Najdraži moji, umrla mi je baka.
Umrla je prvog dana ove godine, njena smrt nije birala datum i vijest o tom nemilom događaju zatekla me nespremnog, zatekla me u divnom gradiću u kojem sam dočekao Novu, a dok sam bio u društvu u kojem sam naviše želio biti.
Kad sam čuo za smrt, bol zbog njenog nestanka nastojao sam sačuvati za sebe. Nisam je želio širiti naokolo i kvariti ljudima blagdane već sam tu tugu, tu tihu podmuklu svrbljivu bol danima nosio u sebi.
"Kud baš za Novu?" - pitali su me neki. Kao da ja to znam...
"Svako je vrijeme jednako dobro za smrt." - odgovarao bih im tad...
****
Jučer je bio sprovod i, potaknuta ljudima koji su došli na ispraćaj, moja su sjećanja na milu mi staricu najživlje prokuljala baš za vrijeme hodanja u povorci.
Sjećanja u mojoj glavi ne teku jezikom već slikama - slikama bake kako se vragolasto, poput djevojčice, nečemu smije. Slikama mene kao djeteta koje je uvijek željelo sve, i nje ozbiljne ali drage, nje koja me je strogo onako neukrotivog nastojala dovesti redu.
Slikama livada, šuma i kućica lijepog zagorskog sela - sela koje je sad, kad nje više nema, za mene posve prestalo postojati.
Moj duboki nijemi pijetet prema baki remetila je majka držeći se za mene kako bi sačuvala ravnotežu. Misli mi je remetila i koračnica koja je stupala po ledu i sličila ubrzanom maršu. Remetio mi ih je svećenik koji je šmrcao i kašljao, remetili su ih pogledi koji su sa zebnjom gledali četiri jaka momka kako ispred nas po ledu s mukom održavaju ravnotežu dok kola s lijesom vuku strmom uzbrdicom.
"Ako puste ta kola - pomest će i mene i majku i čitavu povorku!" - nisam mogao prestati razmišljati o tome dok sam gledao njihove smrznute šake kako se tresu držeći gole čelične ručke, njihove čizme kako proklizavaju i njihova lica kako zgrčeno sopću.
Groblje je bilo skroz sklizavo a sve prilazne stazice bile su zatrpane preko pola metra dubokim snijegom. Svi smo stajali na tuđim grobovima nastojeći ne pasti na sliskom mramoru. Nismo imali gdje drugo stati! Nastojao sam ne razmišljati o tome da ispod snijega na kojem stojim leži netko čiji su bližnji možda i vrlo nedavno uredili taj grob. Limena glazba svirala je onoliko dobro koliko su smrznuti duhači mogli udahnuti mrzlog zraka, a posvuda po grobovima, oko rake u kojoj će na ostatke mojeg djeda naleći ostaci moje bake, bilo je zemlje koja je zagađivala do malo prije neoskvrnuti snijeg...
Na misi se jadni prehlađeni svećenik ispred mikrofona useknuo (tj. ispuhao nos ) u kaležnjak, onaj bijeli rupčić što stoji pored kaleža. Učinio je to tako glasno i šteketavo da smo se svi stresli. Nakon što je završio s pijenjem vina iz kaleža, i klopanjem hostije, tim istim kaležnjakom obrisao je kalež. Duboko se nadam da će zbiljski oprati i kaležnjak i kalež prije iduće mise.
Gledao sam prisutne na misi. Svi su kašljucali, cvokotali i cupkali s noge na nogu. Kasnije su pričali kako je svećenik zaista dobro odradio misu, jer je bakino ime spomenuo puno puta. Spomenuo je i da je baka bila njegova najstarija župljanka.
Vjerujem da je s obzirom na okolnosti ovo bila dobra misa, iako su svi jedvo čekali zbrisati iz hladne crkve nekamo u toplo. Vjerujem i da su duhači dali sve od sebe da zvuče što je moguće dostojanstvenije unatoč zimi. Vjerujem da ukočeni prsti nosača lijesa nisu mogli nježno držati konopac - iako su pokušali spustiti lijes u grob polako, jednom od njih je konopac skliznuo i lijes je jednom svojom stranom bučno tresnuo u grob skoro pa okomito!
Sve to ja vjerujem i zato sam odlučio da se ispravim.
Moja rečenica: