život je kako kada

30.04.2017., nedjelja

Tužna sam

ĐURĐIC SITAN CVJETIĆ

Kako se nositi sa tugom? Danas dobih vijest koja me je u isto vrijeme šokirala, beskrajno rastužila, učinila nemoćnom. Vijest koja je postavila stotinu pitanja zašto. Predraga, mlada, lijepa, pametna, krasna pjesnikinja, prijatelj, uvijek spremna pomoći, osoba koju niste mogli ne voljeti zaklopila je svoje divne bademaste oči i napustila ovaj svijet suza, problema i vječnog dokazivanja koliko tko vrijedi, na svoj imendan. Prebrzo, gotovo neočekivano iako je sve upućivalo na neminovno, ali nada i odbijanje vjerovati za moguće učinili su šok još bolnijim. I kako se nositi sa tugom? Plač je prva reakcija koja isprazni onaj trenutni naboj emocija. Kako dalje? Više-manje svi smo prošli taj osjećaj gubitka dragih ljudi, a posebno iz obitelji. Kada nas napusti netko od obitelji tada imamo ostali dio obitelji za uzajamno nositi tužne trenutke. Pitanje je kako se nositi sa tugom kada smo sami nakon milih i predragih prijatelja. Ponekad mi se čini, a sada ponovo, da je teže kada si sam sa tugom koju nemaš s kim podijeliti. Sjećanja naviru i traže slobodu izlaska, ali kuda, kako, tko će ih razumjeti ako si sam?
Nje nema, nikada više njenih riječi, nikada više njenih šala ni osmjeha, a nekako mi treba još malo, još onaj oproštaj da zna kako neće nestati sjećanja na divno prijateljstvo ili je to samo još jedan pokušaj ublažiti tugu. Ne znam što je, ali mi silno treba, a znam da ga nije moguće imati.

Prešla si Rubikon nepoznatog
Koji na sve nas i dalje čeka
Reći nam ne možeš što je tamo
I da li je tako kako zamišljamo
Ili sve samo nestane
Kao da i bilo nije
Prešla si svoj Rubikon nepoznatog
Prerano.

29.04.2017.

- 13:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

27.04.2017., četvrtak

Zbrda-zdola

Pomislim kako bih baš voljela staviti jedan post onako, uđuture, ilti pomiješano, za promjenu mojih jednostavnih postova. Pa to bi onda izgledalo ovako:

Napisana davno, a još nikad nigdje objavljena:

NE KAO ŠIPARICA

Još bih mogla voljeti, stvarno,
onako kao nekada.
Ne kao što vi šiparice mislite,
da ljubav je.
Vi kojima zavidim na
Tvrdim sisama i guzicama
koje stisnute u tajce
poglede muške privlače kao magneti.
Ne kao da se ljubav u preponama skriva.
O, ne!
Mogla bih tek sada presti najslađe note zrele žene,
a ne ljubim, ne predem u tvojim rukama
Jer mučno mi je čekati svršetak znanog.
Točno zacrtanog prelaženja tvojih ruku
Preko mojih bokova,
Jer još te jedino oni privlače govoriš,
a sve drugo na mom tijelu
potrošilo je vrijeme.
Pomislim kako bih samo mogla ljubiti, voljeti
kada to ne bi bio ti.

17.03.2012. (23h40min)

Onda malo mjuze:

Zašto ne jer slušam je stalno dok umjesto apaurina brljam po kamenim oblucima

Voljela bih da je Zemlja ovako lijepa za svako biće

Uvijek dovoljno zaliha, zlu netrebalo

Kao svaki blizanac uvijek se muvam na više strana pa često s jednog nedovršenog posla odlazim na drugi, nikada sistemski rad.

S kamena na papir. Ovo je uglavnom sve papir

Svatko prije ili kasnije napravi svoj autoportret, zar ne?

I ponovo malo nigdje neobjavljene poezije

OSTAJEŠ STRANAC

Hodaš uz mene
Tih
Što se promijenilo od noćas
Mjesec nas je zaveo
Priznajem
Da li smo mogli reći
Ne
Hodam uz tebe tiha
Od noćas se
Promijenilo nije ništa
Mjesec nas je zaveo
Priznaj
Oboje smo spremno rekli
Da
U sjeni jutra
Prepoznaješ me
Ali stranac ostaješ

19.04.2012.

Malo gledanja kroz objektiv na Atlantik i zelene livade.

Želim vam svima najljepši vikend!

- 09:49 - Komentari (25) - Isprintaj - #

25.04.2017., utorak

Lete ptice lete avioni

Pratim ja ovih dana i ptice i avione. Nastojim izbjeći stabla na kojima se gnijezde ptice jer posljedice su vrlo smrdljive.
No pratim ja i ptice koje ljude prevoze s kontinenta na kontinent. Iznad ovih planina je ruta prema Americi pa su te druge ptice veeelike, a i visoko lete.

Dan je bez i jednog oblačka na nebu

lete u obadva smjera, a i više

iza njih ostaju tragovi

a onda me iznenadi jedan koji mi ostavi neku šifru

iznad nje preleti drugi no šifra ostade

i stajaše dosta dugo, ali ne uspijeh odgonetnuti

na kraju sve se stopilo u oblak kroz koji ni sunce nije uspjelo proći

danas lete, nebo je plavo bez oblačka, ali nema iznenađenja

- 11:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

22.04.2017., subota

Zašto

NEBOJ SE

Dubine su te, tamne, duboke
Što zovu i mame i traže,
A nedaš se, nedaj se, nedaj se.
Tek snovi te prevare k'o da java bje,
A nedaš se, nedaj se, nedaj se.
Šapat razbija oblak k'o munjom udaren,
A nedaš se, nedaj se, nedaj je.
Prolit ćeš se pljuskom i gnjevom neba,
A nedaš se, nedaj se, nedaj se.
Tiho uranjaj, dubina je samo varka,
A nedaš se, nedaj se, nedaj se.
Ništa iza ne postoji, neboj se,
A nedaš se.
Zašto?

22.04.2017.

Atlantik

- 10:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #

21.04.2017., petak

Misni kamen- oltar

Nije post o Englezima iako je u ovom slučaju njihova uloga bila stoljećima okrutna. Danas se malo tko na to osvrne, osim malog broja kojeg zanima povijest. Nekim sam čudom u tom broju znatiželjnih. Dakle samo kratko, mali djelić povijesti na koji smo jučer svratili (nama najbliže gradiću Allihies čitaj Alihiz) u planinama. Kako se ne mogu uspinjati slike oltarskih mjesta možete vidjeti na internetu.

Misna stijena (Carraig an Aifrinn na irskom) bio je kamen korišten kao oltar sredinom 17. stoljeća u Irskoj za rimokatoličku misu. Mise su se služile na izoliranim lokacijama jer je prisustvovanje katoličkoj misi bila opasnost u to vrijeme kao rezultat Cromwellove kampanje protiv Irske i Kaznenog zakona iz 1695. godine. Biskupi su bili protjerani i svećenici su se morali registrirati kako bi propovijedali prema Zakonu o registraciji iz 1704. godine. Lovci na svećenike bili su zaposleni hapšenjem neregistriranih svećenika i prezbiterijskih propovjednike prema Zakonu iz 1709.

U mnogim slučajevima oltarni kamen bi se preuzeo iz crkvene ruševine, i preselio u ruralno područje, s jednostavnim križem uklesanim na vrhu. Budući da je aktivnost bila ilegalna, službe nisu bile zakazane nego se verbalno prenosilo među župljanima. Praksa se smirila krajem 17. stoljeća, kada se obred vratio u crkve.

putokaz prema

negdje na ovoj planini

uspjela sam do ovih stepenica

dalje samo pogled kroz objektiv

pogled na drugu stranu

i pogled koji razgali srce

- 10:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

18.04.2017., utorak

Ponovo zaspati

Dan se odmotao sasvim jednostavno kao da noći i nije bilo. Jutro je ranim cvrkutom najavljivalo dobar početak. Mir posvuda polegao i niti jedan zvuk svakodnevnog rituala nije se čuo. Valjalo je ustati, pomaknuti se iz tog gotovo mistićnog trenutka buđenja. Ipak ostaje jednako mirno skoro bez disanja samo osluškujući pjev rano-jutarnjeg zbora. Pokušava prizvati u svijest o kojem se to danu radi, ali mozak je još izvan pogona i nakon nekoliko pokušaja odustaje. Saznat će kasnije. Sve će saznati kasnije. A zapravo krenulo je to još nekoliko mjeseci ranije. Snijeg je lagano sipio, cesta je bila čista, ali mokra i valjalo je oprezno voziti. Djeca su spavala na zadnjem sjedalu svatko u svojoj sjedalici, ona je dremuckala jer put je bio dug, nekoliko sati vožnje. Božić su trebali proslaviti kod njegovih roditelja kao svake godine. Podijeljeni su bili tako da Uskrs budu sa jednim roditeljima, a Božić sa drugim. Ona nije vidjela ta jaka svjetla koja su nevjerojatnom brzinom jurila prema njima. Morao je nešto poduzeti. Skrenuo je najviše što je mogao, ali uzalud. Šleper ih je pogodio postrance odnijevši tri života u trenu. Pomoć je stigla prekasno osim za nju. Nakon dugotrajnih bolničkih besvjesni stanja njenim su roditeljima rekli da se nikada više neće probuditi. Oporavljenu od lomova vratili su je u njenu djevojačku sobu i njegovali. Njegovali mjesecima sve do tog jutra kada je čula pjev ptica i poželjela ostati još malo ušukana. Vrata su se polako otvorila i mama je kao svakog dana na prstima tiho ušla. Ona ju je veselo pozdravila otvorenih očiju, toplog glasa pitajući koji je dan jer nikako se ne može sjetiti. Nijema od šoka, sreće, prepuna emocija mati je zaplakala. A onda su slijedili sati i sati razgovora. Njezino sjećanje je bilo potpuno prazno između mature i dana kada se vratila iz kome. Poželjela je ponovo zaspati.

( Male priče iz zbirke, NOĆI BESANE u kojima su nastajale)

i malo glazbe

- 10:31 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.04.2017., utorak

Kiša i novine

Znala je da će padati. Slušala je prognozu dok se spremala za posao, a ipak je do zadnje sekunde prije polaska još pospremala po kuhinji. Nije voljela ostavljati šalicu, čašu, bilo što neoprano da cijeli dan stoji u sudoperu. Zadnja sekunda i izjurila je na ulicu žureći, gotovo trčeći prema autobusnoj stanici. Uhvatila je autobus u posljednji tren, za malo pa bi zakasnila. Uopće joj nije jasno zašto sve to ponavlja svakoga dana? Ponovo je odlučila kako će sutra krenuti minutu ranije. Tramvaji prepuni radnih ljudi, umornih lica već od jutra, deprimiraju je i razmišlja kako bi bilo dobro kupiti neki mali rabljeni automobil i priuštiti si bar malo komocije. Njihov je automobil uzeo bivši kao da se to najnormalnije podrazumijeva. Nije se željela cjenkati oko bilo čega, glavno da se taj dio života završio. Istina neslavno kako joj je otac i prognozirao. Stan i namještaj joj nije mogao uzeti jer je to bilo njenih roditelja i stvarno im je bila zahvalna što su joj omogućili odvojen život i prije nego se udala. U tom razmišljanju nije primijetila muškarca koji je stajao u njenoj blizini i balansirao držeći se jednom rukom za rukohvat, a drugom držeći novine zadubljeno čitao. Nebo se sasvim prekrilo tamnim oblacima i prve kapi su krenule. Još dvije stanice i izići će iz tramvaja točno kada se kiša spusti. No da, znala je da će padati, znala je ali ta njena zadnja minuta, juriš iz stana i kišobran je ostao u kutu do vrata. Lijepo se spustilo, izlazi van no ne osjeća kišu po obrazima. Jedna je ruka uz njeno lice podigla novine iznad njene glave. Tiho je rekao kako bi bila šteta da ta lijepa frizura pokisne. Zatečena nije znala što da odgovori osim hvala i da je njen ured odmah preko ceste. „Tim bolje“ odgovorio je bar će novine izdržati. Kada su stigli pred njen ured željela mu je platiti novine. Pristao je, ali tek nakon što završe radni dan, oko šest, tu će je ispred ureda pričekati. Što li je podignuta obrva željela reći?

i još malo sjajne glazbe

- 17:52 - Komentari (32) - Isprintaj - #

05.04.2017., srijeda

Ni med cvetjem ni pravice

Zajček, gumbek, bažulek i slak
čuli su terpuca kak punta se bedak.
Pak rekel je gumbek: "Ti si bedak,
to je tak vola božja, pak ima biti tak"!
"Ni ja nis roža ni fergismajniht
ni dijacint, ni holer, ni admiralov cvet!
Ja priklonit sem gumbek, a nis dišeča teja,
pak srečen sem kak gumbek, kad nis Galateja!"

A rekel je terputec: "Slatki vi gosponček,
naj daju mi jen preponizni pardonček,
kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!"
"Vi v gartlicu dišite, kakti mačuhice,
a nas pak zoblu vrapci i tice krilatice.
Po nama smrade krave i cigan se posce,
na kačino mleko, na zimolezine.
Vu plahticam vašim božje dete spi,
na piriku, terpuca ni vrag ne gledi."

"Ak pak če bi tak,
da na svetu biti ima tak
da na jenog krava i cigan se sce,
a drugi pak v gartlicu kak admiral diše,
če ima biti tak, naj onda bu tak,
a ja, kak jalnuš, gladnuš i bedak,
del si bum za škrilak goreči čerleni mak
pak nek dojde veter, sivi severnjak!"
"Severec, kozoderec, skunkačov strah i kač,
raznesel bu vre farbe s pisanih vaših gač,
a nami bu sejeno, mi tak sme polski drač,
bespuci, terpuci i kravji kolač!"

(M. Krleža, iz Balade P. Kerempuha)

Sve to cvijeće tu oko kuće cvate. Čovjek bi pomislio da nije moguće jer temperatura još nije bila više od 13 st. Ipak prekrasno je. više vrsta narcisa, raznobojne kamelije, livadno cvijeće, forzicije su napupale, kale su krenule

Hortenzije se spremaju, ruže bujaju. Stvarno čudesno. Sve kaj bute svratili lijepo pozdravljam.

- 20:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

01.04.2017., subota

Čaj i narcise

Znala je da se novi dan budi iako se skrivala iza stisnutih vjeđa. Prozori zastrti teškim zavjesama jednako su je čuvali od jutarnjeg svjetla. Ispruži ruku na drugu stranu kreveta očekujući osjetiti njegovo toplo tijelo, ali praznina ju neugodno iznenadi. Ponovo po tko zna koji put nije bila sigurna da li je sve samo bio san ili se jednostavno ne može sjetiti. Namjerno puštajući da vrijeme prolazi ne otvara oči jer strah od nepoznatog može biti veći od stvarnosti da je ostatak kreveta prazan. Gotovo je bila sigurna kako ju je grijao, nježno smirivao sigurnim riječima da je sve u najboljem redu iako možda nije niti on u svoje riječi vjerovao. Ipak na neki čudan način osjećala se sigurnom, zaštićenom u njegovom zagrljaju. Kao svake noći snovi su je vraćali u poznate ulice njenog grada, među poznate ljude, među znane zgrade i ograde. Sada razmišlja da li je u istom gradu njenih noćnih lutanja ili je tko zna na kojem kraju svijeta. Jučerašnji dan više nije postojao i nije mogla izvaditi ni najmanji isječak jučerašnjeg dana. Ostala je samo noć koju nastoji ne prepustiti danu. Čula je otvaranje vrata i glas njoj nepoznat kako joj poluglasno poželio dobro jutro. Lagano otvara oči i ugleda stranca kako prilazi nudeći joj šalicu čaja i kekse na poslužavniku sa narcisama polegnutim uz čajnik. Nešto govori dok se panika širi njenim zjenicama. Ponaša se kao da je savršeno dobro pozna, govori o novom danu, o tome kako će nakon doručka krenuti kao svakog dana u laganu šetnju ulicama njihove mladosti. Razmišlja ako ponovo zažmiri hoće li taj stranac nestati. Pokuša. Nije nestao. On sjeda na rub kreveta nudeći joj neke tablete uz obrazloženje kako su veoma bitne jer želi da ona što duže ostane uz njega. Zanimljivo, pomisli. Uzima tablete spremna pokušati biti hrabra. Možda će se sjetiti zašto je sve tako čudno. On zna, on zna da se ništa neće promijeniti, ali ona je ljubav njegovog života do posljednjeg daha.

- 22:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #