deep space
15.01.2006., nedjelja
Jupiter
Prvi Jupiterov posjetioc bio je svemirski brod Pioneer 10, on mu se 4. 12. 1973. približio na 130 000 km. U isto vrijeme sljedece godine, Pioneer 11 približio mu se na 43 000 km. Voyager 1 i Voyager 2 ispitivali su Jupiter u toku nekoliko mjeseci. Plin helij je na Jupiteru dokazan spektroskopski iz Pioneera 10. Na temelju opažanja u optickom i radiovalnom podrucju, i sa letjelica i sa Zemlje, te izravnim mjerenjima sa letjelica može se sa sigurnošcu govoriti o gradi tijela Jupiterove ili Jovijanske skupine planeta. Kada bi se zbrojile mase svih devet planeta, Jupiter bi cinio cak 71% te mase, drugim rijecima 318 zemljinih masa. Ono što mi vidimo sa Zemlje njegov je oblacni pokrov, koji nije deblji od 100 km. Dimenzije te vidljive površine razlikuju se kao ekvatorski polumjer, 71 492 km, i polarni polumjer, 68 854 km. Iz te razlike u polumjerima vidljiva je spljoštenost Jupitera koja se jasno vidi i manjim teleskopom. Prosjecna gustoca Jupitera veoma je mala, baš kao i kod svih njemu slicnih plinovitih divova, iznosi 1,34 g/cm3. Naziv plinoviti div opravdava njegov kemijski sastav tj. najvecim je djelom graden od najlakših elemenata vodika i helija. Jupiterov sastav mnogo je slicniji Suncu nego Zemlji. Oko Sunca obilazi na prosjecnoj udaljenosti od 5,2 aj, kaže se na prosjecnoj udaljenosti zbog Jupiterova ekscentriciteta (e = 0,0482). Znaci udaljenost se mijenja od 4,95 do 5,45 aj. Staza mu je slabo nagnuta prema ekliptici, 1°18´,a ekvator je od ravnine staze otklonjen za 3°5´. Jupiter ima cetrdesetak satelita i tanak prsten. Jupiter je jedna velika nakupina plina u razlicitim agregatskim stanjima. U njegovu središtu pretpostavlja se, iako još nije sigurno, da se nalazi stjenovita jezgra. Okolo te stjenovite jezgre dolazi veoma debeo sloj, negdje oko 55 000 km, tekuceg metalnog vodika. Tekuci metalni vodik je stanje do kojeg dolazi vodik pri tlaku od oko 106 bar. Tekuci metalni vodik može se usporediti sa živom na sobnoj temperaturi, ona je tekuca tvar, ali ujedno i metal. Takva tvar dobro provodi toplinu i elektricnu struju. Sljedecih 15 000 km nalazi se plinovito tekuci vodik koji predstavlja Jupiterov plašt , takva tvar je dobar izolator te loše provodi toplinu i elektricnu struju. Kada se tlak spusti na 20 do 30 bar, vodik prelazi iz stanja plinovitog i tekuceg u cisto plinovito stanje. Taj sloj cistog plinovitog stanja debeo je 1 000 km i uzima se za Jupiterovu atmosferu. U dubljim dijelovima te atmosfere nalazi se oko 100 km dubok oblacni sloj. Taj oblacni sloj je ono što mi vidimo kao površinu Jupitera. Oblacne se pruge rotiraju u smjeru Jupiterove rotacije i usporedne su s njegovim ekvatorom. Medu oblacnim prugama razlikuju se bjelkaste odnosno blijedožuckaste zone i tamnije odnosno crvenkastosmeckaste zone. Tu se pojavljuju i razne pjege, od kojih je Velika crvena najpoznatija, dimenzije su joj 15 000 x 50 000, a održala se više stoljeca. Temperatura vrha oblaka iznosi 125 K. Reflektirana svijetlost koja pristiže s Jupitera na Zemlju dolazi samo iz gornjih slojeva tog oblacnog pokrova. Poslije oblacnog sloja nastavlja se ionosfera, ona se nastavlja daleko u prostor i obuhvacena je magnetosferom. Magnetosfera je podrucje s karakteristicnom konfiguracijom magnetskog polja. U predjelu prvih 3 000 km ionosfere koncentracija iona iznosi najviše 105 do 106 ion/cm3, a temperatura ovdje premašuje 1 000 K. Jupiter ima veoma jako magnetsko polje, uzrok tomu su strujanja u tekucem metalnom vodiku. Na razini oblaka magnetska indukcija iznosi 103 T, što je dvadesetak puta više nego na Zemlji. U Jupiterovoj prostranoj magnetosferi struje cestice koje uvelike premašuju dozu smrtonosnu za covjeka. Sve do položaja na kojem se nalazi satelit Io magnetosfera rotira s jednakom kutnom brzinom kao i Jupiter. Posljedica Jupiterova pražnjenja su dekametarski radiovalovi promjenjive jacine. Jupiter je jedan od najjacih izvora kozmickih radio-valova. Iz magnetosfere se znaju osloboditi elektricne cestice u obliku kozmickih zraka koje dopiru do Zemlje, zabilježene su i kod Merkura. Na stanje Jupiterova magnetskog polja poseban utjecaj imaju njegovi najveci sateliti, koji su stalan izvor plinova. Magnetska os ne podudara se sa osi vrtnje vec je pod kutom od 11° nagnuta prema njoj. Na Jupiteru je sjeverni magnetski pol, za razliku od onoga na Zemlji, zaista na sjevernoj polutki planeta. Od svojih cetrdesetak satelita cetiri su najznacajnija, odnosno najveca. To su Io, Europa, Ganymed i Calisto, zajednicko im je to što su to prvi otkriveni Jupiterovi sateliti, a otkrio ih je Galileo 1610. godine. Od ta cetiri veca satelita, najveci je Ganymed sa svojim dijametrom od 5262 km, on je ujedno i najveci satelit u Suncevu sustavu. Mislav Balokovic |
