Kritika sim i tam

četvrtak, 12.07.2007.

KA ZAPADU

Prošla su ona davna vremena kada su svećenici utiskivali bezuvjetnu sigurnost i povjerenje u narod. U vrijeme naših baka i djedova, zapravo u vrijeme kada su i naši roditelji još bili djeca, bilo je normalno da vas ujak, stara teta koja pije vermut kao magare vodu ili ujak koji puši kao svi ljudi koje poznajete zajedno, dočeka na nekoj zajedničkoj proslavi širom otvorenih ruku očekujući zagrljaj i poljubi vam dijete. Danas grliti ili ne daj Bože ljubiti djecu smiju samo roditelji i to samo ukoliko imaju certifikat za takvu neobičnu potrebu. Tako to izgleda negdje tamo na Zapadu. Mi nismo na zapadu,no očito nam se takva ideja raznofobnog društva toliko sviđa, jer ako je to cijena da prihvatimo neke norme kojima ulazimo u bilo kakvu zajednicu mi ćemo je pogrbljene kralježnice prihvatiti.

Tužan, lijepo obučen i sređen par može sjediti na klupi u parkiću i promatrati djecu od tuge što, uzmmo za primjer, vlastitu ne mogu imati. Roku 27 sekundi doći će organi zakona te ih, ili stjerati ili privesti pod objašnjenjem kao imaju neke vulgarno nastrane namjere, a ovi samo žalili što tamo nedostaje još jedno dijete.

Osobno bih volio imati djecu, na čije spominjanje pred mojim roditeljima to izaziva bujicu rečenica o kontracepciji, zaštiti itd. U društvu to opravdavaju konzumacijom opojnih sredstava (to je šala, ja sam uzoran građanin države Purgeraj).
Pogladit malo dijete u prolazu koje se skoro zaleti u vas gledajući negdje tamo, u loptu, može vrlo lako izazvati burne reakcije.
A zašto?
To bi se moglo nazvatipodijeljenom cijenom koju plaća cijeli svijet zbog pogr(i)ješaka koje je napravio Zapad i ljubavi koju imaju svećenici prema skrivanju male djece

Nalazim se između dvije vatre. Reći majci da me više ne ljubi u javnosti (nemam komplekse pa me to ne smeta) i time je svojevrsno uvrijedit ili joj ne reći te time riskirati da završi iza rešetaka?