Kritika sim i tam

srijeda, 14.02.2007.

SEX

Bilo je to jedno od onih predivnih sunčanih jutara čiji je nebeski svod bio neunakažen oblacima, pa su se tako ptice u letu savršeno ocrtavale na svijetlo plavoj površini. Već su prve grane mladoga drveća poćele cvasti u ove prva dane proljeća, a ljudi su skidali zimske kapute vodeći svoje pse u šetnju u laganim majicama svijetlih boja. Sve je odisalo veselje. Onaj poznati nježni lahor milovao je usne prolaznika sudarajući se sa zrakom i umiljato raznosio slatkasti, opojni miris dragosti atmosferom. Svaki se udisaj urezivao duboko u sjećanje i vraćao svaki put zimi budeći nostalgiju na ljepotu proljeća, svaki put kada ga osjetimo na prijelazu između toplih prostorija i hladne torture vanjskoga svijeta.

Nježno sunce lagano je spuštalo svoje tanahne zrake na njene usne. Stajala je uz staklenu stijenu svoga stana na cvijetnom. Ispod poluprozirnog kašmirskog kućnog ogrtaća nije nosila ništa. Zamišljeno držeći čašu suhog martinija u desnoj, a dno pridržavajući lijevoj, nije ni spazila da joj je s lijevoga ramena do pola lakta pao ogratač pritom naglašavajući njena lijepa ramena. Za Viktoriju su često znali reći da je lijepa kao srna, jer kada je ta sedamnaestogodišnjakinja šetala gradom svi su se okretali za njom, i svima je izmamila osmijeh na lice.

Odloživši čašu na stakleni stol koji je pridržavala drvena skulptura sklupčane žene, zaputila se prema sobi. Nakon što je otvorila vrata lagano je počela skidati ogratač, zabacujući pritom svoju poludugu kosu, koja joj je sezala odmah do ispod ramena, unatrag radeći tako zamišljeni polukrug u zraku koji je otkrivao njezin tanašni izduženi vratić koji je bio tako prirodno lijep. Stajala je gola ispred kreveta. U krevetu je stajao on. Njen dragi.

Usnana je obujmio njen jezik a ona je ubrzo uzvratila. Zgrabila ga je. Kao da je nekome strancu snažnim gestikulacijama opisivala nekakav nepostojeći put. U velikoj se minimalistički uređenoj sobi punoj slika čulo samo lupetanje njihovih tijela. Uhvatio ju je za bradavicu i uživao u obliku njezinih grudi u svojoj ruci. Lagano se spuštalo i udaljaval od njegove glave. Igrala se s njegovim vojikom. Gospodin je mislio da je Viktorija starija, barem punoljetna, no zbog njezine se spretnosti ponovno preispitavao već zamišljajući kako joj pokušava napraviti dijete u njenom malom uredu, negdje.

Nježno ju je primio i postavio ju ispod sebe, na trenutak je zastao da ju cijelu pogleda, da stekne dojam nestvarne ljepote, čudeći se kako je ovo božanstvo našlo put do njega u moru onih koje ona može osvojiti. Uzeo je prvo njezinu ruku i vodio prst u velikih krugovima oko njene vagine. Potpuno se prepustilia. Vodio joj je prst nježno, vrlo nježno, tvoreći tako koncentrične kružnice koju su se svakim novim krugom sve više i više približavali ženskom najintimnijem dijelu tijela. Prije nego li je došla do ekstaze naglo je stao i prišao joj licu.

Počeo joj je dahtat na uho, ljubiti joj vrat, a ona je od iskomešanih osjećaja užitaaka i boli snažno obavila njegov vrat prebacujući veliki dio svoje težine na njega. Počela ga je grist. zajedno su dahtali. Ona je zavrištala, a Anin se suprug okrenuo na drugu stranu kreveta.
Nakon par trenutaka, ustala je iz kreveta i navukla ponovno onaj fini ogrtać, otputila se do kuhinje gdje se pokraj običnog hladnjaka nalazio onaj s vinima. Znalački je otvorila stari „Moet & Chardon“ i rekla mužu gospođe Majić da se gubi van, jer joj uskoro dolaze roditelji.
„Nitko mene ne ruši!“ - pomislila je oslonivši se na kuhinjski element, dok je drugom, slobodnom rukom točila vino.

subota, 03.02.2007.

PETA

Danas smo Jelena i ja otišli malo do grada. Jelena je imala dug u onoj knjižnici na cvjetnom trgu (35kn), a uz to je morala i kupiti knjigu iz informatike. Prvo smo otišli obaviti vraćanje knjige.

«Imate li «igru staklenih perli» od Hesse-a» - pitao sam knjižničarku koja je na to rekla da se odjel s njemačkom književnošču nalazi «tam` iza ugla». I odem ja «tam iza ugla» kad čujem nešto akj mi je zvučalo tipa «Peta, peta...». Al sam mislio da mi se čini, valjda sam umoran!

«Jelena jesu to oni «mi-smo-prijetelji-životinja-a-nosimo-tenisice-s-krznenim-podstavama-i-jedemo-meso-potajjice»?» - pitao sam ju.
«Ma da!»
Otišao sam do prozora knjižnice i vidio hrpu ljudi kako nose transparente sa natpisa u svrhu apela za zaštitu životinja. Horda od relativno dosta ljudi kretala je od Jelačicć placa preko Cvjetnog, a kad smo Koljegica i ja otišli do ŠK po ranije spominjanu knjigu vidli smo ih da su se zadržali ispred HaeNKa.

Koliko god važno njima bilo da nam prenesu svoju mudrost, koju mi očito ne shvaćamo, mislim da se to radi na evidentno kriv način. Ne smatrate li bezobraznim i vulgarnim, tj. dapače perverznim:
- uništavanje tuđe imovine!
(na primjer poznati su slučajevi napadanja aktivista P.E.T.A.-a na vlasnike pravih bundi)
- posvjećivanje tolike pažnje životinjama jer osobno se ne sjećam da je itko prosvjedovao protiv ljudi koji dozvoljavaju da djeca gladuju, da je netko radio plakate sa Fani Stipković zbog nedostatka posvećivanje pažnje invalidima, da je netko posprejao Sanadera zbog nebrige o malome čovjeke, da su na Kosoricu bacana jaja jer ne misli da su naši heroji branitelji vrijedni pažnje
- remetanje javnoga reda i mira (fućkaš dozvolu, danas rupe sve mogu)

Mnoge stvari nisu onakvima kakve bi trebale biti! Ljudi gladuju, djeca plaču, žene bivaju tučene, starci napadani, invalidi okradani, lopovi kradu, pošteni pate, a postoje ljudi koji daju ogromne svote novaca za kampanje protiv neadekvatnog postupanja sa životinjama?

Netko se bori za prava životinja? Tko se bori i tko mi garantira da sutra na ulicu neće izaći još jedna samohrana majka?
Da 120 djece neće umrijeti od gladi u Africi?
Da u Kambodži još jedno djete neće biti prodano za 16 000$ kao materijal za organe?
Tko prosvjeduje i posvećuje toliko novaca za pomoć dječjim domovima?

Kada mi netko, tko smatra da moja žena, kćer, majka, sestra nesmiju nositi bunde, kaže da je spasio nečiji život svojim apelom na izvršne organe, PRAVI život, svijesni život, tada ću ja otići na sljedeći P.E.T.A. pride i drečat se i stenjat, uralat, ili kakvi su već oni krikovi bili, kao oni!!
A do tada: «Za Hrvatsku bez mina!!»

četvrtak, 01.02.2007.

DESETA

Deseta je kao jedna preglomazna, JEBENO LOŠA ŠKOLA!

Previše ljudi. Učenici su samo broj u imeniku. Na hodniku svakoga dana viđam bezbroj novih lica. Ne samo zato kaj nemrem zapamtit dal sam nekog već upoznal ili samo videl, nego zato kaj stvarno, d eca moja, ima previše ljudi. Kad sam iz svoje male gimnazijice (PPG: pozdrav Blacky, Saši, Đžuri i Karli, ostali me ne fermaju više) prešao u ofu ogromnu bilo je infarktično. Moja je bivša škola, ova u koju sam išao prvi razred bila znatno znatno manja. Pa imala je samo okolo 60 učenika na sve četiri (4) godine!

Profesori su većinom neadekvatini. Predavanje im sliči umornom lamatnju umorenih malih životinjica upucanih cilindričnom puškom u u tjemeni režanj (jer mi NE vidimo boje, već samo frekvencije njihovih odražaja!!). Il se dreče il seru il su Banička, il su neurotičari il su lepa Klepa. No uglavnom. Ova je škola meni osobno predstave nečega groznoga. Kao loša predstava, kao bezscenografska izveda nekih amatera.

Ali u svoj toj magli nalazi se 2.A. Neobični ljudi. Mislio sam da nikada neću izići na zelenu granu s njima. Da su štreberski zatvoreni čudaci koji ne žele nove prijatelje. Nisam još uvijek općeprihvaćen, ali nemogu opisat osjećaj koji u meni izaziva ulazak u taj razred, osjećam se vedro, znam da ću onih jebenih 6 sati provesti s ljudima koji su mi ili jako dobri prijatelji (pozdrav kumovima: Mii i Ivanu) ili su simpatični frendovi s kojima jednostavo uživam biti. Ne deprimira me puno činjenica da ima ljudi koji me ne podnose, ili im nisam simpa il s kojima ne pričam (bilješka: kalijev cijanid, metci za kuburu, uže-6m). Jednostavno uživam.

Znam da će me sutra pitati geografiju i da ću dobiti 1, znam da će mi raska kenjariti jer još nisam donio ispričnicu, ovaj će lik iz vjeronauka reći da je drkanje sex sa samim sobom, ali preživjet ću i to. Preživjet ću svaki sat jer doći će odmor. Zaletit ću se Mii na klupu, zderat se na Njića da mi ostavi bubreže,reći Matei da s lijeve strane izgleda ko dečkić. Gorićanecki ću uporno gledat u zube, Barbara će me ušitpnut za sisu, Mehić će srat da sam svijeća, Raxy će mi možda donijet Paytone pa ćemo se opet zajebvavat na taj raćun i zaletit ću se Ljilji u zagrljaj čim sutra uletim u razred.
Damjan, 2.a