deep space
24.01.2006., utorak
Mjerenje udaljenosti Galaksije
|
Udaljenosti galaksija obicno se mjere na tri nacina: standardnim svijecama (engl. standard candles), Tully - Fisherovim zakonom ili Hubbleovim zakonom. Pošto o Hubbleovom zakonu postoji poseban clanak, ovdje cu vam opisati preostale dvije metode. Iako postoji više nacina, sve metode standardnih svijeca objedinjuje cinjenica da se neki objekt kojem znamo luminozitet usporeduje sa mnogo bližim objektom u našoj Galaksiji. Mjerenjem sjaja tog objekta, za koji se smatra da pripada galaksiji kojoj želimo izmjeriti udaljenost, može se preko nekih jednadžbi dobiti udaljenost. No, teško je naci objekte koji su tako sjajni da bi se vidjeli preko tako velikih udaljenosti kao što su razmaci izmedu galaksija. Za bliže galaksije koriste se cefeide. One se kroz najjace teleskopa mogu vidjeti na udaljenostima do 60 Mpc (200 milijuna svijetlosnih godina). Njihov luminozitet lako je izracunati iz perioda putem zakona period - luminozitet. Više o cefeidama možete procitati u clanku o promjenjivim zvijezdama. Na udaljenostima izmedu 60 i 250 Mpc koriste se najsjajnije zvijezde koje poznajemo - crveni i plavi superdivovi. Njihov luminozitet doseže 10e5 luminoziteta Sunca. Na udaljenostima gdje se pojedinacne zvijezde više ne mogu razluciti, astronomi koriste cijele skupove i maglice. Najsjajniji kuglasti skupovi imaju luminozitet 10e6 puta veci od Suncevog i mogu se vidjeti na udaljenostima do 400 Mpc (1.3 milijarde svijetlosnih godina). Nakon toga ostaju samo H II regije iz cijeg se luminoziteta mogu procijeniti udaljenosti galaksija do 900 Mpc (3 milijarde svijetlosnih godina). Da bi se izmjerile udaljenosti galaksija vece od 900 Mpc, treba cekati supernovu tipa Ia. Supernove tipa Ia prilicno su pouzdane, jer sve na vrhuncu sjaja dosežu oko 3 x 10e9 luminoziteta Sunca. One su u teoriji vidljive i na udaljenostima vecim od 1000 Mpc. Više o samoj supernovi procitajte u clanku o supernovama. Cefeide, superdivovi, kuglasti skupovi, H II regije i supernove tipa Ia su dobre standardne svijece iz 4 razloga. Prvo, vrlo su sjajni, tako da ih možemo vidjeti na velikim udaljenostima. Drugo, astronomi su prilicno sigurni u njihove luminozitete, pa mogu biti isto toliko sigurni u tocnost izmjerenih udaljenosti. Trece, lako ih je identificirati prema boji ili prema krivulji sjaja. I cetvrto, prilicno su ceste pojave, tako da se preko njih može dobiti udljenost mnogih galaksija. No, ipak postoji i jedan minus. Što je udaljenoja galksija koju promatramo, manje ima standarnih svijeca, pa su mjerenja nesigurnija. Na primjer, udaljenost neke bliže galaksije možemo provjeriti tako da izmjerimo udaljenost služeci se sa više standardnih svijeca. Tako cemo dobiti prosjek koji ce vjerojatno biti najbliži pravoj vrijednosti. Tully - Fisherov zakon otkrili su u sedamdesetima astronomi Brent Tully i Richard Fisher. Oni su primjetili da je debljina spektralne linije vodika u spektru galaksije ovisna o ukupnom luminozitetu. Što je linije deblje, veci je luminozitet. Evo zašto se to dogada: radijacija koja dolazi sa jedne strane galaksije koja rotira je pomaknuta prema crvenom dijelu spektra jer se taj dio od nas udaljava, dok je u isto vrijeme drugi dio pomaknut prema plavom jer nam se približava. Ti su pomaci direktno povezani sa brzinom rotacije galaksije, a ona pak ovisi o masi. Što je galaksija masivnija, sadrži više zvijezda, a više zvijezda znaci veci luminozitet. Ova je tehnika upotrebljiva za galaksije na udaljenostima vecim od 100 Mpc. Kako danas stvari stoje, metoda Tully - Fisherovog zakona daje nešto manje vrijednosti nego metoda standardnih svijeca, no astronomi se nadaju da ce kalibracijama na bližim galaksijama moci uskladiti te dvije metode. Tako ce mjerenja na udaljenijim galaksijama biti mnogo pouzdanija. Mislav Balokovic |
21.01.2006., subota
Na putu do Plutona
|
NASA je uspješno lansirala sondu New Horizons. Čeka ju desetogodišnje putovanje, dugačko pet milijardi kilometara, prema jedinom planetu kojeg ljudske letjelice dosad nisu posjetile. Nakon dva dana odgađanja zbog lošeg vremena i tehničkih poteškoća, sedamsto milijuna dolara vrijedna sonda otisnula se na međuplanetarno putovanje na raketi tipa Atlas 5. Znanstvenicima i osoblju iz kontrolne sobe u Cape Canaveralu sigurno je laknuno - da lansiranje nije uspješno obavljeno prije 3. veljače, sonda ne bi mogla iskoristiti gravitaciju Jupitera za brže putovanje do Jupitera. Ovako će New Horizons putovati brzinom od gotovo četiri kilometra u sekundi, što znači da bi do devetog planeta trebala stići u srpnju 2015. godine. Da je lansirana nakon 3. veljače, morala bi putovati izravno do Jupitera i tamo stići najranije 2018. godine. New Horizons prikupljat će podatke o Plutonu i njegovim mjesecima prije no što, pođe li sve kako treba, nastavi istraživati vanjske dijelove Sunčevog sustva. Ima znanstvenika koji tvrde da Pluton uopće nije planet, već da pripada u istu kategoriju kao i mali, ledeni objekti iz Kuiperovog pojasa, dijela svemira koji se nalazi iza Neptuna. Drugi, pak, smatraju da Pluton, zajedno sa svojim pratiteljem Charonom, čini "dvostruki planet". New Horizons proći će pored Plutona i Charona tijekom istog dana. Njenih sedam instrumenata obavit će detaljan pregled Plutonove površine, sastava tla i atmosfere. Nakon toga, NASA će procijeniti hoće li joj produljiti misiju. Dođe li do toga, zaputit će se u Kuiperov pojas i posjetiti dva objekta promjera većeg od 50 kilometara. Znanstvenici vjeruju da će tako puno naučiti o razvoju Sunčevog sustava, pošto se u Kuiperovu pojasu nalaze ostaci materije od koje je naš sustav sačinjen. |
15.01.2006., nedjelja
Jupiter
Prvi Jupiterov posjetioc bio je svemirski brod Pioneer 10, on mu se 4. 12. 1973. približio na 130 000 km. U isto vrijeme sljedece godine, Pioneer 11 približio mu se na 43 000 km. Voyager 1 i Voyager 2 ispitivali su Jupiter u toku nekoliko mjeseci. Plin helij je na Jupiteru dokazan spektroskopski iz Pioneera 10. Na temelju opažanja u optickom i radiovalnom podrucju, i sa letjelica i sa Zemlje, te izravnim mjerenjima sa letjelica može se sa sigurnošcu govoriti o gradi tijela Jupiterove ili Jovijanske skupine planeta. Kada bi se zbrojile mase svih devet planeta, Jupiter bi cinio cak 71% te mase, drugim rijecima 318 zemljinih masa. Ono što mi vidimo sa Zemlje njegov je oblacni pokrov, koji nije deblji od 100 km. Dimenzije te vidljive površine razlikuju se kao ekvatorski polumjer, 71 492 km, i polarni polumjer, 68 854 km. Iz te razlike u polumjerima vidljiva je spljoštenost Jupitera koja se jasno vidi i manjim teleskopom. Prosjecna gustoca Jupitera veoma je mala, baš kao i kod svih njemu slicnih plinovitih divova, iznosi 1,34 g/cm3. Naziv plinoviti div opravdava njegov kemijski sastav tj. najvecim je djelom graden od najlakših elemenata vodika i helija. Jupiterov sastav mnogo je slicniji Suncu nego Zemlji. Oko Sunca obilazi na prosjecnoj udaljenosti od 5,2 aj, kaže se na prosjecnoj udaljenosti zbog Jupiterova ekscentriciteta (e = 0,0482). Znaci udaljenost se mijenja od 4,95 do 5,45 aj. Staza mu je slabo nagnuta prema ekliptici, 1°18´,a ekvator je od ravnine staze otklonjen za 3°5´. Jupiter ima cetrdesetak satelita i tanak prsten. Jupiter je jedna velika nakupina plina u razlicitim agregatskim stanjima. U njegovu središtu pretpostavlja se, iako još nije sigurno, da se nalazi stjenovita jezgra. Okolo te stjenovite jezgre dolazi veoma debeo sloj, negdje oko 55 000 km, tekuceg metalnog vodika. Tekuci metalni vodik je stanje do kojeg dolazi vodik pri tlaku od oko 106 bar. Tekuci metalni vodik može se usporediti sa živom na sobnoj temperaturi, ona je tekuca tvar, ali ujedno i metal. Takva tvar dobro provodi toplinu i elektricnu struju. Sljedecih 15 000 km nalazi se plinovito tekuci vodik koji predstavlja Jupiterov plašt , takva tvar je dobar izolator te loše provodi toplinu i elektricnu struju. Kada se tlak spusti na 20 do 30 bar, vodik prelazi iz stanja plinovitog i tekuceg u cisto plinovito stanje. Taj sloj cistog plinovitog stanja debeo je 1 000 km i uzima se za Jupiterovu atmosferu. U dubljim dijelovima te atmosfere nalazi se oko 100 km dubok oblacni sloj. Taj oblacni sloj je ono što mi vidimo kao površinu Jupitera. Oblacne se pruge rotiraju u smjeru Jupiterove rotacije i usporedne su s njegovim ekvatorom. Medu oblacnim prugama razlikuju se bjelkaste odnosno blijedožuckaste zone i tamnije odnosno crvenkastosmeckaste zone. Tu se pojavljuju i razne pjege, od kojih je Velika crvena najpoznatija, dimenzije su joj 15 000 x 50 000, a održala se više stoljeca. Temperatura vrha oblaka iznosi 125 K. Reflektirana svijetlost koja pristiže s Jupitera na Zemlju dolazi samo iz gornjih slojeva tog oblacnog pokrova. Poslije oblacnog sloja nastavlja se ionosfera, ona se nastavlja daleko u prostor i obuhvacena je magnetosferom. Magnetosfera je podrucje s karakteristicnom konfiguracijom magnetskog polja. U predjelu prvih 3 000 km ionosfere koncentracija iona iznosi najviše 105 do 106 ion/cm3, a temperatura ovdje premašuje 1 000 K. Jupiter ima veoma jako magnetsko polje, uzrok tomu su strujanja u tekucem metalnom vodiku. Na razini oblaka magnetska indukcija iznosi 103 T, što je dvadesetak puta više nego na Zemlji. U Jupiterovoj prostranoj magnetosferi struje cestice koje uvelike premašuju dozu smrtonosnu za covjeka. Sve do položaja na kojem se nalazi satelit Io magnetosfera rotira s jednakom kutnom brzinom kao i Jupiter. Posljedica Jupiterova pražnjenja su dekametarski radiovalovi promjenjive jacine. Jupiter je jedan od najjacih izvora kozmickih radio-valova. Iz magnetosfere se znaju osloboditi elektricne cestice u obliku kozmickih zraka koje dopiru do Zemlje, zabilježene su i kod Merkura. Na stanje Jupiterova magnetskog polja poseban utjecaj imaju njegovi najveci sateliti, koji su stalan izvor plinova. Magnetska os ne podudara se sa osi vrtnje vec je pod kutom od 11° nagnuta prema njoj. Na Jupiteru je sjeverni magnetski pol, za razliku od onoga na Zemlji, zaista na sjevernoj polutki planeta. Od svojih cetrdesetak satelita cetiri su najznacajnija, odnosno najveca. To su Io, Europa, Ganymed i Calisto, zajednicko im je to što su to prvi otkriveni Jupiterovi sateliti, a otkrio ih je Galileo 1610. godine. Od ta cetiri veca satelita, najveci je Ganymed sa svojim dijametrom od 5262 km, on je ujedno i najveci satelit u Suncevu sustavu. Mislav Balokovic |
14.01.2006., subota
< Venera >
|
Venera je stjenovita kugla veličinom slična našem planetu zbog čega je često zovu i Zemljinom sestrom. No, svaka sličnost izmedu Venere i Zemlje time prestaje. Venera pripada grupi unutarnjih, terestričkih ( stjenovitih ) planeta. Ona je tamni, neprijateljski svijet s mnogo vulkana i negostoljubivom atmosferom. Njezina prosječna temperatura je viša od prosječne temperature bilo kojeg drugog planeta Sunčevog sustava. Venerina površina se umnogome promijenila tijekom postojanja planeta. Stjenoviti krajolik koji se nalazi na površini posljedica je jake vuklanske aktivnosti koja se i danas nastavlja. Površina obiluje dugačkim tokovima lave, vulkanskim kraterima, te kupolastim i štitastim vulkanima. Dosad je otkriveno 156 velikih vulkana s promjerom vecim od 100 km, gotovo 300 s promjerima izmedu 20 i 100 km, te najmanje 500 skupina manjih vulkana. Više od tri četvrtine Venerine površine čine ravnice koje su uglavnom posljedica djelovanja vulkanskih procesa. Naime, one nastaju izlijevanjem lave na površinu planeta, a sličan proces se nekad zbivao i na Mjesecu, te su tako nastala njegova mora. Zanimljivo je da je tlak na površini planeta 90 puta veći od onog na Zemlji na razini mora. Sam izgled površine je ustanovljen radarskom metodom, jer se površina ne vidi kroz guste Venerine oblake. Najpodrobnije podatke o površini skupio je Magellan, posljednja i najuspješnija Venerina sonda. Prije otprilike četiri milijarde godina Zemlja i Venera imale su slične atmosfere. Medutim, dalje se situacija različito razvijala sve do današnjeg stanja. Atmosfera Venere, stotinu puta masivnija od Zemljine, toliko je debela da se s površine planeta ne mogu vidjeti zvijezde. Glavni joj je sastojak ugljicni dioksid, ali u njoj zbog čestih vulkanskih erupcija ima sumporne prašine i kapljica sumporne kiseline. Neposredno iznad Venerine površine je jasno područje atmosfere koje se proteže do visine od otprilike 40 km. Iznad toga je debeli, neprekinuti oblacni sloj visine 20 km. Oblaci, koji sadrže prašinu i sumpornu kiselinu, sprječavaju prodiranje Sunčeve svjetlosti do tla, pa je na planetu stalno oblačno. Na vrhu, ponovno je proziran sloj rjede atmosfere debeo oko 20 km. Atmosfera ovog stjenovitog planeta kruži vrlo brzo. Fotografije vrhova oblaka u ultraljubicastoj svjetlosti pokazuju da se oblaci gibaju u smjeru zapada te da planet obidu za oko četiri dana. Njihove brzine kretanja dostižu vrijednosti i od 350 km/h. U nižim slojevima atmosfera je mnogo mirnija, pa površinski vjetrovi rijetko dosegnu brzinu od 10 km/h. Zbog velike količine ugljicnog dioksida u Venerinoj atmosferi, taj je planet pravi primjer efekta staklenika, te nas na taj način upozorava što bi se nama jednog dana moglo dogoditi ako ne pripazimo na naš planet. Venera, baš kao i Mjesec, pokazuje faze, što znaci da je vidimo u razlicitim stupnjevima osvijetljenosti. Punu Veneru ne možemo vidjeti, jer u trenutku kad je osvijetljena cijela njena strana okrenuta Zemlji, planet skriva Sunce. Krečući se oko Sunca približava nam se i na nebu postaje veća, ali mi pritom vidimo sve manji dio osvijetljene strane. podaci o Veneri  promjer: 12 104 km prosjecna udaljenost od Sunca: 108,2 mil.km brzina u stazi oko Sunca: 35,02 km/s duljina dana: 117 zemaljskih dana masa ( Zemlja = 1 ): 0,82 obujam ( Zemlja = 1 ): 0,86 prosjecna gustoca ( voda = 1 ): 5,2 površinska gravitacija ( Zemlja = 1 ): 0,9 prosjecna površinska temperatura: 464°C broj satelita: 0 Mislav Balokovic |
< Misija Deep Impact >
 Vijesti o misiji Deep Impact, 59 dana prije ciljanog sudara sa kometom Tempel 1, govore da je letjelica u izvrsnom stanju i da napreduje prema svojem cilju. 16.5. letjelica je odradila drugu korekciju putanje, ne bi li vrijeme sudara pomaknula malo unaprijed, buduća da će se time omogućiti većem broju zemaljskih observatorija da promatra događaj. Balistički pogodak 372 kg teškog metka (impaktora) u površinu nukleusa kometa dogodit će se 4.7. ove godine u 05:52 po UTu (07:52 po našem vremenu). Bit će to spektakularni kraju šestomjesečne misije i jednosmjernog putovanja od 431 milijun kilometara.Misija Deep Impact sastoji se od dva dijela - glavne letjelice koja će proletjeti kraj kometa i tzv. impaktora kojime će se komet bombardirati. Impaktor je nešto kao jedan metar dugački bakreni metak. Dizajniran je tako da sa svojih 372 kilograma na površini kometa Tempel 1 ostavi krater veličine rimskog Koloseuma. Nukleus kometa inače ima promjer od oko 6 kilometara, a u trenutku pogotka nalazit će se 133 milijuna kilometara od Zemlje. Vatromet će sa udaljenosti od oko 500 kilometara nadgledati glavni dio letjelice. Osim nje, događaj će pratiti i mnogi znanstveni teleskopi sa Zemlje, te Hubble (HST), Spitzer (SST) i Chandra iz svemira. Skupljeni podaci dat će znanstvenicima uvid u sastav stijena ispod površine nukleusa kometa. Glavni dio letjelice Deep Impact nosi 4 instrumenta kojima će se prikupljati podaci o efektima sudara. Kamera i infracrveni spektrometar zajedno sačinjavaju instrument visoke rezolucije, a osim njih letjelica ima i kameru srednje rezolucije, te kameru za navođenje, vrlo sličnu onoj kakvu impaktor koristi za ciljanje. Druge dvije kamere snimat će posljednje trenutke prije veličanstvenog sudara pri brzini od oko 37 000 km/h. Ovisno o sastavu stijena u kometu (nukleusu), znanstvenici predviđaju krater veličine velike kuće do nogometnog stadiona, dubok 2 - 14 katova. Led i prašina poletjet će sa površine, otkrivajući materijal u unutrašnjosti. Impaktor će u sudaru potpuno ispariti. Za više informacija o misiji, posjetite službene stranice misije ili stranice NASAe, čiji Jet Propulsion Laboratory (JPL) vodi misiju. Mislav Balokovic |
13.01.2006., petak
Vrlo okretna zvijezda
Novootkrivena zvijezda u gusto naseljenom području blizu središta Mliječne staze vrti se 716 puta u sekundi – brže nego je većina dosadašnjih teorija tvrdila da je uopće moguće. Najbrža rotirajuća neutronska zvijezda oktrivena je u gustom oblaku zvijezda blizu središta naše galaktike. S obzirom da se okrene 716 puta u sekundi – brže nego što većina teorija kaže da je moguće – mnogi će istraživači biti prisiljeni nanovo postaviti svoje modele. Neutronske zvijezde nastaju kad na kraju svog života eksplodira masivna zvijezda i iza sebe ostavi supergustu, rotirajuću kuglu neutrona. Ti zvijezdani leševi sa svojih polova emitiraju jake radio valove i nazivaju se pulsari. Većina pulsara rotira samo nekoliko puta u sekundi, ali neke se mogu vrtjeti i stotinu puta brže. Ti, tzv. milisekundni pulsari fijuću naokolo tako brzo jer se smatra da su 'ukrali' masu, a i kutni moment, od zvijezde suputnice negdje tijekom njihove prošlosti. Skupina astronoma, predvođena Jasonom Hesselsom sa Sveučilišta McGill u Montrealu, je novi pulsar, koji se okrene 716 puta u sekundi, odnosno ima frekvenciju 716 herca, otkrila pomoću 100-metarskog teleskopa Green Bank u Zapadnoj Virdžiniji. Prethodn 'vlasnik' rekorda bio je pulsar otkriven 1982. godine, koji titra na 642 Hz. Gravitacijski valovi Novootkriveni pulsar, nazvan PSR J1748-2446ad, zanimljiv je zbog toga jer se vrti brže od 700 Hz, što su astronomi smatrali krajnjom zvijezdanom brzinom. Iako većina pulsara ima dovoljno vlastite gravitacije da bi se mogli vrtjeti i do 3000 puta u sekundi prije nego se raspadnu, svi od prethodno otkrivenih 150-ak pulsara vrtjeli su se sporije od 700 Hz. To je navelo znanstvenike da vjeruju kako emitiraju gravitacijske valove – teoretske koncentrične krugove u vremensko-prostornom tkanju – koji održavaju njihovu vrtnju 'pod kontrolom'. Za masivnine brzorotirajuće objekte koji nisu savršeno simetrični vjerovalo se da u tim valovima odašilju energiju, s time da brži objekti oslobađaju kudikamo više energije od sporijih. Bryan Jacoby, stručnjak za pulsare u Nacionalnom istraživačkom vijeću iz Washingtona i nije bio član istraživačkog tima, kaže da se za taj učinak 'zida od cigle' smatra da je vrlo djelotvoran na ograničenim brzinama vrtnje. "Ubrzate li malo vrtnju, oslobađate kudikamo jače gravitacijeske valove", kaže on. "Zato postojanje ovog pulsara znači da brojevi (za ograničenje brzine) nisu baš točni, a možda ni čitava pretpostavka iza teorije nije dobra". Autori studije se slažu s njim, tvrdeći da bi usporavanje emisije gravitacijskih valova moralo postati značajno kad se vrtnja poveća iznad 700 Hz te da bi teoretičari morali napraviti reviziju vlastitih modela, koji su kao graničnu mjeru postavili 700 Hz. U sjeni velikana Istraživači kažu da brzina pulsara znači da bi se raspao kad bi imao promjer veći od 16 kilometara. Masu mu, u skladu s prethodnim promatranjima, procjenjuju na dvostruku masu Sunca. No, ne mogu ga izmjeriti neposredno jer oko njega kruži 'napuhnuta' zvijezda koja oko 40% vremena blokira svijetlost pulsara. Zato jer četiri od pet najbržih poznatih pulsara ima svoje pratitelje, znanstvenici kažu da ovo otrkiće može značiti da postoje još brži pulsari, ali da još nisu uočeni jer ih zakriva neka debela zvijeda. Pronalazak tih zvijezda moglo bi biti ključan jer je "određivanje maksimalne moguće rotacije važno za razne astrofizičke probleme", kažu istraživači. Jacoby se slaže, tvrdeći da brzina pulsara na kraju može otkeiti i njegovu gustoću i tako baciti novo svjetlo na ponašanje materije u tako velikoj gustoći. "To je temeljna fizika koja je važna u mnogo širem smislu od samog proučavanja neutronskih zvijezda", misli on. PulsarPSR J1748-2446ad pronađen je u oblaku od zvijezda starih 10 milijardi godina nazvanom Terzan 5, koji se nalazi 28.000 svjetlonih godina od centra galaktike. U Terzanu 5 do sada su otkrivena 33 milisekundna pulsara – najveći otrkiveni broj u ikojem oblaku u galaktici. |
Gužva u svemiru
 Nakon što se 2005. u središtu astronomske pažnje neočekivano našao duboki svemir, izgleda da će ova godina biti prilično nabijena dolascima i odlascima u Sunčevom sustavu. Jedan od prvih značajnijih svemirskih događaja godine bit će dramatični povratak u atmosferu NASA-ine kapsule Stardust. Na svom šestogodišnjem putovanju ona je skupljala čestice iz kometa Wild 2. Ona bi se 15. siječnja trebala padobranom spustiti u pustinju Utah, u isto područje gdje se 2004. u zemlju zabila kapsula iz misije Genesis, kojoj su otkazali upravo padobrani. Već dva dana kasnije, 17. siječnja, NASA priprema sondu New Horizons za let prema Plutonu, jedinom planetu Sunčevog sustava koji do sada nisu istraživali roboti. Dolasci Još će jedan planet, Mars, primiti nove posjetitelje 10. ožujka, kada u njegovu orbitu treba ući Mars Reconnaissance Orbiter. On će sljedećih šest mjeseci provesti u kruženju oko planeta u eliptičnoj orbiti – prolazeći vrlo blizu planeta, da bi naglo odletio u veliku visinu. No, postepeno će prilagođavati orbitu u više kružnu. Znanstveni dio misije trebao bi početi u studenome. Dva planeta dalje, ESA-ina letjelica Venus Express počet će kruženje oko svog cilja 11. travnja. I asteroidi su zanimljivi 2006. Tako bi NASA svoju letjelicu Dawn, koja će proučavati Ceres i Vestu, dva objekta iz asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera trebala lansirati nakon 17. studenog. No, kako je ova misija već bila suočena s financijskim i tehničkim poteškoćama, datum lansiranja ostaje prilično neizvjestan. Niti naša zvijezda, Sunce, neće biti ostavljena bez bliskog nadzora. NASA će 26. svibnja lansirati misiju Solar Terrestrial Relations Observatory, prvi par letjelica posvećenih trodimenzionalnim mjerenjima Sunca i solarnih vjetrova. Testni let No, svemirska istraživanja u 2006. neće biti ekskluzivno pravo robota. Shuttle Discovery priprema se za lansiranje 3. svibnja. Datum bi mogao biti malo pomaknut ovisno o tome hoće li inženjeri napokon dokučiti zašto kod lansiranja zaštitna pjena i dalje otpada s vanjskih tankova za gorivo. Unatoč redizajniranom rezervoaru, u prethodnoj misiji Discoveryja 2005. otpalo je nekoliko povećih komada izolacije. Sljedeći let shuttlea u NASA-i još uvijek smatraju testnim letom. On bi trebao obnoviti zalihe Međunarodne svemirske stanice i vratiti na Zemlju trećeg člana stalne posade, europskog astronauta Thomasa Reitera. NASA bi mogla pripremiti još jedan let shuttlea već u srpnju, kada bi se trebala nastaviti gradnja Međunarodne svemirske stanice i dodavanje solarne mreže za generiranje električne energije. I Mjesecu se priprema iznenađenje ove godine: ESA-in lunarni istraživač SMART-1 trebao bi svoju uspješnu misiju završiti udaranjem u Mjesečevu površinu 17. kolovoza. SMART-1 je u Mjesečevu orbitu ušao 2004. i čitavo to vrijeme zaposlen je mapiranjem, koje bi nas trebalo dovesti korak bliže odluci o mjestu buduće Mjesečeve baze. Formacijski let I sama Zemlja doći će pod nova povećala jer samo NASA-a 2006. planira lansiranje nekoliko satelita za promatranje Zemlje. Tako bi raketa Pegasus XL 28. veljače u orbitu trebala ponijeti tri mikrosatelita poznata kao Space Technology 5. Nakon postavljanja u orbiti, oni bi trebali letjeti u formaciji kako bi skupljali podatke o Zemljinom magnetskom polju. A NASA će 29. rujna lansirati letjelicu Aeronomy of Ice in the Mesosphere (AIM), koja će proučavati 'noktilucentne oblake', sjajne tanke, obično obojene oblake koji se vide u sumrak na visini od oko 80 kilometara. ESA je najavila lansiranje drugog testnog satelita Galileo, koji je dio europske globalne navigacijske mreže. Prvi satelit iz serije lansiran je iz Bajkonura 28. prosinca 2005. I konačno, nakon serija tehničkih problema koji su odgodili lansiranje krajem 2005., nova raketa Falcon 1 tvrtke Space Exploration Technologies trebala bi napokon poletjeti krajem siječnja, najkasnije u veljači. |
O nama!
|
Lux - Luka - 14 godina - Varaždin - trenira odbojku - interesi su mu: svemir, internet , gameing  Wu - Stjepan - 14 godina - Slavonski Brod - rekreativno košarka i teretana - interesi: svemir, tehnologija,paranormalne pojave  |
Galaksija opcenito
|
Jedno od najvažnijih znanstvenih otkrica 20 st. bilo je otkrice galaksija. Covjecanstvo je oduvijek željelo prikazati sebe kao nešto posebno. U pocetku je to bilo kroz prikazivanje Zemlje kao središta Suncevog sustava. Nakon uvodenja heliocentricnog sustava (Sunca kao središta) željelo se vjerovati da je naš cjelokupan sustav privilegiran tj. da je on središte Svemira. Otkricem galaksija sve su naše iluzije važnosti uništene, a naša je Zemlja postala samo jedan neugledan planet koji kruži oko po nicemu posebne zvijezde koja je opet dio jedne od neizbrojivih galaksija. Dakle, pocetkom 20.st vjerovalo se da se svi nebeski objekti nalaze unutar jedne, po današnjim standardima vrlo male, nakupine (tj. galaksije) i da ona cini Svemir. Danas poznate galaksije smatrane su maglicama koje se nalaze blizu Zemlje. Promatrajuci cefeide (vrste promjenjivih zvijezda) u Andromedinoj galaksiji Edwin Hubble je 1924. god. ustanovio da se ona nalazi na enormnoj udaljenosti od 2,5 mil. svjetlosnih godina. Ovo je otkrice zauvijek promijenilo našu percepciju Svemira koji se odjednom dramaticno povecao. Galaksija je zapravo velika nakupina zvijezda (tipicno imaju nekoliko stotina milijardi zvijezda) koje sve gibaju oko centra gravitacije. Osim zvijezda svaka se galaksija sastoji i od maglica, zvjezdanih skupova i meduzvjezdanog plina. Danas znamo da je naša galaksija, Mlijecni Put, samo jedna od stotina milijardi drugih galaksija. Hubble je uocio da sve galaksije nisu jednake po svojem obliku ili velicini. Zato ih je podijelio na 4 opcenite kategorije koje danas nazivamo Hubbleovom klasifikacijom. To su spiralne, spiralne s preckom, elipticne i nepravilne galaksije. One se razlikuju ne samo po obliku vec i po procesima koji se unutar njih odvijaju. U središtu svake galaksije nalazi se nukleus - masivna, kuglasta nakupina zvijezda. Oko njega kruže zvijezde diska koji ovisno o tipu može biti vrlo razlicit. Oko same galaksije nalazi se rijetki, sferni halo u kojemu kruže kuglasti skupovi. Mislav Balokovic |
Jeste li znali?
|
jeste li znali... da Mars, za razliku od Jupitera koji se može pohvaliti cijelom kolekcijom Trojanaca, ima samo jednog koji se zove Eureka? da je zbog eksplozije supernove 1987A u Velikom Magellanovom oblaku kroz svaki cm2 vašeg tijela prošlo oko 10 milijardi neutrina? da od 10 milijardi neutrina koji su prošli kroz svaki cm2 Zemlje nakon eksplozije supernove 1987A u Velikom Magellanovom oblaku, samo svaka tisućita osoba može biti ponosna da u svom tijelu ima jedan od tih neutrina? da se čovjek koji je prvi promatrao Sunčeve pjege zvao Abu al Fadl Ja`far ibn al-Muqtafi? da 11.10.2005. prvi put u šest godina na Suncu nije bila vidljiva niti jedna jedina pjega? da se Mjesec udaljava od Zemlje za 38 milimetara svake godine? da je zadnja raketa tipa Titan poletjela 20.10.2005.? Razlog umirovljenja ovog bivšeg hladnoratovskog oružja, nakon 46 godina službe i 368 lansiranja, je neisplativost. najovi... Najveći mjesec Sunčevog sustava je Ganimed, jedan od 4 najveća Jupiterova satelita koja je 1610. godine otkrio Galileo Galilei. Najveći asteroid zove se Ceres, a njegov promjer iznosi 933 km. Najveći amaterski teleskop na svijetu vlasništvo je Erharda Hannsgensa, a promjer primarnog zrcala teleskopa je 1.07m. Najbliža zvijezda našem Suncu je Proxima Centauri, najmanja članica trostrukog sustava zvijezda Alpha Centauri. Najsjajnija zvijzda u konstelaciji Gemini (Blizanci) je Pollux ( Beta) , a ne Castor (Alpha Geminorum). prvaci... Prvi japanski satelit, Oshumi, lansiran je 11.2.1970. Prva letjelica koja je službeno napustila Sunčev sustav (1986.) je Pioneer 10, lansiran 1972. Prvi umjetni planetoid (tijelo koje kruži oko Sunca) je ruska sonda Luna 1 koja je sasvim slučajno promašila Mjesec na koji se trebala srušiti. Prva ljudska letjelica koja je dosegla drugi planet (Veneru) je američki Mariner 2. Prva otkrivena dvojna zvijezda je Castor, Alpha Geminorum. Prvi otkriveni trostruki asteroid je Sylvia, a mjeseci joj se zovu Romul i Rem. Mislav Balokovic |
