D E L P H I N A

subota, 27.01.2007.

Kučki...

...upoznajte Bepa! Malog pekinezera koji je iznenada usao u nas zivot i nasa srca i tu se ugnijezdio ko da mu je tu uvijek bilo mjesto...Ma ne, Bepo nije moj, on je od bratove cure pas...Sjecam se kad su ga prvi put doveli, bio je jos maleni beban (nije ni sad nesto velik, tek mu je 5 mjeseci), svih nas je pozdravio, i odgegao u svaki kantun stana da se upozna s prostorom, naso je svoj kantun na balkonu tek toliko da ga ima kad mu se pripisa, a nitko ga ne benda da ga izvede van. Ali najljepse sto je ucinio je to sto, ma koliko mi bili umorni doma ili bez volje, u trenu, cim udje poraste atmosfera, mama se valja po podu s njime, stari se hvata kroz kucu, ja ga impicavam..Cesto u sali znam rec: " e da mi je nabavit kučka, pa da mi bar netko mase repom kad dodjem doma..."

Moja prija je dugo imala kučka, a radila je na cruiserima na ugovorima od po 6 mjeseci, i jos uvijek prica da bi joj najljepse bilo kad dodje doma, a Sierra se zaleti masuci repom da je pozdravi nakon toliko vremena, ili moj stari dok je navegavao, na Mljetu je imo lovackog kucka...kaze da bi dosao nakon godinu dana doma i dovoljan je bio jedan zvizduk da se ovaj s vrha brda zaleti i dodje napola krvav i izgreben k njemu doma da mu se javi...

Oduvijek volim zivotinje, uvijek sam zeljela imat kucka, ali kad smo bili djeca, obveze nas i staraca, kao i skucenost stana u kojem zivimo nisu to dopustali, tako da sam ja uvijek skrivecki donosila bestije u kucu i skrivala se nadajuci da cu ih ovaj put uspjet zadrzat, ali mi nije uspjelo. Danas kad bi se i starci slozili s time, ja realno razmisljam da jos uvijek nisu uvjeti za to buduci da od nas 4 se dogodi da po cijeli dan nema nikog doma, zivimo u stanu gdje ti kucka trebas bar 3 puta dnevno prosetat i mislim da bi se on jos uvijek u stanu patio..tako da zasad uzivam u svakom Bepovom posjetu, u svakoj njegovoj maloj vragoliji...za Bozic smo naravno imali goste i on se odsuljao u banju i nesto je raško tamo, ali kako su bili gosti u kuci, nitko nije obracao paznju sto on radi, da bi nakon par minuta ponosan sto je uspio, masuci repom, u zubima donio cetku za cistit zahod!

Prije par mjeseci sam na Mljetu, kod susjeda upoznala Buđija, hrvatskog tornjaka (cujem da je sad prava velika beštija), starci mi javljaju da je ko pravi susjed, svako malo svrati, osjeca se ko doma, obidje ostalo susjedstvo...bas ko belina iz Naseg malog mista. Evo slika od tog jutra kad smo se upoznali nas dvoje:

Divni su, traze samo malo paznje, a davaju toliko puno...

- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 26.01.2007.

Škotska...

...opet sam sanjala da sam u Škotskoj, prekrasnoj zemlji puunoj zelenih polja, divljeg ali prekrasnog Sjevernog mora, zamaka od kojih ti zastaje dah i koji te u trenu prebace u neko drugo vrijeme, posebno ovakog sanjara kao sto sam ja...i predivnih, gostoljubivih ljudi koji ce sve ucinit da ti boravak ucine savrsenim, koji mogu popit toliko da ih nijedan Dalmatinac ne moze pratit, ali kad se napiju nema u njih agresivnosti ni depresije, nego brate udri brigu na veselje...

...pocetkom 10. mjeseca prošle godine sam odlucila uzet godisnji, skupila nesto love preko ljeta i napokon se odazvala pozivu prijatelja koji me neumorno godinama dozivaju u posjet i dodje mala u Aberdeen (to mi je osim ekskurzije u Prag prvo malo dalje putovanje, nije bas za pohvalit se, ali mlada sam, nedavno pocela radit pa vjerujem da ce toga bit jos)...tih 15 dana koliko sam ostala su mi ostali u nezaboravnom sjecanju, cak se i vrijeme (kojim se oni bas ne hvale) bilo na mojoj strani tako da je samo 2 dana padala kisa, a ostatak je bilo kao proljece kod nas...obisla sam cijelu istocnu obalu Skotske, sve do samog vrha i imala sam sta vidjet..samo u gradu Aberdeenu da ostanes ne bi ti bilo dosadno, sve je prekrasno, velike granitne kuce, kilometarske pjescane plaze, zelena brdasca puna zivotinja, i ljudi, ljudi, ljudi...svi su me docekali s osmjehom, ljudi koje sam prvi put sretala su se toliko trudili da mi pomognu u ostvarivanju nezaboravnog putovanja...sjecam se jednog izlaska u lokalni pub, u istu uru su bile utakmice Hrvatska-Engleska i Skotska-Ukrajina, u isto vrijeme se prikazivale na ekranu, s tim da je kad je Hrvatska pocela pobjedjivat Engleze nastalo opce odusevljenje, vise nitko nije gledao njihovu utakmicu, svi su navijali za nase, a ajme belaja kad je moja ekipa rekla da sam ja iz Hrvatske-veselju nije bilo kraja...

...kako me zanima dosta povijest i arhitektura (rekreativno vise jer sam po struci ekonomist u turizmu) tako da sam htjela vidjeti i njihove poznate "castles", malo je nezgodno vrijeme bilo jer je zavrsila ljetna sezona pa je vecina njih bila zatvorena, ali sam imala srece da posjetim 4. Ipak, Dunnottar, rusevni zamak na jednoj velikoj stijeni je nesto sto se ne zaboravlja (tu su se snimale neke scene iz filma o Hamletu) i u trenu me vratio u hamletovsko vrijeme, a za slag tome danu, kad sam pogledala prema morskoj pucini kao da su znali, ispred nas se pojavilo veliko jato dupina koji kao da su me pozdravljali svojim iskakanjem.....

...od destilerija sam uspjela posjetit jednu gdje nam je ljubazni vodic do u detalje objasnio kako nastaje whiskey, i tu sam skuzila da Skoti gaje takvu ljubav prema tom picu da to nije normalno, stuju ga gotovo kao bozanstvo..iako mi je bilo rano ujutro morala sam probat na kraju obilaska sto ima u tome, ali kako nisam navikla piti cista pica (pomijesam ih s colom i sl) nije mi bas sjeo ali mislim da ih shvacam...mislim da je svaki Skot nacionalist u dusi, i sve ono sto je njihov proizvod i sve ono sto je karakteristicno za njih i sto ih razlikuje od Engleza, to gaje s posebnom ljubavlju, ponosom i postovanjem...

...nema do nase obale i naseg mora, to cu svakome govorit i toga se drzim bez kompromisa, ali brate imaju i oni prekrasnu obalu, tako raznoliku i zanimljivu...duuge pjescane plaze, divlje clifove i nepregledno Sjeverno more, ali nemaju otoke...u daljini vidis samo tankere i nekad koju platformu...gledam na pucinu a ni jednog otoka, nesto fali...

...nazalost nisam uspjela obic zapadnu obalu i Hibride, ali to mi je jos jedan razlog da uskoro ponovno odem gore, jer sam se istinski zaljubila u tu zemlju...doslovno svako nekoliko sanjam da sam gore, sanjam te ljude i onda se probudim u tmurnom kisovitom Dubrovniku-ma obozavam ja njega, i ponosna sam sto sam odavde, ali kad je zima i juzina i stalno gledas ista mjesta koja vec napamet znas, normalno da ceznes za nekim drugim mjestima, nekim drugim ljudima, cisto da malo promijenis i stvoris nove uspomene o kojima bi mogao sanjat u ovakve dane...

- 09:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.01.2007.

Novi radni tjedan...

...opet jedan neradni dan, opet budjenje u 6 i 40..tocnije zvonjava sata u te ure...ja sam se probudila za promjenu u 4 ipo jutros i ni oka sklopit vise..ne znam zasto, ali kad mi se dogodi da se tako probudim usred noci odjednom mi toliko misli pocne zujat u glavi da nije cudo sto nisam mogla zaspat..ono auto, pa koje cu, pa sto cu, pa hocu li moc podnijet ratu kredita, pa poso, hocu li ikad nac novi, pa neke obveze koje moram poplacat danas, a ne znam kako to izvest jer je u brata obiteljski auto pa ne mogu kibnut s posla, pa griznja savjesti sto puno pusim (pocela sam prekoracivat kutiju dnevno), pa nesto moram impostat nekim prijateljima sto sam trebala vec odavno, pa onda onaj mali koji se nekidan nije pojavio na sudu jer navodno je u zagrebu, a ja saznala da on seta po dubrovniku (e jes naso neki veliki grad za muljat, pa ovdje znaju kad na zahod podjes...), pa sam zvala sud da im se pozalim pa su rekli da ce gledat ga nekako dovuc na sud, pa se ja mislim, hoce li (tih 2,5 tisuce kuna bi mi sad odlicno doslo) i onda mi se rijeci neke glupe pjesme ili jingla motaju po glavi...i tako dok nije zvonio sat...e, jesam li spomenula da mi je bilo uzasno vruce? stisla juzina a ja pokrivena ko da vani pada snijeg...mislim, to se sve meni mota po glavi i kad se normalno probudim, pa zasto me onda muci dok sav normalan svijet spava? nisam nista pametnija samo sam ko zombi, podocnjaci preko cijelog lica, a oci se pretvorile u crtu...

a sto se vikenda tice, e...subotom radim do 12, i ovu subotu sef je spavo do tih ura, culi smo se kad sam isla doma i to je bilo to...nisam nego usla u kucu (zivim jedno pola sata voznje od posla) kad on zove na poslovni mob i pita me dje sam, i moli me ko ocajnik da dodjem...pitam zasto...a on da mu trebam nesto kopirat (!!!)...(dvije ulice od mog ureda je kopirnica, a ja u uredu imam kopirni aparat ali ga nitko ne moze koristit jer je komp pod lozinkom)...i tako ti se ja zaputila, kopirala te 3 stranice (doslovno) i vratila se, dosla doma i ugasila poslovni mob, vidila sam da me opet navecer zvao ali sam se pravila da ne vidim...dodjem jutros na poso, to sve sto sam kopirala i dalje stoji na stolu u uredu, a meni poruka da moram neka druga 3 lista faksirat (!!!) zamisli, to cijeli vikend nitko nije mogao napravit? i nakon svega, zove me sef i pita kako sam provela vikend...grrrrr!!!!

- 09:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 20.01.2007.

Snovi...

...ja ne znam jeli to normalno, ali ja svaku noc nesto sanjam, toliko da sam nekad ono zaozbiljno zbunjena jeli se nesto stvarno dogodilo ili sam to sanjala, onda nekad imam deja vu-ista stvar, mozda iz snova, mozda iz jave...Citala sam one sanjarice po internetu jer mi se cinilo zabavnim pokusat skuzit sto mi je san htio reci, ali kad sam jednom procitala da dupini u snovima znace skora smrt drage osobe odustala sam i vise ne vjerujem u takve gluposti. dupine su uvijek smatrali nosiocima srece i ljudi (dobro, osim ribara) su uvijek sretni susretnu li se s dupinom, i onda takva glupost u sanjarici...

Po meni ako te nesto opterecuje, ili ako o necemu intenzivno razmisljas, to ti stoji u podsvjesti i podsvijest se iskazuje na taj nacin. Npr. u tim sanjaricama ispadanje zubi znaci da ce ti netko umrijet, a moja prija koja nosi fiksni aparat za zube i koja je opterecena doslovno zubima (imala je dosta problema ranije) svako malo, kaze, da sanja da joj ispadaju zubi...po tome bi zavila cijelu obitelj i susjedstvo u crno...Ja obozavam dupine, uvijek jesam i dok ih gledam osjecam posebnu srecu i mir, ne mogu to opisat, i normalno da cu ih svako malo sanjat...

Nekad sanjam tako lijepe snove, a nekad one koji su tako intenzivni da cijeli dan razmisljam o tome i ne znam gdje prestaje san a postaje stvarnost, a nekad imam i nocne more od kojih se budim uplakana i oznojna...cesto u tim morama se od nekog skrivam, bjezim, prije dvije noci su pucali na mene..Ali valjda kako je to u skladu s mojom zbrkom u glavi tako su i ti snovi zbrkani, prebacujem se na razlicita mjesta koja nemaju veze jedno s drugim, povezujem ljude koji se uopce ne poznaju...

Uglavnom, dosta zanimljivo na kraju...Moram priznat da nisam srela jos nekoga tko toliko sanja od mene...ljudi s kojima pricam ili se uopce ne sjecaju svojih snova ili s vremena na vrijeme ponekad kazu da su nesto sanjali...rekla sam da bih mogla napisati knjigu o svojim snovima, mozda i bih, ali ne znam koga bi to zanimalo da cita osim mene, vjecnog sanjara i u snu i na javi....

- 08:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2007.

Joj, muko moja, moram na sud...

...prije par dana dodjem doma i nadjem u postanskom sanducicu obavijest od City expressa da mi nisu mogli uruciti posiljku pa da ce neki drugi dan a ja vec znam da ni taj dan necu bit doma, pa se uputim lagano do njih da to preuzmem. Ne znam zasto hica, sigurno nisam dobila neku lovu ili zgoditak jer se ne bavim igrama na srecu, tako da me vise kuriozitet ponukao da odem po to...I dodjem ja u C.e. i tamo radi jedna moja poznanica koja mi donese plavu kovertu (!?) s upitnim izrazom na licu i nevjericom kaze da je od Prekrsajnog suda..Pita hocu li preuzet...Ma hocu, sto cu sad, znam da me nisu za nista kaznili, uzoran sam vozac, placam bezobrazno skupi parking u Dubrovniku i sl...I uzmem ja to, kad oni mene pozivaju kao svjedoka u prekrsajnom postupku protiv okrivljenika xy, a sve zato jer sam se tocno prije godinu dana sudarila zbog krivnje jednog mulca koji je vozio ko manijak uskom cestom, i da bih ja izbjegla tragediju, uspijem ga izbjec, ali udarim u zid...Naravno zvala sam policiju (bez obzira na onaj tipicno muski stav kako nemam zasto, jer nije on kriv nego ja i da samo mogu postic da platim kaznu...naravno, on je prosao bez ogrebotine, a ja sam morala iskesat 2500 kn za popravak auta) i po zapisniku se dalo zakljuciti da sam ipak ja u pravu. Naravno te papire sam odnijela u moju osiguravajucu kucu, koja ih je proslijedila njegovoj, i koji su mi nakon par dana javili da se mali zalio i da moram donijet presudu od Prekrsajnog suda...I mislim se ja, bas, plati ti mestru popravak i pisi propalo...Kad evo nakon godinu dana "e pur si muove..." I tako za uru vremena se moram nacrtat na sudu, proc kraj dobro poznatih zastitara i objasnit da ovaj put ne idem kao i obicno na ZK odjel, stoicki istrpjet njihove upitne poglede, pricekat da mi pretresu bursu i jos jednom po tko zna koji put ispricat istinu, i nadat se da ipak nasa pravna drzava nije takva kakvom je svi smatramo...

- 09:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

Ponedjeljak, joj sto mrzim ponedjeljak...

...i prodje ta "velikodusno" mi udijeljena nedjelja i opet jutros budjenje u 6 i 40, i opet dolazak u firmu koju ne volim, udjem u ured i opet sefa uhitila inspiracija preko vikenda da mi napise veliku listu ugusto napisanih direktiva koje moram obavit i nadjem je na stolu i ne znam odakle da pocnem jer u svom rokovniku vec imam neke napomene za danas i krenem lagano, bez kave od pocetka, a jedva drzim oci otvorene (jer se naravno nedjeljom naspavam ko covjek i na vecer ko sova ne mogu zaspati) i opet zivkanje poslovnih partnera, opet trcanje tamo-amo, dok "mili moj" sef udobno spava u svom stanu snom pravednika jer placa budalu koja ce sve za njega i njegovu obitelj obaviti iako joj ni pola toga nije u opisu radnog mjesta...naravno, danas me vrlo vjerovatno poslije posla ceka odlazak na aerodrom na neko glupavo otvaranje na kojem ja zaista ne trebam prisustvovati, i za koje mi se sigurno vec znam nece platiti prekovremeni sati...imam osjecaj da ovaj dan nece nikad zavrsit...oh, dragi moji, jedva cekam taj trenutak da nadjem posao na koji necu odlaziti s grcem u zelucu i za koji cu se veseliti sto dolazi ponedjeljak...ma dobro, necu pretjerivati...

- 09:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 13.01.2007.

Kako je lako naucit ljude naopako...

... a onda za oducit ih...mission impossible....evo primjer...dva puta sam u zadnjih par dana pravila vecu spenzu, i u ta dva dana se nakupio prilican iznos potrosenih mojih kuna, ta spenza namiruje mene i mog brata dok starci nisu u gradu, i danas ja kazem bratu da mi treba dat nesto novaca, jer iako je moja placa nekih 500 kn veca od njegove, nisam ja rockefeller, (i ja kupujem auto, i meni je bio prosinac do nedavno i ja sam isla u zagreb avionom cekat novu godinu itd.) i on mi velikodusno ponudi trecinu...ja popiz...on vidi da je vrag odnio salu i dodje do pametnog zakljucka da je pola ipak vise fer...i tako upravo on i njegova draga prckaju po kuhinji i kuhaju nesto i ja im dobacim da rade sto hoce, ali da sudje operu poslije...i nakon te recenice dodje brat do mene i pita me da sto mi je, da sto sam nadrkana, da sto se to dijelimo odjednom...uopce nije tako, nego sam ih navikla svih da ja pospremam, perem robu, kuham, pravim krevete, i onda kad jasno i glasno recem sto hocu ili sto mi smeta, ostanu u shoku, jer zamisli, sto je sad to? starci isto tako, dok nisam radila, i dok sam studirala, u slobodno vrijeme sam bila domacica, ona koja uvijek ima vremena za sve i na koju se uvijek mozes oslonit...pocela ja radit i nema me doma skoro nikako, pola dana na poslu, a ono pola nastojim provest ispunjavajuci svoje interese (jer kao sto vec spomenuh ne volim svoj posao, ali dok jedan od mnogobrojnih poslanih zivotopisa se ne zalijepi za ruke nekom kvalitetnom poslovodji, ipak tu radim jer nije losa placa...) i naravno i ovi su sad odjednom u soku...prijateljice moje drage svaki vikend pocnu meni slati poruke da dje cemo, sto cemo, i kad se meni ne da smisljat nego bih htjela doc na gotovo, nije im jasno itd, itd...Ali, ipak mogu rec da mom ovnovskom karakteru malo i odgovara biti u centru zbivanja, imati osjecaj da se nista ne moze bez tebe, ali ipak ko pravi ovan zelim sve to onda i iskljucivo onda kad ja to hocu....

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 12.01.2007.

Muke po kreditu...

...i tako,nakon duzeg razmisljanja potaknem sama sebe da se malo trgnem i ovaj iznos od place koji inace ostavljam "sa strane", da ne bi beskorisno lezao na tekucem racunu ulozim u nesto korisno. I odlucih da cu kupit auto..I sad, kako sam ja osoba koju kad nesto zainteresira odmah djeluje, uzmem brata pod ruku i krenemo u napad po auto salonima..Ono, znam sto hocu, mali gradski auto koji puno ne trosi i koji mi je lako parkirat, i sad kad vec kupujem, mislim se bolje mi je kupit novo pa onda krenu sve one price i savjeti..."novo je novo", pa.."moras mislit u buducnosti za koliko ces ga prodat"..pa "bolje kupit njemacko nego francusko auto"..pa "dobro razmisli, sjedi, ne kupujes spenzu nego auto.." i vec pune glave toga ali optimisticnog razmisljanja tako ja malo skupljam ponude i prospekte, pa kontam, uzet neki kredit na 7 godina...a da iako sam diplomirani ekonomist i radim u administraciji neke firme, moram priznat da sve sto radim za sefa ko od sale, nije tako lako primijenit na sebi, jer ipak drugacije je kad baratas s novcima i iznosima od nekog dobro financijski potkovanog covjeka sa velikim iskustvom nego kad imas nesto vise od godinu radnog staza i gotovo nikakvo iskustvo u tim "velikim" stvarima ali ja sam jos uvijek optimist i 7 godina mi se cini ko sutra itd..i sinoc pricam sa starcima na telefon (koji su morali ubacit primjedbu, da cim se oni skupe iz grada mi odlucimo kupit auto-pod ovim "mi" mislim i na mog brata koji je vec digao kredit i trazi si auto s tim sto on ne trazi mali gradski pa ce se zadovoljiti i sa polovnim, i koji me na neki nacin potaknuo da i ja krenem u tom smjeru) koji svojom istina dobronamjernom ali dozlaboga iritirajucom brigom i oprezom mene dovedu do toga da ja vise nista ne znam, da je moj optimizam poceo opadat, ali s druge strane jos se drzi u meni onaj ovnovski despet koji mislim da ce prevladat taj strah, danas cu razgovarat sa mojim "dobro financijski potkovanim sefom s velikim iskustvom" da mi udijeli koji savjet i napadam punom parom naprijed...ako nista, onda za despet, da dokazem da ja to mogu....

- 08:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.01.2007.

PRIJATELJICE...

Azurno nebo cekamo zoru
pet- sest mladih golubica
nasmijesena su im lica
i poslije mnogo godina
u mome srcu draga slicica

Zajedno smo momke gledale
zajedno po rivi setale
pravile se da smo vazne
ma da smo pametne i snazne
sanjale smo zemlje daleke

Hej ljepotice moje prijateljice
gdje su nasi snovi ostali
hej sve smo mi kao ptice selice
svaka svome jugu odleti

Djevojcice zene postale
a neke su se vec i udale
ja jos cekam azurne zore
a ja jos zelim preplivati more
ja jos sanjam zemlje daleke

...bas sam u nedostatku pametnijeg posla u uredu cackala po youtube-u i potrefim na ovu pjesmu koja je tocno pogodila moja trenutna razmisljanja..Jedna je posla u Nicu momku, jedna avanturisticki u Puerto Rico, jedna na skijanje u Austriju, jedna se udala a druga je tek usla u vezu...A ja se osjecam tako usamljeno da nisam odavno tako...ja jos cekam azurne zore, a ja jos zelim preplivati more, ja jos sanjam zemlje daleke... a do tada sam zapela na sugavom poslu kojeg ne podnosim, ali je dobra placa i u gradu koji obozavam ali me svojim zidinama svaki dan sve vise i vise pritisce, posebno u ovo zimsko doba...zato sam i pocela pisati blog, mislim se, dobra ideja da neke stvari, razmisljanja i lose dane jednostavno izbacim i da izbjegnem: .."udobno se smjestite na kauc i pricajte mi o Vasoj majci..."

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.