Kritika sim i tam

ponedjeljak, 02.07.2007.

SJEĆAM SE KADA NAS NIŠTA NIJE MOGLO IZNENADITI.

Gledajući visoko u plavkasto nebo s tek pokojim oblačkom šetala je gradom osluškujući samo tapkanje svojih cipelica po betonu. Njena se bijela haljinica lagano vijorila na slabašnom ljetnom povjetarcu koji je davao baš onu ugodnu notu toplom srpanjskom danu. Radni je narod prenapunio gradske kavane, a ona je iskorištavala njihovu slabost i suprotno ovom vjetru gdje je Viktorija prošla kravate su se otpuštale,šminke popravljale, dječje lopte su prestajale odskakivati, dječji smijeh postajao je tiši, ali osmijeh je ostajao. Imala je one velike filmske naočale polupokrivene velikim šeširom koji joj je savršeno pasao uz haljinu.
Šetuckala se kao po oblacima, lagano, kao onaj povjetarac, nježna kao tek nikla ruža. Na kratko je okrenula glavu prema kafiću koji je stajao nasuprot Kožarićeva „Sunca“ u Bogovićevoj i lagano je, samo na momenat, lagano pomaknula one krasne usne u osmjeh te nastavila put Cvjetnog trga gdje se opet uputila u nepoznatom smjeru.

„Jedan Irish“ – uz nezainteresirani je osmijeh rekla svoju narudžbu konobaru koji nije čekao da sjedne za neki stol u caffe baru, već ju je u stopu pratio i strpljivao čekao njenu narudžbu.
Čituckala je jednu žensku reviju, jednu od onih o potpuno nebitnim informacija o slavnim i s bezbroj nepotrebnih savjeta. Čitala ih je iz čiste dosade, jer knjige nije htjela nositi ovakvoj žegi koja je tih dana bila u zraku. Nitko nije mogao procijeniti da li je ovo prekrasno biće bilo još i pametnije nego što je ljepša. Jedna od njezinih najvećih sposobnosti bila je neodavanje njene istinske inteligencije kako se ljudi ne bi odmah uplašili. No kada bi se našla ugroženom svojski bi se znala obraniti i to samo jednom jedinom rečenicom. Ivana se više ne pojavljuje na tulumima na koje je pozvana i Viktorija.
Stol nasuprot Viktorije sjeo je visoki mladić crne kose. Sjeo je na stolac okrenut u smjeru dame u crvenom. U blagoj je odsutnosti mladić naručio rum s čajem. Konobar koji mu je donio naručeno trgnuo ga je iz polusna, tik prije nego bi mu oči popadale po stolu. Viktorija se lagano nasmijala stavivši poluzatvorenu šaku na lice, kako su to nekada radile dame da se ne vidi kako se hihoću. No njoj to nije bio cilj.
Odavajući nekaku nepoznatu nestrpljivost mladić je odložio dnevne novine koje je čitao te je izašao iz caffe bara, kao da je spazio nekog poznanika, ostavivši sve svoje stvari za stolom.
Sumnjao je da ih Viktorija ne će pripaziti. Ona je pak u trenutku mladićeva lagano ubrzanog hoda pri izlasku krajićkom svojih dunokih plavih očiju gledala gdje se uputio.
Taman kada je šalicom došla na pola puta od tanjurića na kojem se šalica nalazila do usana mladić je ušao natrag. Nastavljajući put šalice lagano je ispila jedan mali gutljaj kada je odrasli dječak stavio bijelu, još nerascvijetalu, ružu na njen stol. Praveći se da se ništa ne događa vratila je šalicu na njen mjesto i lagano uzdignute obrve s osmijeh na licu pogledala svog novog obožavatelja daleko u oči.
„Moram popraviti šminku“ – lagano je izustila i krenula putem toaleta.
Napravivši par koraka okrenula se. „Vama nije sila?“

Lagano je zajaukala i ugriznula ga za vrho uha kada ju je stisnuo uz zid malog weceića.
Nježno i znalački ju je gladio po parnim majčinskim organima, a ona je zabacivala glavu od zadovoljstva. Stavila mu je ruku na zatvarač hlača i lagano otkopčavala. On je njoj gurnu ruku pod haljinicu i spustio se u razinu traženog objekta. Jezikom je ispisivao slova po njenom reproduktivnom organu. Zatim ju je primio i dignuo a ona je ovila noge oko njegovih bokova.
Nije doživjela samo jedan orgazam. Nikada nije tako uživao.

Sljedeće jutro probudila se sva ozarena lica, odjenula novu bijelu haljinicu i skoro glomazni šešir i zaputila se u grad. Prošla je onaj kafić u Bogovićevoj i preko Cvijetnog se trga zaputila u Nikićevu ulicu. On je odvjetnik.