Sjedila je uz njegov krevet tiho, nepomično dok je njega umor života polako savladavao. Čitala je zanimljivu knjigu Jesen života i činilo joj se kao da je o njima pisana, o njoj u situaciji koja je postajala sve teža i teža. Zadubljena u knjigu nije primijetila kada se probudio. Samo se malo pomakao u krevetu, ali ona je to čula i odmah stavila marker između listova i zatvorila knjigu. Blago ga gledajući pomilovala mu mršavu ruku pitajući želi li nešto, sok, vodu, grožđe? Samo je jedva primjetno odmahnuo glavom šaptom ne, ništa mu ne treba. I gotovo istovremeno njihove su misli krenule tog časa daleko, daleko u prošlost.
Bilo je krajem ljeta, dva udaljena svijeta u isto vrijeme u čekanju vlaka koji će ih vratiti s plavog mora na sjever njihovoj ravnici. Vlak je bio pun putnika. Ljudi su stajali po hodnicima vagona. Naguravanje za popeti se na stepenice je potrajalo, ali ona jednostavno nije imala ni volje ni snagu gurati se sa svim tim torbama i koferima. Gotovo da je posljednja ušla i duboko uzdahnula jer dalje od vrata nije se nikuda moglo, a put je dug i sigurno će biti jako, jako teško. Tak joj je i trebalo i sada misli isto kao onda, jer tko lud čeka zadnji vlak za povratak. A onda ga je vidjela u tom malom prostoru kako na drugim vratima gleda van. Ne zna koliko dugo je gledala njegov potiljak s kojeg se spuštao slap kovrčave plave kose. Da li je osjetio njezin pogled i je neki drugi razlog bio okretanju i njihovi su se pogledi sudarili u snažnom srazu. Kada je shvatila da ga gleda i on nju spustila je pogled na kofer kraj nje. No već sekundu kasnije ponovo ga je pogledala i da kako je i mislila gledao ju je. Komešanje ju je ponovo potaklo da ga pogleda, no ostala je zatečena jer tada joj je bio sasvim blizu toplo gledao i nije sigurna da li je odmah pitao ili su se samo neko vrijeme gledali. Pitao je jesu li se oni sreli tamo na obali večer prije odlaska. Da jesu jedva je odgovorila nastojeći da joj glas ne zadrhti iako su joj koljena klecala. Uspjela mu je ispričati gdje je bio on, a gdje ona. Svatko je imao svoje društvo iako su se na kratko našli doslovno jedno uz drugo. Onda je krenuo razgovor i gotovo da nisu primijetili kako je putovanje brzo prošlo. Nakon silaska on je bio hrabriji pitanjem da se nađu na kavi pa su razmijenili brojeve.
Sjetio se trenutka kada ju je vidio sa društvom tamo na rivi te večeri prije polaska doma. Nije mogao vjerovati da je putovala istim vlakom u istom vagonu i da je pristala izaći s njim na kavu. I sada u ovom teškom trenutku razmišlja kako li su te kave bile sjajne zvijezde u napornom danu njegovog mehaničarskog posla. Bio je blagoslovljen njenim pristankom na zajednički život, a onda konačno i brak. Volio ju je svim srcem od prvog pogleda kao i ovog dana kada ga nježno drži za ruku, kada joj vidi tugu u oku jer njegov će put uskoro nastaviti nekim drugim vlakom, nekom drugom prugom na neki nepoznati peron. Razmišlja kako da joj kaže o čemu je sve razmišljao, o čemu sanjario svih dana kada nisu bili zajedno. Kako je bio presretan kada se njihova prva kćerka rodila. Maleni smotuljak kovrčave kose potvrda ljubavi rođene tamo na jugu, u vlaku, na kavama, u zagrljajima sreće. Danas je ponosni otac i sina u kojem majčinu sliku mladosti gleda i ponosni djed već odraslih unuka. Učini mu se da mu je jače stisnula ruku pa je podigao pogled pun zahvale za sve što je činila u ovim posebnim danima. Pokušao ju je nagovoriti da ostane samo kratko i da se ode doma odmarati jer godine su ih pritisnule jednako, ali ona bi samo odmahnula glavom i nastavila čitati knjigu čim bi on zaspao.
Knjiga je bila i zanimljiva i pomalo bolna jer je radnja događaja bila dosta slična ovome što se njima dešava. Ipak silno je vuklo saznati završetak pa je ustrajno nastavljala. Kako u tim poznim godinama ni vid ni sluh više nisu onako kako su bili nije primijetila jedva čujan uzdah ipak nešto ju je potaknulo da ga pogleda i istog je trena znala. Primila ga je za ruku čvrsto kao da ga ne želi pustiti. Samo ju je posljednji put nježno pogledao i tiho izdahnuo. Monitor je tiho pratio ravnu crtu kada je ušla sestra. Ugasila je monitor, zagrlila je i tiho izašla. Ostala je uz njega još sat vremena opraštajući se bez suza jer tako su se dogovorili, a onda krenula tišini koja ju je doma čekala.
07.07.2020.
Post je objavljen 07.07.2020. u 20:20 sati.