Kako da objasnim ovo? I kako da izjasnim svoje misli?
Gledaš me, pričaš mi… Ne shvaćaš koliko smo isti.
I misliš da ja ne shvaćam… Ali obrnuto je…
Slušam te dok govoriš. Izustiš sve ono što je u mojoj glavi…i uvijek ostanem bez riječi…
Zašto ja nisam sposobna reći ono što mi je na pameti? I opet ne znam objasniti…
Krivim prošlost…stvara ono što sam danas. A neke stvari su me naučile šutjeti.
I tad je šutnja prerasla u naviku….možda čak i manu…
Od nekad je samoća najlakša. Raspoređujem stvari sama u svojoj glavi. I najdragocjenije čuvam samo za sebe. Tad polako razmatram svoj život. Kradem tuđe osjećaje. Svojima ne dopuštam da isplivaju na površinu. Jer shvaćam da se nema smisla vezati na nešto prolazno, da je svaki moj pokret besmislen. Gubim volju za svime. Gubim osjećaje. Hladna sam. I na taj način slamam srca. Zato se moje više ne može slomiti. Postalo je nedodirljivo.
Najlakše je dok sam sama…jar tada nikome ne mogu nauditi… Tada ne osjećam krivnju.
Destruktivna sam. Nitko ne shvaća koliko. Nitko ni ne primjećuje. Zato jer ja ne želim da primijete.
Znaš koja je jedina razlika između nas dvoje?!?!?!
Moja krinka je snažnija.
*********************************************
*********************************************
*********************************************
*********************************************
Malo čudan post... Možda me ne prepoznajete u ovome, ali sad možda shvaćate samo mali dio moje istine... Ovako se najlakše mogu izraziti...dok pišem. Možda malo kukavički, ali je nažalost tak... Nije vaša dužnost da shvatite... Ionako je moje...neshvaćeno...
I namijenjeno je samo određenim osobama...
Bez zamjere....pozz svima...
Post je objavljen 30.12.2006. u 20:13 sati.