Stalno pogledavam na (nabacano slučajnim rasporedom)
okeco - divne fotke, virtualna nirvana tra(m)tinčica - slika život sivim kistom ali čudesno :) Sanjin svijet - jako zanimiljiv svijet... lil fish - riba i po :) Trill - opičena pozitiva :) Lavica - nježna duša...a lavica :) Divljakuša - savjeti za optimizam ;) kobilino zubalo - jako zabavna cura ;) Moj SOK =) Bridge - morate probati Bridge! Okovi - Jednostavno...impresivno, uh! :) M.H.Svabica - Neizvorni govornik...fascinira kako lijepo pronalazi riječi! :) annabeth - Ovdje bih mogao napisati stihove :D 2tref - Sjajan malo duhoviti malo mračni raspisani tata! :) stroke - Najpoželjniji neženja na blogu...prema izboru korisnica :D
Žene...želite li da vas vaše bivše muško još duuuugo pamti? :))
Jučer sam bio s prijateljem vani. Došao je po mene i odveo me do mjesta gdje smo se dogovorili s ostatkom društva. Kad smo izlazili iz auta on mi preko krova auta vikne da će pamtiti svoju zadnju bivšu još jako dugo. Kaže da je to dobar trik, i da joj je savršeno uspio.
"Super, ajd reci i meni taj trik, da ga napišem na blog - milijuni žena žele da ih se dugo pamti..."
U to mi on pokaže on rukom na tri široke brazde, tri kanala što se protežu čitavom dužinom auta, duboke pruge široke desetak centimetara - pruge koje izgledaju kao da je neko barem desetak metara češao bočnom stranom auta po onoj ogradi koja dijeli Jadransku Magistralu od ponora i sprečava aute da se strmopizde u more, kotrljajući se...bočno!
Doduše...te pruge i jesu pruge od toga, ona je vozila i veselo grebala po ogradi, a on je vrištao!
"Pa, znaš što je učinila." reče mi on rezignirano, pa nastavi:
"Kad god mi zašteka zaključavanje auta, ili kad vidim ove jame, ja je se uvijek sjetim!"
Eto najdraže moje, sad znate što vam je činiti :)))
Lijepo vas pozdravljam, ja sam vam puno bolje, tlak je skoro pa OK, dobio sam 14 daljnjih pretraga za obaviti i ne mogu dočekati da vidim lice svoje doktorice kad vidi koliko će uputnica morati ispisati :-)
Opalilo me tlak. Doc reče da ću riknut prije četrdeset i pete ako ga ne smanjimo. Vjerujem mu, najbolji je doc. Kardiolog. Privatnik. Stara škola, uglađen, pedantan i smiren...
Stavio mi tip prekjučer holter. Kutijica je to koja se pričvrstila za moje tijelo i mjerila mi tlak 24 sata.
Ruka mi je plava u nadlaktici - holter se svako malo stezao i mjerio vrijednosti. Morao sam zapisati kad liježem, kad ustajem, morao sam još i presprintati po stepenicama tri kata prema gore te zapisati u koje sam vrijeme to presprintao. Najgore je bilo dok sam vozio, a sprava bi počela raditi. Brzo opustim ruku, spravica steže do kosti a ja desnom malo mrdam volan, malo mijenjam brzine...opasno!
Naručivao sam s holterom jelo u restoranu. Konobar ljubazan, sve pet, govorim narudžbu a holter poludi. Mrvi me a ja se i dalje smješkam i završavam narudžbu. Ne zanima me vidi li konobar kako mi se biceps najednom napinje ispod košulje ko da sam Rambo, niti me zanima pita li se on kakva se to pumpa najednom čuje iz mene. Svejedno mi je misli li da sam kiborg...
Sestra je u kardiologovoj ordinaciji baš lijepa, mlada i srdačna. To je zato da pacijentima starog lisca brže zakuca srce. Skida mi holter. Cijevi holtera pričvršćene su mi za tijelo flasterima. Dobro drže ti flasteri. Preko dlaka.
"Ovo će boljeti" - reče ona.
"Samo naglo trznite!" - vidi me mama, ja sam kuler!
"Prvo ću pokušati polako" - veli ona smijući se.
"Boli li?" - upita me dok mi je nježno skidala flastere.
"Ne...čak je i ugodno" - morao sam priznati.
"Sad ću vam oprati mrlje od ljepila benzinom!" - ona će nakon što mi je skinula flastere.
"Drago mi je što ne pušite!" - rekoh.
"To je medicinski benzin" - smije se ona...
"A ja mislio da je za Zipo upaljače..."
Doktor nije ni izbliza bio tako veseo. Naprotiv, bio je mrk. Uzrujan. Moj mu je tlak digao tlak.
Pogledao me je preko cvika:
"Već nekoliko godina nisam vidio ovakve vrijednosti. Ja naprosto ne znam kako da se postavim prema ovome što vidim!" - on će meni pomalo očajno.
"Tako je loše?"
"Da loše?!" - uzvikne on i onda eksplodira:
"Ne razumijem kako vam je tlak toliko visok apsolutno čitav dan - svih 24 sata!"
Tada me gnjevno pogledao i skoro pa zaurlao:
"Vas ništa ne boli, ne šamuti vas, vi normalno hodate, a ja ovo u svojoj praksi nisam vidio..grozan je to tlak i trebali bi ste imat u najmanju ruku vrlo gadne neprestane glavabolje JEBEMU MATER! Čak sam u prvi tren pomislio da holter ne valja!"
Tad je skužio da je opsovao, pa se smirio i prekrio rukom usta. Ispričao mi se, kulirajući se trudeći se da se nasmiješi:
"Oprostite...ali znate, stalo mi je do vas i uzrujalo me ovo! Lijek koji vam je doktorica prepisala nije doovljno brz - on djeluje tek nakon par tjedana. Vi trebati piti ovo. To djeluje odmah."
Zatim je napisao recept i predao mi ga, govoreći:
"Odmah čim izađete odavde otiđite u apoteku i čim podignete lijek popijte jednu tabletu! Žuri nam se da skinemo toliki tlak! Na kontrolu mi dođite u petak"
Zatim je tiho dodao: "Ne moramo odmah mahati crvenom krpom, ali moramo ovo shvatiti jako ozbiljno! Razumijete?"
Kimnuo sam glavom. Izišao sam van i kupio jako kvalitetan tlakomjer. Popio sam već tri tablete...tlak uopće ne pada.
Došao sam danas u svoj seoski Konzum. Velik je, dobro opskrbljen i prepun debeljuškastih domaćica koje dokono lunjaju bespućima i ležerno biraju špeceraj.
Odjel voća i povrća više mi nije bauk otkad sam otkrio tajnu najlonskih vrećica, tj., barem sam mislio da mi nije bauk. Naime, ispalo je da je kupovanje povrća ipak složeniji posao no što izgleda, jer ovdje, u ovom mom Konzumu, nakon što uspiješ utrpati voćku u najlonsku vrećicu moraš je i izvagati! A to znači sljedeće:
Odeš do vage.
Staviš banane na vagu.
Počneš čitati upute - tamo piše: "Utipkajte četveroznamenkasti broj"
Shvatiš da pojma nemaš koji broj trebaš utipkati.
Vratiš se do banana i pročitaš broj. Broj je 1080.
Dođeš do svojih banana koje su još na vagi i utipkaš 1080.
Čitaš daljnje upute - piše: "Stisnite ' ¬ ' "
Ti si informatičar i očekuješ da će nešto pisati na ekranu vage. Ništa ne piše na ekranu vage. Pojma nemaš jel si utipkao ispravan broj...broj 1080!
Tražiš između ono stotinu tipki famoznu tipku ' ¬ '. U taj čas dođe ti neka bakica, zemljoradnica suhih žuljevitih ruku koje već barem 70 godina beru kuruzu u svom polju okupanom suncem i stisne tu tipku umjesto tebe, a onda ti ljubazno kaže da sad još samo trebaš stisnuti i tipku ' 1 ', pa i to stisne umjesto tebe. Dok se papirić printa ona ti se smijulji svojim vedrim širkim i srdačnim ha_vidiš_kak_se_ja_v_komputere_razmem osmijehom. Ti njoj ljubazno i neiskreno zahvaljuješ šibajući je svojim najotrovnijim pogledom palog informatičara, i za svaki slučaj pogledaš zadnju crticu uputstva. Tamo piše:
"Za kraj stisnite ' 1 ' "!
Neka...baba je bila u pravu, papirić na kojem piše Banane II klasa je izletio van...ali barem sam naučio! Sad će kupnja limuna biti mačji kašalj!
Odem do limuna. Uzmem dva limuna i stavim ih u vrećicu. Piše kraj limuna: šifra 873.
"Ček ček!" - zvoni meni informatičaru uzbuna u glavi...kaj na onim upustsvima nije pisalo:
"Utipkajte četveroznamenkasti broj!"
A kraj banana su samo tri znamenke! Ne bu dobro!
Prepun neke nedifinirane zebnje prilazim vagi. Dva limuna u vrećici zlokobno su sjela na površinu vage...digitalne brojke se vrte i naposljetku stanu. Trenutak istine je došao...valja mi tipkat šifru!
"Stisnuti 873 kako piše, ili 0873 jer u uputama piše da treba utipkati četiri znamenke?" - u bunilu se pita moja nesretna pizajzlasta informatička duša. Iza mene u taj čas nadolaze tri domaćice i znam da moram brzo reagirati. Odlučio sam da ću utipkati ono što piše kraj limuna, bez obzira na broj znamenki, i moji su prsti znalačkim pokretom utipkali na tipkovnici 873. Stisnuo sam ' ¬ ', a zatim i ' 1 ' i sve je prošlo! Vaga je odštampala kod i ja sam ga slavodobitno primio u ruku. Pogledao sam za svaki slučaj što piše i pročitao to naglas. Pisalo je:
"Sir trapist, s korom"
"Sir trapist! S korom!" - ponovio sam još jednom naglas, u nevjerici. Domaćice su se počele smijati a ja sam si pomislio: "Kvragu, ipak sam trebao stisnuti 0873!"
"Limun vam je 873" - reče domaćica iza mene. Digne moju vrećicu s limunima, stavi je opet na vagu, utipka 873, stisne ' ¬ ', stisne ' 1 ' i iz vage ispadne "Limun I klase" - čist ko suza!
"Hvala!" - zahvalio sam joj se ljubazno i neiskreno šibajući je drito u bulju svojim najubojitijim pogledom posrnulog informatičara. Tri domaćice su se hihotale, razmjenjivale poglede, pogledavale mene i vrtile glavama, a njihove vedre dobroćudne poglede i smiješke susretao sam i otrpljivao još dugo, srećući ih po raznoraznim zakutcima mog seoskog konzuma, dok sam dokono lunjao bespućima dugačkih hodnika od polica, ležerno birajuć špeceraj...baš kao one!
Probudio sam se i moje snene oči programera nisu jasno razaznavale konture. Divile su se velikom blistavom punome mjesecu prepunom boja štedne žarulje, mjesecu koji je dostojansveno i gordo blistao preko mirne i tamne površine u mojoj šalici kave.
A onda se taj veličanstveni mjesec rasplinuo i ostavio smeđkaste tragove na mom bijelom kuhinjskom stolu.
Bio sam opet sa dvije jako mi drage djevojka na večeri. Nije dobro za liniju, ali dobro je za dušu...
Večera je bila obilna i ja uskoro nisam mogao disati...falilo mi je u organizmu mjesta za dovoljno kisika! Nisu ni djevojke više mogle disati ali to ih izgleda nije omelo u naumu da za desert mrknu i palačinke. Taj njihov naum bio je super ali uključivao je u svoju izvedbu i jedan težak zadatak:
Trebalo je dozvati konobara!
Naime, momak u bijeloj košulji se izgleda posvađao s povećom nekom grupom par stolova niže i bio je prisiljen vraćati neke pune tanjure natrag u kuhinju, i to ga je vidno potreslo. Toliko ga je potreslo da je jedno petnaestak minuta jurio pored nas amo tamo, a glava mu je uvijek bila okrenuta nekamo drugamo - tamo gdje nismo mi! Odgoda užitka je super stvar, ali djevojkama je evidentno već bilo dosadilo odgađati užitak jedenja palačinki te sam postajao sve odlučniji u namjeri da napokon dozovem tipa. Svi moji pokušaji su redom padali u vodu pa je i naše raspoloženje padalo i iz tog razloga sam se odlučio na očajnički korak: Nasmijati ih bez obzira na posljedice!
Ispod glasa zapjevao sam prema konobaru, baš ko da sam neka divlja jagoda:
"Pogledaj u moje oci
Zašto skrivaš pogled taaaaj?"
Salve smijeha...još malo i doć će i konobar.
"Ajde još!" - jedna će od njih.
Okrenem se prema njoj i nastavim:
Pogledaj u moje lice
I pokaži osmijeh svoooj...
Umirali smo od smijeha, toliko da je i konobar morao doći da vidi čemu se smijemo pa smo čak i naručili :-)
Važno: Ako želite nasmijati nekoga na taj način, vrlo je poželjno da ne znate pjevati :D
EPILOG:
Djevojke su se topile u palačinkama, ja sam samo malo probao od njih, a sa susjednog stola, gdje je večeralo poveće muško društvo, začulo se jasno i glasno:
Izveo sam nedavno dvije jako mi drage djevojke na klopu. Nakon klope nam se nije odmah dalo kući, željeli smo još negdje sjesti na piće, a bili su već prilično sitni sati. Mozak mi je radio grozničavo, ispao sam iz noćnoživotnog ritma i bilo mi je teško prisjetiti se nekog lijepog mjesta u kojem bi se moglo popiti piće u ovo doba a da nije casino, disko klub ili neki od ono par pretrpanih birceva na periferijama grada. U jednom trenutku mi je sinulo i skrenuo sam autom sa glavnog puta i krenuo sporednim cesticama. Stigli smo, prišli jednoj mračnoj zgradi sa stražne strane i ušli u neosvjetljeni parking. Ono što smo vidjeli tamo bilo je prilično neobećavajuće - jedino svjetlo koje se vidjelo dolazilo je iz birca kojeg sam se sjetio, a sam prilaz bircu bio je nekako mračan, limen, ružan! Kroz zamućeno staklo mogle su se vidjeti siluete ljudi u kafiću, ali umjesto da to ulije neku utjehu, desilo se upravo obrnuto - siluete su samo još dodatno pojačale dojam izoliranosti i mračne tajanststvenosti tog mjesta.
"Ne znam dal da idemo unutra, nekako ne izgleda dobro!" rekoše dame u mom društvu.
Morao sam se složiti s njima ali sam ipak predložio da pokušamo. Rekao sam im da je to nekad bilo ugodno mjesto i da ne vjerujem da se to bitno promjenilo. Ohrabro sam ih i mi smo ipak izašli iz auta i ušli u birc.
Čim smo ušli raspoloženje nam je vidno poraslo! Momak ugodnog glasa u kutu odlično pjeva Olivera, ljudi normalni, ambijent ugodan - čak smo i našli mjesto za koje ćemo sjesti! Sjedili smo tako, pijuckali piće i uživali u glazbi...kad li me najednom jedna od djevojaka upita:
"A gdje smo mi to uopće, koji je ovo dio grada?"
Zateklo me to njezino pitanje. Kako da joj objasnim gdje smo, kad ona živi na skroz drugom dijelu grada i vrlo rijetko je ovdje? Nisam si dao dovoljno vremena da razmislim i počeo sam joj objašnjavati:
"Zapravo smo na Trešnjevci...negdje na pol puta između Trešnjevačkog placa i Črnomerca."
Gledam ja nju, vidim da joj je i dalje mutno pa nastavim:
"Sto metara u ovom pravcu ti je Zapadni kolodvor!"
"Ma daj!" reče ona smijući se jer joj ni taj podatak ne znači puno...a meni u taj čas sine kako ću joj najbolje objasniti:
"A zgrada u kojoj se upravo nalazimo ti je Dom Sportova!"
Zakon očuvanja energije by Ddadd i njegova majka :D
Majka se svakog jutra probudi i naloži vatru. Zatim ona i stari doručkuju, popiju kavicu, malo pričaju, i tako to...
Dođem ja jednog jutra k njima, a kod njih prohladno.
"Brrr" - velim ja.
"Da...ne znam što je to..." - počne majka - "...ovdje postane hladnije ako naložiš! Vatra gori već sat vremena a hladnije je nego kad sam je došla naložiti!"
Stari i ja se pogledamo - meni kroz glavu frcaju formule "Nauke o toplini" koju sam slušao na fakultetu...starom kroz glavu vjerojatno frca: "Nema veze, važno da je doručak fini a kavica vruća..."
"Znaš mama..." - zabuljio sam se u neku točku na stolu očajnički pokušavajući zadržati ozbiljan izraz lica, pa napokon kažem:
"Vatra ti u sebe usisa svu toplinu iz prostorije!"
Gledam mamu, onako zabezeknutu, pa je pogledam u oči i poentiram:
Najdraži moji, ja sam vam dobro, a kako ste mi vi?
Prije nego što počnem želio bih se od srca zahvaliti svima koji su mi izrazili saućešće. Puno puta sam se vraćao i čitao vaše komentare, zaista sam bio opčinjen njima - bio sam fasciniran na koje se sve načine mene može razgaliti, ojačati, natjerati me da promjenim neka mišljenja... Svaki vaš komentar dirnuo me je na svoj način, svaki taj komentar osjetio sam prvi put otkad pišem blog kao nešto osobno, nešto upućeno meni, a ne virtualnom Ddaddu. Vjerojatno je to bilo zato što je smrt stvarna i shvatio sam je veoma osobno, i taj post napisao sam ja kao ja, a ne kao Ddadd. Posebna priča su komentari ljudi koji me čitaju ali se ne javljaju. To što su mi se javili baš sad kad mi je bilo tako teško i pružili mi podršku - to mi je dalo do znanja da je ovaj blog ipak više od navike i čitajući komentare ljudi koje prvi put vidim odlučio sam da neću prestati s blogom! A bio sam više no blizu da posve prekinem pisati! Sad nakon dugo dugo vremena ponovo radosno u sebe upijam sitnice koje život čine, uočavam banalnosti, smiješnosti, zanimljivosti u njima i pohranjuem ih u 'bit_će_na_blogu' pretinac u svojoj glavi. Već se kuhaju zanimljive formulacije običnih neobičnih stvari koje želim podijeliti s vama, najdraži moji!
Evo vam samo jedan primjer:
"Jučer je po meni slinila jedna Berta!"
Točno tako sam pokušao najdražu mi djevojku malko učiniti ljubomornom...vi procjenite jel uspjelo, hehehehe:
"Tko ti je sad ta Berta!?" - poviče ona ko fol...ali nije baš najbolje sakrila smiješak u kutu usana.
"Berta je beba jedne doge. Velika je ko tele ali je sva balava - totalno mi je smočila košulju. Smočila ju je do te mjere da su mi domaćini morali donijeti ručnik da se obrišem, a Bertu su stjerali u kut, na njezino mjesto!"
Kužite najdraži moji - ja sam vam presretan što me je balava bebasta Berta velika ko tele tako zabalavila! Em imam priču, em imam iskustvo. Koliko se vas može pohvaliti da zna kakav je osjećaj hodati vani po minusu u košulji skroz mokroj od pseće sline? Ha? Da vas čujem?! Vi ne znate, ali ja znam kako je to...buhahahahaha :)))))
I tako najdraži moji, kockice se slažu, red polako (konačno) uspostavlja dominaciju nad kaosom, sve se razbistrava, čak i magla nad Zagrebom koja mi je bila baš lijepa, nekako prigodna.
Jučer sam vozio predjelom kojim sam dosad prošao tisuću puta ali, za razliku od prije, ovog puta nisam vidio prst pred okom pa nisam znao trebam li skrenuti na ovom ili na idućem raskrižju. Srećom, otkad je plemeniti sir Bandić na vlasti, na mnoge su semafore postavili putokaze koji ti govore u koje ćeš naselje skrenuti ako skreneš baš na ovom semaforu. Pa sam skrenuo na pravom semaforu, i stvarno i figurativno...zbog čega se nekako dobro osjećam.
Prije dva dana tuga je zbog raznoraznih peripetija dosegla svoj vrhunac. Skoro nesvjesno utipkao sam The Show Must Go On u Google i naletio na spot. Pustio sam si ga...prvi put u životu nisam odmah u sebe spontano upio smisao te pjesme - buljio sam tupo u spot i znao sam da ga ne gledam onako kako ta pjesma zaslužuje pa sam se prisilio da pronađem riječi.
Empty spaces - what are we living for?
Abandoned places - I guess we know the score..
On and on!
Does anybody know what we are looking for?
Another hero - another mindless crime.
Behind the curtain, in the pantomime.
Hold the line!
Does anybody want to take it anymore?
The Show must go on!
The Show must go on!
Inside my heart is breaking,
My make-up may be flaking,
But my smile, still, stays on!
Whatever happens, I'll leave it all to chance.
Another heartache - another failed romance.
On and on!
Does anybody know what we are living for?
I guess i'm learning
I must be warmer now..
I'll soon be turning round the corner now.
Outside the dawn is breaking,
But inside in the dark I'm aching to be free!
The Show must go on!
The Show must go on! Yeah!
Ooh! Inside my heart is breaking!
My make-up may be flaking!
But my smile, still, stays on!
Yeah! oh oh oh
My soul is painted like the wings of butterflies,
Fairy tales of yesterday, will grow but never die,
I can fly, my friends!
The Show must go on! Yeah!
The Show must go on!
I'll face it with a grin!
I'm never giving in!
On with the show!
I'll top the bill!
I'll overkill!
I have to find the will to carry on!
On with the,
On with the show!
The Show must go on.
U jednom trenutku shvatio sam da sam prerastao crpljenje snage iz spotova. Iako sam evidentno bivao sve bolje, znao sam da to poboljšanje izvire iz mene, a ne iz spota. Da sam ja taj koji je sebi naredio:
"Ddadd...voliš tu pjesmu, poslušaj je, ugodi si, a onda se saberi, jebemu miša!"
I bi tako! :)
Ako vam se da, uživajte - najtoplije preporučujem!
Umrla je prvog dana ove godine, njena smrt nije birala datum i vijest o tom nemilom događaju zatekla me nespremnog, zatekla me u divnom gradiću u kojem sam dočekao Novu, a dok sam bio u društvu u kojem sam naviše želio biti.
Kad sam čuo za smrt, bol zbog njenog nestanka nastojao sam sačuvati za sebe. Nisam je želio širiti naokolo i kvariti ljudima blagdane već sam tu tugu, tu tihu podmuklu svrbljivu bol danima nosio u sebi.
"Kud baš za Novu?" - pitali su me neki. Kao da ja to znam...
"Svako je vrijeme jednako dobro za smrt." - odgovarao bih im tad...
****
Jučer je bio sprovod i, potaknuta ljudima koji su došli na ispraćaj, moja su sjećanja na milu mi staricu najživlje prokuljala baš za vrijeme hodanja u povorci.
Sjećanja u mojoj glavi ne teku jezikom već slikama - slikama bake kako se vragolasto, poput djevojčice, nečemu smije. Slikama mene kao djeteta koje je uvijek željelo sve, i nje ozbiljne ali drage, nje koja me je strogo onako neukrotivog nastojala dovesti redu.
Slikama livada, šuma i kućica lijepog zagorskog sela - sela koje je sad, kad nje više nema, za mene posve prestalo postojati.
Moj duboki nijemi pijetet prema baki remetila je majka držeći se za mene kako bi sačuvala ravnotežu. Misli mi je remetila i koračnica koja je stupala po ledu i sličila ubrzanom maršu. Remetio mi ih je svećenik koji je šmrcao i kašljao, remetili su ih pogledi koji su sa zebnjom gledali četiri jaka momka kako ispred nas po ledu s mukom održavaju ravnotežu dok kola s lijesom vuku strmom uzbrdicom.
"Ako puste ta kola - pomest će i mene i majku i čitavu povorku!" - nisam mogao prestati razmišljati o tome dok sam gledao njihove smrznute šake kako se tresu držeći gole čelične ručke, njihove čizme kako proklizavaju i njihova lica kako zgrčeno sopću.
Groblje je bilo skroz sklizavo a sve prilazne stazice bile su zatrpane preko pola metra dubokim snijegom. Svi smo stajali na tuđim grobovima nastojeći ne pasti na sliskom mramoru. Nismo imali gdje drugo stati! Nastojao sam ne razmišljati o tome da ispod snijega na kojem stojim leži netko čiji su bližnji možda i vrlo nedavno uredili taj grob. Limena glazba svirala je onoliko dobro koliko su smrznuti duhači mogli udahnuti mrzlog zraka, a posvuda po grobovima, oko rake u kojoj će na ostatke mojeg djeda naleći ostaci moje bake, bilo je zemlje koja je zagađivala do malo prije neoskvrnuti snijeg...
Na misi se jadni prehlađeni svećenik ispred mikrofona useknuo (tj. ispuhao nos ) u kaležnjak, onaj bijeli rupčić što stoji pored kaleža. Učinio je to tako glasno i šteketavo da smo se svi stresli. Nakon što je završio s pijenjem vina iz kaleža, i klopanjem hostije, tim istim kaležnjakom obrisao je kalež. Duboko se nadam da će zbiljski oprati i kaležnjak i kalež prije iduće mise.
Gledao sam prisutne na misi. Svi su kašljucali, cvokotali i cupkali s noge na nogu. Kasnije su pričali kako je svećenik zaista dobro odradio misu, jer je bakino ime spomenuo puno puta. Spomenuo je i da je baka bila njegova najstarija župljanka.
Vjerujem da je s obzirom na okolnosti ovo bila dobra misa, iako su svi jedvo čekali zbrisati iz hladne crkve nekamo u toplo. Vjerujem i da su duhači dali sve od sebe da zvuče što je moguće dostojanstvenije unatoč zimi. Vjerujem da ukočeni prsti nosača lijesa nisu mogli nježno držati konopac - iako su pokušali spustiti lijes u grob polako, jednom od njih je konopac skliznuo i lijes je jednom svojom stranom bučno tresnuo u grob skoro pa okomito!
Sve to ja vjerujem i zato sam odlučio da se ispravim.
Moja rečenica:
"Svako je vrijeme jednako dobro za smrt."
ne vrijedi!
U svjetlu novih spoznaja smatram da je najbolje umrijeti u ranu jesen :'(
Najdraži moji, ja sam vam dobro, a kako ste mi vi?