Baš me propuhalo ovih dana. Kao što je vjerujem i vas, tako i je i mene šibao vjetar sve u šesnaest, izlazio kroz uši i vraćao se još većom brzinom nazad u moje lice. Skoro me otpuhao u blizini Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Većeslav je umro od smijeha.
Kad biste znali da nisam ekstra laka kategorija žene, postat ćete svjesni da je zavidna bila snaga toga vjetra. Uz samo jedan celzijev stupanj ispod nule, nisam mogla ni govoriti. Tek sam naknadno spoznala da se sjajilo na mojim usnama smrznulo. Pa sam zaustavila prvog vozača nekog ljubičastog Fiće da mi posudi ono za struganje leda s vjetrobrana.
Od sada u svu svoju šminku, prevencije radi, nadolijevam antifriz. Jer, nije mi lako kad ne mogu govoriti. A pogotovo zbog tako banalnoga razloga kao što je vjetar.
Ukočenim sam prstima pokušavala napisati koji post. No nakon što se sustav za bloganje odmrznuo, moja je inspiracija bila na ledu. I tako je, mili moj blogerski puče, prošlo dovoljno vremena da Cyber smisli kakvo takvo opravdanje. Kao što je ovaj ludi sjeverac.
Post je objavljen 27.01.2005. u 06:19 sati.