nedjelja, 31.12.2006.
JELENA OVO JE ZA TEBE! ZNAT ČEŠ!
12 X 777 = 9324
13 X 666 = 8658
9324 - 8658 = 666
KUŽIŠ?
ponedjeljak, 25.12.2006.
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ SVIM ČITATELJIMA, PRIJATELJIMA, FRENDOVIMA, POSLOVNIM PARTNERIMA, KOLEGAMA NA POSLU, U ŠKOLI, NA ULICI, MORNARIMA, STJUARDESAMA, SVIM PILOTIMA, ČASNIM SESTRAMA, SVEĆENICIMA I POPOVIMA, KONDUKTERIMA, VOZAĆIMA TRAMVAJA, AUTOBUSa, VLAKOVA IBICIKALA, ONIM DOBRIMA IONIM LOŠIMA, SLIJEPIMA, ORLOVIMA, BOLESNIMA, ZDRAVIMA, MAJKAMA, DJECI, OČEVIMA, BRAĆI I SESTRAMA, LJUBAVNICAMA, ŠTEFOVIMA, BARAMA ANAMA,, ĐURĐAMA, DALTONISTIMA. I ŠEČER NA KRAJU: SRETAN BOŽIĆ Tebi i Tvojoj obitelji MOJ DRAGI ČITAOCE/MOJA DRAGA ČITATELJICE!!
petak, 22.12.2006.
JEDNO VRIJEMA, JEDNA GREŠKA
Iako smo definirani u ono što jesmo, odnosno ono što želimo biti, ponekad se znamo zapitati vrijedi li to išta. Trudimo se biti, trudimo se voljeti, trudimo i trudimo. I na kraju definicija nas samih povezuje se u akumulaciji želja. No, nažalost (ili pak nasreću) te se želje dijele na dva dijela. Jedan je dio ono što sami želimo biti, a drugi ono što želimo zbog drugih.
Danas sam napravio pogrešku.
Prvi sam puta zaista bio zadovoljan samime sobom, onako iskreno. Na trenutak me obuzeo osjećaj ogromne ispunjenosti, zadovoljstva i sreće. No, uspio sam to zeznuti.
Kako je na trgu bio koncert u povodu potpore za akciju «Želim život», tako sam se ja sa svojim prijateljima i frendovima dogovorio da ćemo se oko 20:15 naći negdje u svoj onoj gužvi i tako provesti večer. Tako bi i bilo da mi se jedna osoba nije umiješala u planove. Kako sam se njom dopisivao proteklih par dana, Ona se baš danas odlučila naći samnom na kavi. Iz kave je na kraju izrasao susret i tako dalje. Na nešto što se isprva činila kao ogromna sreća na kraju se pokazalo mojim najvećim gubitkom u mojem malo životu. Dobro ne baš najgorim jer ne živim u šupi, ali hvaćate moju hiperbolu. Na trg sam debelo zakasnio, došao sam tamo oko 22:15. Lea me čekala već neko duže vrijeme smrzavajući se na hladnoći od +4oC. Tako je bilo i sa mojom prijateljicom Miom i ekipom iz 3. gimnazije.
Gadno sam zakasnio. Osjećao sam se kao govno. Kao izdajnik. Kao netko kome nije stalo. Kao netko tko je izgubio povjerenje ljudi do kojih mu je stalo. Razočarao sam i pao u očima ljudima bez kojih nebih mogao. Sjećam se kad mi je Mia negdje početkom godine rekla kako joj je jedna osoba u razredu draga, ali ima jednu groznu manu. To nije osoba u koju njegovi prijatelji/frendovi mogu imati povjerenja. Ta je osoba netko tko vrlo lako može razočarati svoje prijatelje, dogovoriti se s njima i ne pojaviti na kraju. Danas sam se osjećao kao osoba koja više neće biti gledana istim očima ili slušana istim ušima sljedeći puta kada se obrati nekome od tih ljudi za koje vjerujem da im je također barem malo stalo do mene. Danas sam postupio sebično. Ogorčen sam na samoga sebe. Ljut. Srdit. Razočaran u sebe. Bez ljubavi i trunke sažaljena prema samome sebi. Zaribao sam ljude do kojih mi je stalo i za koje sam mislio da ih neću u takvo neko dogledno vrijeme povrijedit. I uspjelo mi je. Najbolnije od svega je bilo kada mi je moja prijateljica rekla da se ne ljuti na mene. Da je to očekivala. Puklo mi je srce u tom momentu. Osječao sam izdaju. Strah. Osjećao sam se malim. Malim i razočaranim zbog onoga što nisam. Izdanim jer sam povrijedio ljude koji mi svakoga dana omogućuju da funkcioniram kako spada (osim mojih roditelja i seke), a uvrijedio sam ih, a time sam izdao sebe jer oni su dio mene.
Ljudi moji, najiskrenije moguće mi je žao i to zaista mislim i ovim Vam se pismenim putem ispričavam i potpuno shvaćam da će proći neko vrijeme kada ćete ponovno htjeti uvažiti ono što jesam. Jer kako bi Lea to rekla: «volim Vas, ali ne zbog Vas samih, već zbog toga što sam ja uz Vas!». Hvala Vam!!
srijeda, 20.12.2006.
PAS. ZANIMANJE: "GRAĐEVINSKI PAS"
koliko je nas bezbrojno mnogo puta prošlo kroz poznati zagrebači prolaz, popularni "Oktogon". Koliko li smo si samo puta skratili put s Cvjetnog trga do Jelačić placa (platza) baš prošavši kroza nj. No, jeste li se ikada zapitali koliko znate o njemu?
Naime postoji jedna mala tajna koju čuva. Tajna koju skriva zaista je tajna, jer mali tko zna o ćemu se radi.
u 19. st. točnije krajem 1899. godine Prva hrvatska štedionica (Praštedionica) povjerila je gospodinu Josipu pl. Vancašu da nadgleda izgradnju palače s kućnim brojem Ilica 5. Sudbina je očito htjela da gosponu nije dosadno pa je tako jednoga dana na samo gradilište došetao i jedan pas lutalica. Upravo zbog toga što je svoju dužnost obavljao kao i njegov novi gospodar, "vrlo brižno" čuvajući gradilište ljubav prema njemu koštala ga je promaknuća u "GRAĐEVINSKOG PSA." iako je gradnja te famozne, i za ondašnje i za današnje pojmove,zgrade trajala "samo" 15 i pol mjeseci. PLUTO, kako su ga nazvali, nije dočekao dovršetak izgradnje, već je nesretnim slučajem stradao. U znak sjećanja i zahvalnosti, projektant je peseku dao podignuti spomenik sa unutarnje, dvorišne, strane palače. Radi se zapravo o, navodno, povećem reljefu s likom i zahvalniciom ćuvenom Plutonu.
Iako ćete najvjerojatni negdje moći pročitati kako je reljef moguće vidjeti, to nije uopće istina. sa svoje dvoje prijatelja, koje sam tom prilikom izmučio, tražio sam gdje se to točno nalazi. Kako je danas taj objekt u vlasništvu PBZ-a tako je sam ulaz u taj dio, dvorišnoga dijela zabranjen. Tako da ukoliko biste željeli pogeledati taj spomenik i povijesni dio, na neki način, našega grada to nečete biti u mogučnosti.
nedjelja, 17.12.2006.
za vvrijeme božićnoh praznika brat i sestra su od roditelja dobili mnog raznovrnih poklona. vidjevši to sin pohrli ka Jelci no približavajući se bilo kojem poklonu majka bi mu odgovorilka kako je to za njegovu sestru. pitavši koje je onda njegov poklon majka ga je uputila prema malom poklončiću u kojem se nalazio obični mali, dreveni Jo-Jo. Vidjevši da joj se brat poluvoljno zabavlja ona mu stade trljati sol na ranu. "Ha ha obični Jo-Jo! hahahahha". Na što joj maleni dječaić mirnim glasom odgovori. "A kaj sad? takav ti je život. Netko dobije Jo-Jo, a netko leukemiju!"
