Moje virtualno ogledalo
Prohujalo s vihorom
Baš me propuhalo ovih dana. Kao što je vjerujem i vas, tako i je i mene šibao vjetar sve u šesnaest, izlazio kroz uši i vraćao se još većom brzinom nazad u moje lice. Skoro me otpuhao u blizini Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Većeslav je umro od smijeha.
Kad biste znali da nisam ekstra laka kategorija žene, postat ćete svjesni da je zavidna bila snaga toga vjetra. Uz samo jedan celzijev stupanj ispod nule, nisam mogla ni govoriti. Tek sam naknadno spoznala da se sjajilo na mojim usnama smrznulo. Pa sam zaustavila prvog vozača nekog ljubičastog Fiće da mi posudi ono za struganje leda s vjetrobrana.
Od sada u svu svoju šminku, prevencije radi, nadolijevam antifriz. Jer, nije mi lako kad ne mogu govoriti. A pogotovo zbog tako banalnoga razloga kao što je vjetar.
Ukočenim sam prstima pokušavala napisati koji post. No nakon što se sustav za bloganje odmrznuo, moja je inspiracija bila na ledu. I tako je, mili moj blogerski puče, prošlo dovoljno vremena da Cyber smisli kakvo takvo opravdanje. Kao što je ovaj ludi sjeverac.
Još ni na pola puta
Neki dan javlja mi moja prijateljica da će živjet do-ne-znam-ni-ja-više-koje-godine i da će srčani udar biti taj koji će stavit točku na i njezina života. Pa sam i ja, s obzirom na višak vremena, odlučila poigrat se sa svojom sudbinom.
Ovdje sam jednostavnim odgovaranjem na smiješna pitanja lako prorekla svoju sudbu.
Doživjet ću krasnu i neskromnu osamdesetjednu godinu života,
a najvjerojatnije ću umrijeti od srčanog udara.
Još nisam ziher jesam li time zadovoljna. Očekivala sam barem stotku, ali šta je tu je.
Saznala sam da imam još 19902.3 dana života u ovoj dimenziji.
(Čik pogodi (to jest izračunaj) koliko Cyber ima sada godina) Saznala sam i to da sam već proživjela 32% svoga života. Pa se osjetih nekako... mudrom.
Imam i 24% šanse poginuti u automobilskoj nesreći, što su zaključili iz moje lijene navike da se radije vozim nego hodam.
Društvena sam i volim ljude, pa bih s 13% mogućnosti mogla umrijeti od samoće.
5% imam šanse da se utopim, a samo 2% da podlegnem ranama.
I na kraju za utjehu: As you can plainly see, you have more health & vitality than the average woman.
Pa sad vi kažite da život uz Internet nije zabavan!
- 21:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Imam iste odgovore kao i ti. Ali iste, u postocima :shock: Možda se ipak previše družimo :D (BigMamma 16.01.2005. 21:52)
Gren i ja vidit kuliko mi ostaje. :-) (ane 16.01.2005. 21:59)
Poživi ti nama duže neg' ti to testovi proriču. (hal 16.01.2005. 22:00)
ma živi ti nama što duže. i što ljepše i što sretnije... (Georg 16.01.2005. 22:45)
ma možda si krivo protumačila...sigurno su mislili 181. :) (my-way 16.01.2005. 23:30)
ja bum zhivjela do 82. osim toga upravo sam izrachunala da imam vishe godina od tebe, odnosno da mi je ostalo josh 18685,3 dana zhivota, shto i nije tako loshe ak sam prozhivjela 38%. ove ostale statistike su nam iste! pusa (mala Chan mujer 17.01.2005. 06:23)
instinkt mi kaze da ces da zivis kao kornjaca, i niakd me ne vara ;))) pusa ti (black lady 17.01.2005. 10:48)
ma naravno....ja sebi (još) ne nalazim kraj...statistike me zaobišle:-))))))))))))))) (estera 17.01.2005. 12:50)
A joj!!! Ostalo mi je još samo 18449.5 dana na ovom svijetu (ok, ok, otegnut ću papke u 79. godini najvjerojatnije od raka, uh, joj) (tratincica1976 17.01.2005. 14:30)
:)) (eewa 19.01.2005. 11:42)
vidiš, što bi mi bez interneta... ne bi znali ni koliko ćemo dugo živjeti eee... ;) (hajdučica 19.01.2005. 12:07)
more health and vitality than the average woman neka potraje dugo, pozdrav. (afrika 24.01.2005. 20:39)
Pusa ;) (* Life * 24.01.2005. 21:17)
Ja bum doživjela 74. godinu (skoro :) ) i umrijet ću od srčanog udara! he he (Zločesta 26.01.2005. 09:42)
Taj sam test radila davno i ne da mi se opet, ali mogu ti reci da ti je rezultat super. :-) Fine su to godinice, stara moja. (kulerica 27.01.2005. 02:35)
...
Naučih...
Da je život poput toaletnog papira.
Što je bliže kraju, brze odlazi.
Naučih...
Da trebamo biti sretni jer nam Bog ne daje sve što ga tražimo
Naučih...
Da one male svakodnevne stvari čine život tako spektakularnim
Naučih...
Da se iza svačije teške maske krije netko
tko žudi za poštovanjem i ljubavlju
Naučih...
Da Bog nije sve postigao za jedan dan.
Zašto onda mislim da ja mogu?
Naučih...
Da ignoriranje činjenica ne mijenja činjenice
Naučih...
Da ako se želiš nekome osvetiti,
samo dopuštaš toj osobi da te još jednom povrijedi
Naučih...
Da ljubav - a ne vrijeme - liječi sve rane
Naučih...
Da je najlakši način osobnog rasta okružiti se
ljudima koji su pametniji od tebe
Naučih...
Da svatko koga sretneš zaslužuje biti pozdravljen s osmijehom.
Naučih...
Da nema ništa slađe od spavanja pored svoje djece
dok osjećaš njihov dah na svojim obrazima
Naučih...
Da nijedna osoba nije savršena,
sve dok se u neku ne zaljubiš
Naučih...
Da je život težak, ali da sam ja jača
Naučih...
Da prilike nikad nisu izgubljene;
netko će iskoristiti one koje ti propustiš
Naučih...
Da dok uzgajaš ogorčenost, sreća cvjeta negdje drugdje
Naučih...
Da sam trebala Tati reći koliko ga volim
još jednom prije nego je zauvijek otišao
Naučih...
Da tvoje riječi trebaju biti blage i nježne,
jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.
Naučih...
Da je osmijeh besplatan način da poboljšaš svoj izgled
Naučih...
Da ne mogu izabrati osjećaje koje imam,
ali mogu izabrati sto ću u vezi njih poduzeti
Naučih...
Da kada te tvoje novorođeno dijete uhvati ručicama za mali prst,
postaneš vezan za cijeli život
Naučih...
Da svatko želi živjeti na vrhu planine,
ali sva sreća i rast događaju se dok se penjemo
Naučih...
Da je savjet najbolje dati samo u dva slučaja:
ako ga netko zatraži i ako je nečiji život u opasnosti.
Naučih...
Da što imam manje vremena,
to imam više stvari koje trebam obaviti
(Roonez A.)
Ovi me stihovi uvijek mogu ganuti:
"Hej, mnoge sam vatre palio
i mnoge vode zamutio,
nošen srećom i zlom.
I da znaš tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,
jednom zauvek.
Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog B.
Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čeznjiva pisma iz armije.
Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar.
I sad ako postoji uteha,
ja nisam prastao dugove
i svakom sam vratio isto bar.
Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.
I da znaš sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.
I vidiš, već sam tu
na pola puta, sve je dim
i fotografije, od vremena, izbledele.
I vidiš već sam tu
na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele. "
Dar uzvraća udarac!
Pisala sam jučer o akciji Crkve i brošuri "Dijete - stvar ili dar - istina i zabluda o umjetnoj oplodnji".
Sporna brošura sadrži opsežnu ispovijest navodnog bračnog para koji je nakon pokušaja medicinski potpomognute oplodnje shvatio da je bio na krivom putu i nakon toga ispovjedio svoj "grijeh umjetne oplodnje". U njoj se mogu naći i navodi o tome kako se tijekom umjetne oplodnje ubijaju zameci i, na kraju, kako umjetna oplodnja nije su skladu s Božjim naukom.
Žao mi je ako sam nekoga povrijedila, to mi nije bio cilj.
Niti mi je bio cilj generalizirati i osuđivati.
Konkretna stvar mi se ne sviđa i to do te mjere da sam to željela napisati. Moj stav o instituciji nema veze s mojom vjerom. Ali moja vjera ima veze s poštovanjem svakog života i ljubavi prema djetetu. To sam željela istaknuti i pozvati vas u subotu u Maksimir.
Naime, 15. ovog mjeseca u 11 sati Udruga "Roda" u parku Maksimir organizira javno okupljanje i mirni prosvjed pod nazivom "Svako dijete je dar", kao odgovor na brošuru HBK tiskanu u 140.000 primjeraka, namijenjenu obiteljima bez djece, koja im se daje prilikom blagoslova kuća.
Pri tome će fotografirati skupinu djece, od kojih su neka začeta postupkom medicinski potpomognute oplodnje, i pitanjem "pogodite tko je stvar, a tko dar" još jednom podcrtati činjenicu koja bi svima trebala biti jasna - svako dijete je dar.
Udruga Roda inače okuplja velik broj forumašica koje imaju problema sa neplodnoću, podforum Potpomognute oplodnje jedan je od najposjećenijih, a Rode su nedavno pokrenule akciju Čudesne bebe u nastojanju da se prikupi novac koji bi pomogao poboljšanju uvjeta u centrima za MPO.
U subotu ću dati podršku onim roditeljima koji trebaju proći malo teži put da bi dobili svoj dar. Pročitajte Marininu priču.
Jer, nikad se ne zna - možda ću sutra i ja trebati proći taj put da bih zagrlila svoje dijete.
A možda ćete i vi.
...
12.01.2005. u 12:39 | 13 Komentara | Print | # | ^
Umjesto utjehe, na ti šamar!
Vjerujem da ste načuli nešto o onoj akciji Crkve protiv metoda potpomognute oplodnje.
Izgovor je navodno moguća manipulacija jajnim stanicama. Manipulacija je, dakako, moguća, ali ona nije razlog za ukidanje mogućnosti roditeljstva ljudima koji zbog niza životnih okolnosti ne mogu na lakši način postati roditeljima.
Bijedni su mi ti argumenti;
a ionako teško stanje u centrima koji se bave liječenjem neplodnosti, moglo bi sada biti samo gore zahvaljujući akcijama Crkve. Instituciji, koja bi trebala biti podrška onima kojima je teško, koji se osjećaju izgubljeno i beznanadno. A to jesu osjećaji koji barem jednom obuzmu čovjeka koji shvati da ne može imati svoje dijete. Nego naprotiv, ta institucija učini to da se taj čovjek osjeti još manjim i još napuštenijim, još izgubljenijim u svojim željama, nadama, strahovima, neizvjesnostima.
Moj stav ne može promijeniti ni jedna institucija. A nametanjem svojih neargumentiranih ili slabo argumetiranih načela, samo me udaljuje od sebe. No, nisam više sigurna ni da joj je to važno. Ne znam je li važno više išta osim moći i vladanja. Možda ćete reći da nisam fer, da nisu svi unutar Crkve suglasni s tom akcijom. Možda i nisu, ali nisam čula još nikoga da je digao svoj glas protiv. I dok je god tako, čini se kao da akciju svi podipuru.
No, dobro je sinoć u Latinici rekla Ingrid, nije kriva Crkva što se petlja u stvari koje zakon treba regulirati. Kriva je Država koja joj dopušta i koja je prespora u svojim odlukama i zakonima. Jer, da postoji jasan zakon, mogućnost manipulacija jajnim stanicama bila bi manja, te samim time, Crkva ne bi došla na ideju da prilikom posvete domova mladim ljudima bez djece dijeli brošure u kojima objašnjava da je dijete dar a ne stvar. I da medicina ne smije pomoći ljudima da postanu mama i tata.
Pitam se već, koju još ideju imaju na umu i kako će se zvati brošura koju će dijeliti početkom 2006.
11.01.2005. u 07:35 | 23 Komentara | Print | # | ^
Ne podgrijavaj ručak
Prijateljicu mi opsjeda bivši.
On bi kao obnavljao romantiku. Reci ti njemu, draga moja prijo, da podgrijani ručak nikad nije tako dobar kao onaj netom skuhan. I da je to kao da čitaš istu knjigu ispočetka, može bit lijepo, ali kraj znaš već unaprijed.
Nije da i sama nisam podgrijavala ručkove.
Jesam.
Neke i više puta. Dok mi jedan nije zagorio. Naravno da sam nakon toga zdjelu mogla bacit u smeće, a gorak okus u ustima nisam mogla dugo isprati.
Tada sam napokon prestala s tom, po samopouzdanje opasnom radnjom. "Ma da ne bih", rekla sam samoj sebi i potencijalnim ručkovima koji su se željeli podgrijavati.
Dakako da i dalje vrijedi izreka da najbolje učimo na vlastom nepcu. No, ako treba, ja ću ti nać namirnice za novi ručak. Već imam neke ideje. Ti moraš samo skuhati.
08.01.2005. u 18:13 | 21 Komentara | Print | # | ^
...
U posljednje vrijeme malo boravim u virtuali. Više sam prisutna u svojoj svakodnevici što ponajviše veseli moga dragog. Sređujem zaostale poslove, plaćam račune i ispijam kave s nekim prijateljima koje ne vidjeh dugo vremena.
Tu i tamo nešto napišem na blogu. Uglavnom, spojim se, kopiram svoj tekst iz Worda, učitam vaše postove i isprintam ih pa ih čitam po tramvajima, busevima, čekaonicama...
To je razlog zašto me nema u vašim komentarima i žao mi je ako se nekima od vas, kojima sam inače često dolazila u pohode, učinilo da mi više nije stalo i da mi niste važni. I ovo je jedna faza, znam da će doći opet vrijeme kad ću više biti ovdje, a manje tamo.
Stalna samo mijena jest.
"Post" i "pred" odblogavanje
Statistika bloga me obavijestila da sam zadnji post napisala prije 6 dana, a kako je to bilo još lani, vrijeme je da nešto poduzmem. Barem riječ dvije da vam napišem u ovom ključnom post i pred izbornom vremenu. I najbolje da ne okolišam i istaknem svoje stavove jedan za drugim kako biste lakše shvatili kako se osjećam.
Smatram da bi dijaspori pod hitno trebalo ukinuti pravo glasa jer ljudi koji ne žive ovdje ne bi trebali odlučivati o mojoj sudbini koja tu živim. Nemojte me shvatiti krivo, nemam uistinu ništa protiv naših iseljenika, ali mislim da nemaju pravu sliku o tome kako mi ovdje živimo. I sama imam puno rođaka u Australiji, Kanadi i Njemačkoj, pa to tvrdim iz prve ruke. Svaka čast izuzecima, znam da vas ima, (moje drage cure s foruma, vi niste u toj kategoriji, smatram da ste ipak puno informiranije) - ali nažalost većina uvijek pobjeđuje, nije li tako? A manjina trpi.
Isto tako, ljudi koji nisu izašli na izbore, a nemaju za to neki uistinu opravdan razlog - neodgovorni su i nemarni a njihove pritužbe kako nam nije dobro, kako teško živimo i slično, smatram u najmanju ruku nepristojnima. Očito su ipak zadovoljni kad ne žele sami ništa poduzeti.
Toliko o izborima i od mene o njima.
Prošvrljala sam jučer zagrebačkim dućanima i prizor je uistinu divan - cijene padaju a gužvi nema jer su se svi jako istrošili u prosincu. Ali ne i ja. Tako da je postblagdanski šoping ipak popunio prazninu. Još ću danas skoknuti i po onaj smeđi kaputić u NAF NAF ako ga netko već nije skužio u međuvremenu. Ipak, ima još šanse da vas tu i tamo zaskoči koja inventura, mada je većina nemilosrdnih poslodavaca svoje djelatnike prisilila da inventuru naprave još u nedjelju.
Unatoč nekim jako lošim vijestima koje su me zaskočile u prvim danima nove godine, veselim se danima na kalendaru koji će se smanjivati do neke druge Nove godine i novog odbrojavanja. Osjećam bogatstvo nekih novih prijateljstava i nade koja u meni raste iz dana u dan. Lako se ja nosim sa svojim PMS-om, ali s tuđim nikako. U tome je kvaka, zapravo.
04.01.2005. u 07:33 | 21 Komentara | Print | # | ^
