susjede, za prijatelje uvijek je bio spreman sve učiniti da bi pomogao. I eto jedan je životni put završen i baš razmišljam kako su naše godine poznanstva prebrzo prošle i kako bi si trebali biti puno, puno bolji jer nakon smrti ništa se više ne može popraviti. I za kraj još jednom Arsen Mrtvo lišće |
|
27. 07. 2020. u 12,30 na Krematoriju u Zagrebu (mala dvorana) bit će ispraćaj našeg dragog blogera Semper contra Duško počivaj u miru! |
|
O ovoj temi sam već odavno željela pisati, ali uvijek me nešto zaustavi jer može biti da bi se bara mogla uzburkati od silnog kreketanja. Jučer mi je stvarno, ali stvarno prekipjelo kao kada čekaš da mlijeko uzavre, okreneš glavu, a ono se razlije po šparetu. E tako mi je prekipjelo da mi je para pištala kroz nos pa sam za malo postala parnjača bez vagona. Pa hajde idem sada smirenija od jučerašnjeg dana obznaniti što me žulja. Muškarci šoferi, da žuljaju me ta muškaračka, šoferska iživljavanja u prometu. Eto jučer budaletina, da budaletina, u jednoj ruci mobitel drži na uhu u drugoj cigareta, volan drži koljenom, uletava mi bez da je bacio i milimetar pogleda. Trubim i naglo kočim jer ne želim se natezati oko popravka, a opalio bi me točno po mojim vratima. Trubim jako, on kao da je pao s Marsa psuje mi sve redom, mater, oca koji me napravio, one koji su mi dali dozvolu i sve to s mobitelom i dalje na uhu, cigaretom u drugoj ruci i silom hoće ispred mene. Ne puštam ga. Da se ispričao prihvatila bih ispriku jer eto desilo se, ali ne nećeš ti moju mrtvu mater spominjati zato što si kreten, zato što misliš da možeš što hoćeš i kad hoćeš, e nećeš. I ostaje nekoliko automobila iza mene. Na križanju eto ti njega ispred svih, onako kako to mnogi nasilnici rade, čeka zeleno i vozi na tramvajsku prugu. Mi prolazimo kad evo njega uleti opet ispred mene jer je sada imao dovoljno mjesta i krene storija. Mili po cesti do pred semafor i čeka da se upali žuto. Prolazi na crveno, diže srednji prst za pozdrav. O. K. budala da budala, ako ne može dići nešto drugo onda ide prst. Na idućem semaforu kod Kraša evo njega kao da me čekao. Ja skrećem on skrene tik ispred mene ponovnim uletavanjem. Prst mu je u zraku i smijeh koji vidim zloban i zločest. Semafor zelen, on nikako da krene, iza mene ljudi trube, on ništa, pali se crveno on pojuri ravno po tračnicama prema Dubravi. Mi svi ostadosmo čekati novo zeleno. Nije ovo prvi put i nije u Zagrebu ništa novo da idioti imaju dozvolu raditi što žele, kome žele, kad žele, ali postaje me strah svih tih nasilnika jer što ako ima oružje pa izađe iz automobila i ubije me samo zato što mu se neka glupača usudila suprotstaviti u njegovom nasilništvu. Nikada ništa takvo nisam i ne vjerujem da ću doživjeti od žene vozača. |
|
SREĆA JE KADA JE USKLAĐENO ONO ŠTO MISLIŠ, ONO ŠTO GOVORIŠ, ONO ŠTO RADIŠ. ( Mahatma Gandhi) Sasvim jednostavno pravilo kako biti sretan. Netko će reći, kako je sasvim nerealno s obzirom na uvjete u kojima živimo sva tri uvjeta ispuniti. Recimo mali primjer; u vrijeme kada sam dobila posao to je bio začetak informatike u Hrvatskoj i Jugoslaviji uopće. Strojevi su bili tako veliki da se danas naši unuci čudom čude da je to išta moglo raditi, a je. Učili smo na pogreškama puni entuzijazma. Ja sam mislila kako je sretna okolnost da radim i učim nešto što je samo malom broju ljudi dato. Tada sam tako mislila, govorila, radila. Nakon nekoliko godina učenja novih programskih jezika sve je više bilo posla koji se nosio doma dovršavati u noćnim satima i sve sam rjeđe mislila kako je to sjajan posao. Jednako tako su nestajali vikendi jer ako dođe do pogreške, recimo padom strujnog napona, sve je trebalo ponoviti od neke točke unatrag. Polako sam prestala govoriti da je to sjajan posao i tako u nekoj fazi radnog vijeka samo sam razmišljala o mirovini i danu kada više neće biti promjena po programima jer je inflacija povećavala broj nula, jer je trebalo stalno neke nove izvještaje, neka preračunavanja, saldiranja u bilanci kako bi se svijetu pokazala likvidnost. Danas više ne govorim ono što mislim jer se ne priliči, jedino radim sve što me još čini zadovoljnom. Ako je to sreća onda sam ja sretna žena. Je li Gandhi bio sretan čovjek to ne vjerujem da ćemo ikada znati istinito. |
|
NIKAD NE GLEDAJ UNATRAG AKO NEMAŠ NAMJERU KRENUTI TIM PUTEM (autor nepoznat) Vjerujem da ima puno onih koji se ne osvrću na ono prošlo ili tek ponekad. Ja razmišljam o ovim mislima jer više nisam sigurna gdje sam se zaustavila. Kao rak krenem naprijed pa korak nazad, po se čak uputim nekim davno obilježenim putovima kao da su namjerno zacrtani kako ne bih prebrzo prošla uza sve što je uz te putove postavljeno ili kao radost ili tuga. Kao da se moram vratiti pokupiti sve što nisam u prolazu prije. Vjerujem da su sretniji oni koji prođu i zaborave da su ikada tim stazama hodili jer ono nepoznato je izazov veći od povratka na već viđeno. Povratkom ništa se ne može promijeniti, popraviti jer prošlo je nedohvatno, kao u magli grad, znaš da je tamo, ali ne vidiš ga. Jesmo li uvjetovani gledanjem unatrag kako bi ono ispred činili boljim i ispravnijim, ne znam, ali sigurno je lakše onima koji ne gledaju unatrag. |
|
TREBAMO ČUVATI VLASTITO SRCE JER AKO GA PUSTIMO IZGUBIT ĆEMO USKORO KONTROLU I NAD MOZGOM (Friedrich Wilhelm Nietzsche) Kako i od čega sve čuvati srce da ne ostanemo bez pameti? Vjerujem da gotovo svatko od nas ima svoj odgovor jer sigurno ne jednom smo pustili da srce odluči što i kako, a kada smo došli k sebi shvatili da smo u ishitrenosti izgubili kontrolu. Kontrola može biti i izrazito dobra i važna, uglavnom, ali ponekad je sjajno opustiti se, malo se pogubiti, naravno ako se znamo vratiti, ali ako izgubimo kontrolu sasvim sve skupa može opako završiti. Srce stvarno zna nekad izmaknuti kontroli. |
|
CIJELI ŽIVOT TEK JE TOČKA U VREMENU STOGA UŽIVAJMO U NJEMU DOK TRAJE, NE TRATIMO GA BEZ CILJA (Plutarh oko 46-122.) Kako je to istina koja me čini još neznatnijom kada o tome razmišljam. Postojanje svemira prije mene ostat će poslije mene, a ja sam sićušna točka, moj cijeli život koliko god bude trajao je samo točka. Piknem olovkom točku na list papira i odmaknem taj list na 3-4 metra dalje i što? Tu točku uopće ne vidim. Nisam sigurna koliko puta sam protratila dan jer moja je omama znala reći u večernji sat kada bi umorna namakala bolne tabane u drvenom škafu mlake vode kako je utaman protratila dan. To utaman se odnosilo na nešto što nije stigla, a bilo je u planu jer nešto drugo je iskrslo ne planirano. Imam ja tih utaman protračenih dana sigurno veći broj nego je ona imala. Zasjednem u razgovor preko društvenih mreža ili pregledavam blogove jer navada se teško mijenja nakon petnaestak godina bloganja. Ne prigovaram si jer to je moj izbor, ali sjetim se omame čija je životna točka bila kud i kamo napornija, a njoj se činilo da joj je dan otišao utaman. Odu li vama dani tako bez voznog reda i razmišljate li kada o tome? |
|
NITKO JOŠ NIJE UMRO OD PONIZNE MOLBE ZA OPROST. (Sharin Penman) Koliko smo spremni moliti za oprost? Vjerujem da će većina reći kako je uvijek i kako to i radi, no iskreno koliko smo spremni priznati da smo pogriješili. Nije problem u tome da se pogriješi već u osjećaju srama i nemoći, a nekada i nadmoći nad drugima pa nije važno što smo eto nekoga "slučajno" povrijedili. To povrijedili ne znači da smo uvijek namjerno nanijeli nekome nepravdu jer desi se da društvo ono tzv prijateljsko povede raspravu, a netko ubaci kamenčić da bi nakon rasprave ostala hrpa kamenja od našeg sudjelovanja. I tu će pravednici na blogu reći kako toga kod njih nema, ali ruku na srce ima, ima kod svih nas. Ipak jesmo li spremni spoznavši da smo pogriješili moliti za oprost bez obzira na svu neugodu. Proživjela sam, osjećaj slobode i mira se ne može ničim uspoređivati. A vi, što mislite? Koliko ste sami sebi iskreni? |
|
Sjedila je uz njegov krevet tiho, nepomično dok je njega umor života polako savladavao. Čitala je zanimljivu knjigu Jesen života i činilo joj se kao da je o njima pisana, o njoj u situaciji koja je postajala sve teža i teža. Zadubljena u knjigu nije primijetila kada se probudio. Samo se malo pomakao u krevetu, ali ona je to čula i odmah stavila marker između listova i zatvorila knjigu. Blago ga gledajući pomilovala mu mršavu ruku pitajući želi li nešto, sok, vodu, grožđe? Samo je jedva primjetno odmahnuo glavom šaptom ne, ništa mu ne treba. I gotovo istovremeno njihove su misli krenule tog časa daleko, daleko u prošlost. Bilo je krajem ljeta, dva udaljena svijeta u isto vrijeme u čekanju vlaka koji će ih vratiti s plavog mora na sjever njihovoj ravnici. Vlak je bio pun putnika. Ljudi su stajali po hodnicima vagona. Naguravanje za popeti se na stepenice je potrajalo, ali ona jednostavno nije imala ni volje ni snagu gurati se sa svim tim torbama i koferima. Gotovo da je posljednja ušla i duboko uzdahnula jer dalje od vrata nije se nikuda moglo, a put je dug i sigurno će biti jako, jako teško. Tak joj je i trebalo i sada misli isto kao onda, jer tko lud čeka zadnji vlak za povratak. A onda ga je vidjela u tom malom prostoru kako na drugim vratima gleda van. Ne zna koliko dugo je gledala njegov potiljak s kojeg se spuštao slap kovrčave plave kose. Da li je osjetio njezin pogled i je neki drugi razlog bio okretanju i njihovi su se pogledi sudarili u snažnom srazu. Kada je shvatila da ga gleda i on nju spustila je pogled na kofer kraj nje. No već sekundu kasnije ponovo ga je pogledala i da kako je i mislila gledao ju je. Komešanje ju je ponovo potaklo da ga pogleda, no ostala je zatečena jer tada joj je bio sasvim blizu toplo gledao i nije sigurna da li je odmah pitao ili su se samo neko vrijeme gledali. Pitao je jesu li se oni sreli tamo na obali večer prije odlaska. Da jesu jedva je odgovorila nastojeći da joj glas ne zadrhti iako su joj koljena klecala. Uspjela mu je ispričati gdje je bio on, a gdje ona. Svatko je imao svoje društvo iako su se na kratko našli doslovno jedno uz drugo. Onda je krenuo razgovor i gotovo da nisu primijetili kako je putovanje brzo prošlo. Nakon silaska on je bio hrabriji pitanjem da se nađu na kavi pa su razmijenili brojeve. Sjetio se trenutka kada ju je vidio sa društvom tamo na rivi te večeri prije polaska doma. Nije mogao vjerovati da je putovala istim vlakom u istom vagonu i da je pristala izaći s njim na kavu. I sada u ovom teškom trenutku razmišlja kako li su te kave bile sjajne zvijezde u napornom danu njegovog mehaničarskog posla. Bio je blagoslovljen njenim pristankom na zajednički život, a onda konačno i brak. Volio ju je svim srcem od prvog pogleda kao i ovog dana kada ga nježno drži za ruku, kada joj vidi tugu u oku jer njegov će put uskoro nastaviti nekim drugim vlakom, nekom drugom prugom na neki nepoznati peron. Razmišlja kako da joj kaže o čemu je sve razmišljao, o čemu sanjario svih dana kada nisu bili zajedno. Kako je bio presretan kada se njihova prva kćerka rodila. Maleni smotuljak kovrčave kose potvrda ljubavi rođene tamo na jugu, u vlaku, na kavama, u zagrljajima sreće. Danas je ponosni otac i sina u kojem majčinu sliku mladosti gleda i ponosni djed već odraslih unuka. Učini mu se da mu je jače stisnula ruku pa je podigao pogled pun zahvale za sve što je činila u ovim posebnim danima. Pokušao ju je nagovoriti da ostane samo kratko i da se ode doma odmarati jer godine su ih pritisnule jednako, ali ona bi samo odmahnula glavom i nastavila čitati knjigu čim bi on zaspao. Knjiga je bila i zanimljiva i pomalo bolna jer je radnja događaja bila dosta slična ovome što se njima dešava. Ipak silno je vuklo saznati završetak pa je ustrajno nastavljala. Kako u tim poznim godinama ni vid ni sluh više nisu onako kako su bili nije primijetila jedva čujan uzdah ipak nešto ju je potaknulo da ga pogleda i istog je trena znala. Primila ga je za ruku čvrsto kao da ga ne želi pustiti. Samo ju je posljednji put nježno pogledao i tiho izdahnuo. Monitor je tiho pratio ravnu crtu kada je ušla sestra. Ugasila je monitor, zagrlila je i tiho izašla. Ostala je uz njega još sat vremena opraštajući se bez suza jer tako su se dogovorili, a onda krenula tišini koja ju je doma čekala. 07.07.2020. |
|
Ta su ljeta bila drukčija, moja ljeta slavonska, moji mirisi sela usred ravnice gdje se prašina kovitlala zrakom iza svakog konjskog kopita. Ta su ljeta bila puna strepnje i molitve kada bi se oblaci od Mađarske ili iz „babinog kuta“ počeli skupljati mrmljajući, a na poljima su se ljuljale zlatne glave žitorodne tik pred žetvu. Otata bi moj stalno šiltericu gužvao u žuljevitim rukama skidajućĽ je s mokrog čela obrisao bi čelo i bradu pa je opet na glavu stavio, a sve u nebo gledajući i onako ispod gustih brkova mrmljao; kako će biti svašta. A onda bi zabrenčala crkvena zvona i dugo bi zvonar zvonio i zvuk se razlijegao ravnicom dižući se prema oblacima. Govorili si stari ljudi kako zvuk oblake razbija pa su tako čuvali polja svoja i voćnjake, i vinograde, i bašče od leda. Strepnja se mogla osjetiti kao da je od jedne do druge kuće povezano sve nevidljivim konopcima. Na brzinu se marva s paše vraćala i sve po dvorištima pospremalo jer digne li se vjetrušina letjet će po svem selu sve što u štagalj nije ugurano. A onda se čekalo, napeto se čekalo. Omama bi krunicu kroz prste prebirala i na mađarskom šapćući molila jer toliko je žuljeva u tim rukama od motike, vila i zemlje da bi suza kanula ako bi se samo ljetni pljusak spustio. Neki spokoj se osjetio kao kada iza nedjeljnog ručka buhtli na stol dođu jer eto mimoišlo ih, a sve zbog zvonara i crkvenih zvona što su brenčala sve dok pljusak nije stao. Ta su moja ljeta, slavonska, bila posve drukčija. |
|
INTERESI Čudna su ovo vremena prijatelju moj Kao da smo se pogubili u ovom kaosu Iako sunce i dalje jednako grije, Mjesec je pun, uskoro, sjajan Ko kolut žutog, masnog sira I netko na drugom brijegu nešto svira, A meni je svega dosta i previše čak. Kako dočekati mirnu noć I u snove se izgubiti zaboravljeno? Kako dan izgurati u svim ovim previranjima Ljudskih želja i čežnji i nametanja Kako? Ne tražim da odgovor mi daš Jer uskoro kao da će svima isto biti Bar ovima koji su rizični kažu. Rizično sve je i svima je isto Samo malo tko to može razumjeti Odakle i zašto i čije to interese Životi plaćaju? Čudna su ovo vremena prijatelju moj, Ali uvijek ih je bilo i bit će Sve dok se ova plava lopta svemirom šeće Zato ne tražim da me tješiš Niti odgovore tražiš Prijatelju moj. 03.07.2020. |
|
Sinoć smo imali pravi light show na jugoistoku pa nisam odoljela pokušati uhvatiti bar nešto. S obzirom da nemam posebno kvalitetan aparat za takva događanja fotografije su tek za sjećanje jer ovako veliko pražnjenje elektriciteta još od djetinjstva ne pamtim. za one koji žele znati više: light show |
|
semper contra, dovoljno je reći. Vjerujem da gotovo svi znate tog blogera koji je život i događanja gledao i riječima oslikavao na svoj način, sasvim drukčije od drugih. S obzirom da ne može sam zahvaliti svima koji su ga pratili kroz sve duge godine njegovog pisanja dobih slobodu osobno od njega kroz današnji razgovor zahvaliti u njegovo ime. Teško je, tijelo se pokušalo othrvati, ali nešto se čudno dogodilo i gotovo kroz noć srušila su se sva očekivanja. Kroz njegove postove dao nam je do znanja koliko je teško bolestan, no radije mislimo kako ipak nije baš tako, ali eto je. Čovjeku postane nekako posebno teško kada nas oni s kojima smo dijelili godine radosti i žalosti, slaganja i ne slaganja polako napuštaju ovu životnu scenu. Ja ću se ipak nadati da će nam se još moći javiti makar i posredno. https://blog.dnevnik.hr/sempercontra/ |