Dearly_Beloved
I'll face the night and I'll pretend I got something to belive in
Bilježnica iz matematike mi je puna neriješenih zadataka. Nešto započeto, nešto krivo riješeno, negdje prepisano, a negdje samo prazno. Zadnje stranice su napola istrgane, iscrtane crtežima i grafitiranim slovima, ispisano je puno pjesama, ček i nekoliko memoara.
Osjećam se kao ta bilježnica.
Išarana iznutra.
Koliko je neriješenih zadataka, toliko je i neodgovorenih pitanja u mojoj glavi.
Za matematiku ima formula. Postoji li formula za svijetlu budućnost?
Neki dan sam razgovarala s tatom. Rekao je da od umjetnosti nikad neću živjeti. Ali mene ne zanima ništa drugo. Zanima me samo glazba. To je moj smisao.
Ali možda je u pravu. Ne trudim se dovoljno.
Škola ili glazba?
Ne mogu to uskladiti.
Da riskiram i da probam sa glazbom?
Ili da si osiguram budućnost i živim zadovoljno?
Uf koja pitanja..al moram se ispucati…
Što se mene tiče ja ću radije kratko živjeti sa smislom pa propasti, nego da cijeli život živim po nekoj besmislenoj socijalnoj rutini.
Neću više razmišljati o tome. Živim samo za danas. No, malo i za sutra. Dalje neću gledati. Bojim se.
Ijaj boli me glava….same gluposti… Kak sam je blesava, pa to je strašno.
I evo za kraj jedne pametne rečenice koju mi je Andro rekel: «Tata nikad nije u pravu!» Tješim se…
Ispričavam se vama na blesavom postu….
Ispričavam se svojem jadnom blogecu kaj podnosi ove bedastoće…
Ispričavam se svim svojim frendovima koji trpe moje glupost…
I hvala svima kaj ste uz mene…
