četvrtak, 12.07.2007.
KA ZAPADU
Prošla su ona davna vremena kada su svećenici utiskivali bezuvjetnu sigurnost i povjerenje u narod. U vrijeme naših baka i djedova, zapravo u vrijeme kada su i naši roditelji još bili djeca, bilo je normalno da vas ujak, stara teta koja pije vermut kao magare vodu ili ujak koji puši kao svi ljudi koje poznajete zajedno, dočeka na nekoj zajedničkoj proslavi širom otvorenih ruku očekujući zagrljaj i poljubi vam dijete. Danas grliti ili ne daj Bože ljubiti djecu smiju samo roditelji i to samo ukoliko imaju certifikat za takvu neobičnu potrebu. Tako to izgleda negdje tamo na Zapadu. Mi nismo na zapadu,no očito nam se takva ideja raznofobnog društva toliko sviđa, jer ako je to cijena da prihvatimo neke norme kojima ulazimo u bilo kakvu zajednicu mi ćemo je pogrbljene kralježnice prihvatiti.
Tužan, lijepo obučen i sređen par može sjediti na klupi u parkiću i promatrati djecu od tuge što, uzmmo za primjer, vlastitu ne mogu imati. Roku 27 sekundi doći će organi zakona te ih, ili stjerati ili privesti pod objašnjenjem kao imaju neke vulgarno nastrane namjere, a ovi samo žalili što tamo nedostaje još jedno dijete.
Osobno bih volio imati djecu, na čije spominjanje pred mojim roditeljima to izaziva bujicu rečenica o kontracepciji, zaštiti itd. U društvu to opravdavaju konzumacijom opojnih sredstava (to je šala, ja sam uzoran građanin države Purgeraj).
Pogladit malo dijete u prolazu koje se skoro zaleti u vas gledajući negdje tamo, u loptu, može vrlo lako izazvati burne reakcije.
A zašto?
To bi se moglo nazvatipodijeljenom cijenom koju plaća cijeli svijet zbog pogr(i)ješaka koje je napravio Zapad i ljubavi koju imaju svećenici prema skrivanju male djece
Nalazim se između dvije vatre. Reći majci da me više ne ljubi u javnosti (nemam komplekse pa me to ne smeta) i time je svojevrsno uvrijedit ili joj ne reći te time riskirati da završi iza rešetaka?
utorak, 10.07.2007.
četvrtak, 05.07.2007.
PALAČINKE ver.2.1
palačinke sa hladnim, jasno, sladoledom od vanilije, sa šlagom i vručim preljevom od višanja.
mljac
Ste za recept? (Mehić, pusti ti to,ak hočeš ja ti ih napravim)
utorak, 03.07.2007.
VRIJEME KAD SMO BILI MLADI
Otac Vrijeme i majka Priroda poslaše vjetar koji šapće: „Smijeh je lijek!“
ponedjeljak, 02.07.2007.
SJEĆAM SE KADA NAS NIŠTA NIJE MOGLO IZNENADITI.
Gledajući visoko u plavkasto nebo s tek pokojim oblačkom šetala je gradom osluškujući samo tapkanje svojih cipelica po betonu. Njena se bijela haljinica lagano vijorila na slabašnom ljetnom povjetarcu koji je davao baš onu ugodnu notu toplom srpanjskom danu. Radni je narod prenapunio gradske kavane, a ona je iskorištavala njihovu slabost i suprotno ovom vjetru gdje je Viktorija prošla kravate su se otpuštale,šminke popravljale, dječje lopte su prestajale odskakivati, dječji smijeh postajao je tiši, ali osmijeh je ostajao. Imala je one velike filmske naočale polupokrivene velikim šeširom koji joj je savršeno pasao uz haljinu.
Šetuckala se kao po oblacima, lagano, kao onaj povjetarac, nježna kao tek nikla ruža. Na kratko je okrenula glavu prema kafiću koji je stajao nasuprot Kožarićeva „Sunca“ u Bogovićevoj i lagano je, samo na momenat, lagano pomaknula one krasne usne u osmjeh te nastavila put Cvjetnog trga gdje se opet uputila u nepoznatom smjeru.
„Jedan Irish“ – uz nezainteresirani je osmijeh rekla svoju narudžbu konobaru koji nije čekao da sjedne za neki stol u caffe baru, već ju je u stopu pratio i strpljivao čekao njenu narudžbu.
Čituckala je jednu žensku reviju, jednu od onih o potpuno nebitnim informacija o slavnim i s bezbroj nepotrebnih savjeta. Čitala ih je iz čiste dosade, jer knjige nije htjela nositi ovakvoj žegi koja je tih dana bila u zraku. Nitko nije mogao procijeniti da li je ovo prekrasno biće bilo još i pametnije nego što je ljepša. Jedna od njezinih najvećih sposobnosti bila je neodavanje njene istinske inteligencije kako se ljudi ne bi odmah uplašili. No kada bi se našla ugroženom svojski bi se znala obraniti i to samo jednom jedinom rečenicom. Ivana se više ne pojavljuje na tulumima na koje je pozvana i Viktorija.
Stol nasuprot Viktorije sjeo je visoki mladić crne kose. Sjeo je na stolac okrenut u smjeru dame u crvenom. U blagoj je odsutnosti mladić naručio rum s čajem. Konobar koji mu je donio naručeno trgnuo ga je iz polusna, tik prije nego bi mu oči popadale po stolu. Viktorija se lagano nasmijala stavivši poluzatvorenu šaku na lice, kako su to nekada radile dame da se ne vidi kako se hihoću. No njoj to nije bio cilj.
Odavajući nekaku nepoznatu nestrpljivost mladić je odložio dnevne novine koje je čitao te je izašao iz caffe bara, kao da je spazio nekog poznanika, ostavivši sve svoje stvari za stolom.
Sumnjao je da ih Viktorija ne će pripaziti. Ona je pak u trenutku mladićeva lagano ubrzanog hoda pri izlasku krajićkom svojih dunokih plavih očiju gledala gdje se uputio.
Taman kada je šalicom došla na pola puta od tanjurića na kojem se šalica nalazila do usana mladić je ušao natrag. Nastavljajući put šalice lagano je ispila jedan mali gutljaj kada je odrasli dječak stavio bijelu, još nerascvijetalu, ružu na njen stol. Praveći se da se ništa ne događa vratila je šalicu na njen mjesto i lagano uzdignute obrve s osmijeh na licu pogledala svog novog obožavatelja daleko u oči.
„Moram popraviti šminku“ – lagano je izustila i krenula putem toaleta.
Napravivši par koraka okrenula se. „Vama nije sila?“
Lagano je zajaukala i ugriznula ga za vrho uha kada ju je stisnuo uz zid malog weceića.
Nježno i znalački ju je gladio po parnim majčinskim organima, a ona je zabacivala glavu od zadovoljstva. Stavila mu je ruku na zatvarač hlača i lagano otkopčavala. On je njoj gurnu ruku pod haljinicu i spustio se u razinu traženog objekta. Jezikom je ispisivao slova po njenom reproduktivnom organu. Zatim ju je primio i dignuo a ona je ovila noge oko njegovih bokova.
Nije doživjela samo jedan orgazam. Nikada nije tako uživao.
Sljedeće jutro probudila se sva ozarena lica, odjenula novu bijelu haljinicu i skoro glomazni šešir i zaputila se u grad. Prošla je onaj kafić u Bogovićevoj i preko Cvijetnog se trga zaputila u Nikićevu ulicu. On je odvjetnik.
