Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Znala je da će padati. Slušala je prognozu dok se spremala za posao, a ipak je do zadnje sekunde prije polaska još pospremala po kuhinji. Nije voljela ostavljati šalicu, čašu, bilo što neoprano da cijeli dan stoji u sudoperu. Zadnja sekunda i izjurila je na ulicu žureći, gotovo trčeći prema autobusnoj stanici. Uhvatila je autobus u posljednji tren, za malo pa bi zakasnila. Uopće joj nije jasno zašto sve to ponavlja svakoga dana? Ponovo je odlučila kako će sutra krenuti minutu ranije. Tramvaji prepuni radnih ljudi, umornih lica već od jutra, deprimiraju je i razmišlja kako bi bilo dobro kupiti neki mali rabljeni automobil i priuštiti si bar malo komocije. Njihov je automobil uzeo bivši kao da se to najnormalnije podrazumijeva. Nije se željela cjenkati oko bilo čega, glavno da se taj dio života završio. Istina neslavno kako joj je otac i prognozirao. Stan i namještaj joj nije mogao uzeti jer je to bilo njenih roditelja i stvarno im je bila zahvalna što su joj omogućili odvojen život i prije nego se udala. U tom razmišljanju nije primijetila muškarca koji je stajao u njenoj blizini i balansirao držeći se jednom rukom za rukohvat, a drugom držeći novine zadubljeno čitao. Nebo se sasvim prekrilo tamnim oblacima i prve kapi su krenule. Još dvije stanice i izići će iz tramvaja točno kada se kiša spusti. No da, znala je da će padati, znala je ali ta njena zadnja minuta, juriš iz stana i kišobran je ostao u kutu do vrata. Lijepo se spustilo, izlazi van no ne osjeća kišu po obrazima. Jedna je ruka uz njeno lice podigla novine iznad njene glave. Tiho je rekao kako bi bila šteta da ta lijepa frizura pokisne. Zatečena nije znala što da odgovori osim hvala i da je njen ured odmah preko ceste. „Tim bolje“ odgovorio je bar će novine izdržati. Kada su stigli pred njen ured željela mu je platiti novine. Pristao je, ali tek nakon što završe radni dan, oko šest, tu će je ispred ureda pričekati. Što li je podignuta obrva željela reći?
