Dearly_Beloved
...one last breath...
Kako da objasnim ovo? I kako da izjasnim svoje misli?
Gledaš me, pričaš mi… Ne shvaćaš koliko smo isti.
I misliš da ja ne shvaćam… Ali obrnuto je…
Slušam te dok govoriš. Izustiš sve ono što je u mojoj glavi…i uvijek ostanem bez riječi…
Zašto ja nisam sposobna reći ono što mi je na pameti? I opet ne znam objasniti…
Krivim prošlost…stvara ono što sam danas. A neke stvari su me naučile šutjeti.
I tad je šutnja prerasla u naviku….možda čak i manu…
Od nekad je samoća najlakša. Raspoređujem stvari sama u svojoj glavi. I najdragocjenije čuvam samo za sebe. Tad polako razmatram svoj život. Kradem tuđe osjećaje. Svojima ne dopuštam da isplivaju na površinu. Jer shvaćam da se nema smisla vezati na nešto prolazno, da je svaki moj pokret besmislen. Gubim volju za svime. Gubim osjećaje. Hladna sam. I na taj način slamam srca. Zato se moje više ne može slomiti. Postalo je nedodirljivo.
Najlakše je dok sam sama…jar tada nikome ne mogu nauditi… Tada ne osjećam krivnju.
Destruktivna sam. Nitko ne shvaća koliko. Nitko ni ne primjećuje. Zato jer ja ne želim da primijete.
Znaš koja je jedina razlika između nas dvoje?!?!?!
Moja krinka je snažnija.
*********************************************
*********************************************
*********************************************
*********************************************
Malo čudan post... Možda me ne prepoznajete u ovome, ali sad možda shvaćate samo mali dio moje istine... Ovako se najlakše mogu izraziti...dok pišem. Možda malo kukavički, ali je nažalost tak... Nije vaša dužnost da shvatite... Ionako je moje...neshvaćeno...
I namijenjeno je samo određenim osobama...
Bez zamjere....pozz svima...
*ho ho ho*
Eeeeeej book!!!!
Đizs,pol tri ujutro....
No,samo da vam svima zaželim sretan Božić i da se dobro odmorite prek praznika...
Sad svi lepo mozak na pašu i benđika....
Sad kad je ovo blagdansko vrijeme i pošto nam stiže nova godina, preporučila bih da razmislite što općenito možete popraviti...razmislite kako bi mogli biti solidarniji i otvoreniji...i da bez bilo kakvih predrasuda uđete u novu, a nadam se i uspješniju godinu... Volite se, grlite se, ljubite se, mazite i pazite... Prenesite dobre želje obitelji i prijateljima, i nek vas sve ispuni zdravlje, radost, ljubav, mir, bla bla bla.....
Eeeee,,,,,ovaj Božić nije normalan....bila sam u k**** a sad sam tak sretnaaaa...lalalala!!!!!
Đizs,sad bute mislili da sam totalno ponorela....ko zna, možda i jesam....
Boooooo
oooooook
*Prvo javljanje iz škole, plus edit*
E book....
Javljanje iz škole.... Karlek i ja sedimo na računalstvu i dosadno na je... Ocjene su zaključene i sad se glupiramo.
Mislili smo objaviti neke blamaže naše omiljene profesorice zvane Zwer....ali....hmmm.... Kaj bumo Karlo?
A Karlo reče...
Digne Majstor ruku pod satom, sila mu je na wc...
Zwer: Luka, nemožeš nikud!
Majstor: A jebiga, da imam sise bi smel...
I opet je Majstor glavna faca....
Dobil je haklu... Polako se nervozan vraća na mjesto i baca bilježnicu na pod... Opsuje intimne dijelove ženskog tijela....
Zwer: Luka, hoćeš neopravdani???
Majstor: Ma možeš mi tri puta po pet minuta...!!!
I polako nestane u maglici iza vratiju na kojima je napisano tanSre žićBo...
Mah...kaj da pišemo????? Ina.....?!?!?! ...pomoć!!!
I kaže Ina....neznam...
Ah,da Karleka iznenadim... Pošto mu je Kurt veliki uzor, stavljamo njegovu slikicu...
No ali ipak....nije samo njemu...hmmm....
Sad se opraštamo jer Karlek ipak ide odgovarati za peticu....geek...
Šalim se....
Uživajte, pozdravljaju vas Karlo i Ina sa dosadnog sata računalstva....
EDIT: isti dan navečer, doma
I tak,pošto nema ništ pametnog.... Karlo i ja smo se ubijali od dosade pa smo napravili zajebanciju...mah..
Hehe....imala sam lepu anegdotu danas popodne. Pred šefom od starog...
Nazvat ćemo ju; "Opal je šmrkelj f kapučino!!!" Nebum vam rekla kaj je bilo....hihih....neki su čuli, ali preneugodno mi je da sa to velim...budete si mislili grde stvari o meni... ;))) šalim se...
E ovaj šmrkelj me baš inspiriral za jedan kul i smešni post...haha...
To bu brutala....
Aje....i napisala sam neki dan nekaj ko pjesmicu...neki su ju već pročitali al svejedno... Ali da vam velim iskreno, ne osjećam se baš tak... To je bilo samo dok sam malo pod šusom došla u subotu i dok sam si kosu na sveću vužgala... Ja inače pretjerano pokazujem emocije dok nisam baš pri sebi, a bilo mi se puno stvari onda nakupilo....a i dela sam naslov jednog stiha od Bon Jovija koji me pere već par dana...čitajte vi smrtnici jedni....
I told the angels they could sing their song to someone new
Sve je jadno…svaki korak mi je sve teži….
Svaki osmijeh samo je teret na licu….
Svaka riječ je suvišna…
Izgubljena sam…..potpuno…..
Sve mi je ravno…
Slomljena sam…do kraja….
Zašto sam trebala okusiti život? Zašto nisam ona stara?
Patim za svim onim kako je nekad bilo…
Prati me osjećaj kao da mi svi lažu u lice…kao da me svi varaju…
Iza svakog osmijeha se skriva podsmjeh….i prijevara…
Svaka tuđa riječ gura me dublje i dublje u zemlju…
Bila sam naivna…mislila sam da su svi sa nježnim osmijehom vrijedni truda.
Nekad sam se trudila oko svih…čak i onih koji nisu bili vrijedni toga…
Voljela sam život…i ljude…
Nekad sam bila sretna…
Sada ostaje samo bol, i strah…skriveni iza nasmiješenog lica…
Hehe,morete si misliti kakva sam bila dok sam to pisala....al nije tak strašno bilo,kunem se!
I da....ovo je sad najspontaniji post kaj sam ikad napisala....
I'll face the night and I'll pretend I got something to belive in
Bilježnica iz matematike mi je puna neriješenih zadataka. Nešto započeto, nešto krivo riješeno, negdje prepisano, a negdje samo prazno. Zadnje stranice su napola istrgane, iscrtane crtežima i grafitiranim slovima, ispisano je puno pjesama, ček i nekoliko memoara.
Osjećam se kao ta bilježnica.
Išarana iznutra.
Koliko je neriješenih zadataka, toliko je i neodgovorenih pitanja u mojoj glavi.
Za matematiku ima formula. Postoji li formula za svijetlu budućnost?
Neki dan sam razgovarala s tatom. Rekao je da od umjetnosti nikad neću živjeti. Ali mene ne zanima ništa drugo. Zanima me samo glazba. To je moj smisao.
Ali možda je u pravu. Ne trudim se dovoljno.
Škola ili glazba?
Ne mogu to uskladiti.
Da riskiram i da probam sa glazbom?
Ili da si osiguram budućnost i živim zadovoljno?
Uf koja pitanja..al moram se ispucati…
Što se mene tiče ja ću radije kratko živjeti sa smislom pa propasti, nego da cijeli život živim po nekoj besmislenoj socijalnoj rutini.
Neću više razmišljati o tome. Živim samo za danas. No, malo i za sutra. Dalje neću gledati. Bojim se.
Ijaj boli me glava….same gluposti… Kak sam je blesava, pa to je strašno.
I evo za kraj jedne pametne rečenice koju mi je Andro rekel: «Tata nikad nije u pravu!» Tješim se…
Ispričavam se vama na blesavom postu….
Ispričavam se svojem jadnom blogecu kaj podnosi ove bedastoće…
Ispričavam se svim svojim frendovima koji trpe moje glupost…
I hvala svima kaj ste uz mene…
***I feel bzvz***
E bok....pa de ste?
Oprostite mi kaj zadnje vrijeme ne pišem više tolko puno, ali jednostavno imam premalo vremena. Sad prije zimskih praznika je malo frka u školi, morali budemo nadoknađivati satove iz hrvatskog jednu subotu....ma.... Ah, da vam ne lažem...živo mi se fućka... Kaj se toga tiče ja sam već na praznicima.
"Trouble times you know I can not lie,
I'm off the wagon and I'm hitchin' a ride..."
Mah...kužite metaforu ova dva stiha, ne?
Kak je grad lepo ukrašen...baš mi se sviđa. Ali se uopće ne osjećam ko da je prosinac. Kaj to bi trebal Božić biti začas? pfff.... A vrijeme ko u rano proljeće.
Nema snijega pa me zato ove godine baš i ne hvata onaj božićni duh... Inače svake godine u ovo vrijeme slušam neke lude obrade božićnih pjesama, a zadnjih dana me samo pere GD.. Opet se furam na njih,hehe.... Ijaj, Dookie....obožavam taj album... Živio 15 godina stari punk!
I ak ste skužili malo sam si uzela vremena da si blogec sredim...čula sam lepe pohvale o ovim slikicama sa strane.... Budem ih još nabacala, vjerujte mi, nebude dosadno....
I maknula budem ovu pjesmu kaj mi svira u pozadini jer mi već strašno na živce ide. Ak ju neko hoće slušati nek mi javi, ja spržim na cd. Ili bar pošaljem prek icq-a...
Ah...nadajmo se nekim boljim vremenima kad budem mogla napisati bolji post....
Sad imam snage samo za neke depresivne, a ovaj je samo tak...žblj...
But still; "...always look on a bright side of life...."
Ajde, pa bok
Oda mojem najdražem razredu
Idila cvijeća i visoki odar…bla bla bla…Dosta poeme,
Jer je 2.h povezan zajebancijom.
Mi smo tražili savršen svijet
a dobili težak život rokera.
Djeca Černobila, djeca popova,
djeca miješanih religija i uvjerenja.
Glasanje životinja u mračnim kutevima razreda,
šminka i ljepota opsjeda naše frendove.
Dobre duše…ah…alkohol i duhan
nadziru naš životni stil…
Koncerti i zabave…snivamo
kao da živimo posljednji dan.
2. h i idila cvijeća..hmm
Dok se rastanemo bit će plača neprestanoga,
ne oklijevajte prijatelji
srest ćemo se već…
By: Anamarija iliti Mansonica
Neke stihove možda ne kužite ali evo par objašnjenja.
*djeca Černobila i popova…to su one pobožne cure koje od milja zovemo časnice, i njima je ispod časti da progovore riječ sa ostatkom razreda…cure koje ne vole frentati i plačeju se ak dobe ocjenu manju od četvorke.
*glasanje životinja u mračnim kutevima razreda…ovo se većinom odnosi na Pavlu, Keku, Ivu i Benkicu dok na Zwerkinom satu ispuštaju neke neidentificirane zvukove da ju iznerviraju. Zadnje vreme puno laju. Vau vau. A tu se često priključuje i Zvonkec koji sa svojim Gornjevoćanskim naglaskom nekaj stalno ispituje profesore pa ga niko ne kuži.
*šminka i ljepota opsjeda naše frendove…no, šminkamo se na satovima, a kaj da drugo velim… «Cica, posudi mi maskaru!!!»
*2. h i idila cvijeća…ovu ni ja ne kužim.
Ah, tek tolko…book
...confusion all around us...
Hmmm….pa da… Bilo je i vrijeme da Ina napiše novi post. Ljudi nemojte se tak brinuti za mene (mislim zbog prijašnjeg posta). Nije opće ništ tak strašno. Samo me muče takva neka pitanja. Možda su mi primamljiva samo zato jer na njih nitko nezna odgovor. Ili ga zna pa mi neće reći… I zbog takvih «neodgovora» mi baš ta pitanja djeluju nekak zabranjeno... Ma nemam pojma. Zabranjeno voće je najslađe. Joj, nekak me oduvijek iritira ta izreka, a sad ju i sama citiram… Ah, pa kaj onda.
Hmm, da se jadam sad? Da vam dižem tlak nekim glupim temama? Da ubacim malo poeme? Ili da pišem kak sam sretna? Ma nee….
Sve mi je tak ravno. Jedino kaj me trenutno nervira kod same sebe je to da sam u razdoblju kad sam tak flegmatična prema svemu…ništ me više ne dira…ko da sam izgubila neke osjećaje. Ah, ma nisam ih izgubila, samo ih ne pokazujem više tolko. Pokušavam se truditi, ali sam lijena. Sve mi je pred nosom, mogu biti gdi god hoću, kaj god hoću, a samo radim ono veliko jebeno NIŠTA!!!! I kaj je najgore toga sam svjesna. Ali budem se malo više potrudila. Obećajem! Časna masna!
CHILD IN TIME
Trenutno me inspirirala životna priča jedne moje drage prijateljice. Neću ići u detalje, ali hoću samo iskazati divljenje osobi koja je pretrpjela toliko boli u svojem djetinjstvu…u svojem mladom i nedužnom životu. Neke osobe žive tako lagodno i ležerno i uopće ne shvaćaju kako su zapravo sretni.
Stvarno joj se divim. I nakon svih pretrpljenih događaja ona je u našem društvu baš ona prava svjetla točka, bodri nas, podržava u svemu, jednostavno znam da bi učinila sve za svakoga samo da mu bude bolje. Nakon svega kaj se dogodilo još uvijek stoji čvrsto na zemlji svjesna svega, i dalje nastavlja živjeti…sa onim svojim medenim osmjehom, čvrstom ozbiljnošću a čak i sa svim onim silnim glupostima koje u zadnje vrijeme čak i dosta često izvaljuje.
Snažna i inteligentna osoba. Malo je takvih…premalo…
Da, evo je… To je naša Kika... I pošto je već pronašla ljubav svojeg života mislim da je vrijeme da im čestitam prvu godišnjicu… Pa dragi moji, želim vam da se i dalje jako volite, i tak bla bla bla….
Čak i nakon godinu dana sve glupe svađice nisu uspjele razoriti njihovu čvrstu vezu… Ah, Kika i Emil... Pogledajte ovu fotkicu za maškare...kak su mi smešni...
Nda, ove fotkice su poslikane mojom ručicom i fotićem koji je ostal u Beču...koja ironija...
Ajde pozz svima...lolim vas...ali baš sve po redu...
Kika....pusa
