Ne znam kako mi je promakao ovaj članak...

Zahvaljuem MANAH-u na ukazivanju pažnje na članak s net.hr koji se nastavlja na pismo Norveškog političara i sakupljanju hrane u podzemnim objektima. Da se prisjetite pisma Norveškog političara kliknite na sljedeći link : PNP.
Da je tema zanimljiva i pomalo se shvaća ozbiljno, govori nam činjenica da su čak i novinari pisali o ovome u Slobodnoj Dalmaciji - KLIK (kako biste mogli pročitati članak kliknite na sliku i pričkajte da se otvori).

Članak s net.hr

Sanremo, Italija - 28. siječnja 2008. - 17.53



Vojvodina - 24.02.2008.



(IZVOR VITEZ SVETLOSTI HARA FORUM)

Race for control? Nikad kraja...

TOKIO - Japanska tvrtka uskoro će pustiti u prodaju sustav koji će, koristeći prirodnu provodnost ljudskog tijela za prijenos podataka, omogućiti otvaranje vrata bez ključa i kontrolu ulaska/izlaska bez identifikacijske kartice.

NTT Microsystem, podružnica telekomunikacijskog diva NTT-a, konstruirao je posebne pristupne bedževe koji se mogu nositi u džepu ili u ručnoj torbici, a služe za prijenos podataka o vlasniku na detektore koji su postavljeni na kvakama vrata ili na zemlji. Potonje su povezane s kontrolnim uređajem.

Tako više nećemo morati tražiti ključ ili evidencijsku karticu: identifikacijski signal koji odašilje bedž prolazi kroz gornji dio tijela, ruke i šake, ili pak kroz noge i stopala, i dolazi do kvake na vratima ili poda. Ako je pojedinac prepoznat, put mu je slobodan.

"U svakodnevnom životu dodirujemo mnogo stvari. Ta jednostavna radnja omogućuje komunikaciju", kaže znanstvenik u NTT Microsystem Mitsuru Shinagawa.

Zadaća NTT-a je prijeći granicu komunikacije između čovjeka i stroja i istu tehnologiju primijeniti u odnosima između ljudi.

"S razvojem telekomunikacijskih tehnologija ljudski susreti su osiromašeni. Zamislili smo tu tehnologiju u nadi da stvorimo novi svijet komuniciranja dodirom", ističe Shinagawa.

Tako će liječnici moći izmjeriti temperaturu ili puls bolesniku samo dodirom svojih ruku. Informacije će kroz liječnikovo tijelo stizati do mjernog instrumenta. Takva bi praksa, tvrdi stručnjak, manje uznemiravala pacijente.

večernji list

Bush pjeva "The end of the world as we know it..."



Sunday bloody sunday



Imagine

"Imagine all people living life in peace..."

Svakog ljeta smo svjedoci brojnih požara duž obale. Velika većina je podmetnuta, dok je uzrok nekih nepromišljeno djelovanje bezmoždanih članova našeg društva. Scenarij je uvijek isti

PROGNOZA: Bura
BROJ POŽARA: + 15

Sezona požara se proširila na cijelu godinu. Danas, 15.02.2008., su buknila 3 (ili 4) požara na Splitskom području. Pogodite kakvo je vrijeme - ORKANSKA BURA!
Split je u dimu, zrak pun pepela, a kad se vratite kući osjetite kako vam kosa i odjeća smrde po paljevini.
Sjedim s kolegom s faxa u menzi i pričamo o kemiji i eksplozivima kad se odjednom u cijeloj zgradi od 9 katova upali protupožarni alarm. Tad još nismo znali da je požar na Klisu, osim što smo pretpostavljali jer sam vidjela helikopter s vodom. Neki čovjek se ustrčao po faxu, a studenti mirno nastavljaju ručak bez obzira na razarajući zvuk alarma. Nismo osjetili miris dima i zaključili smo da fax ne gori, mora da je došlo do neke greške u protupožarnom sustavu. No, kad smo izašli iz zgrade i naletjeli na poveći komad pepela, veličine A4 papira, zaključimo da gori u blizini, možda ipak fax! Sreću nam je ubrzo "spalila" vijest da su izbila tri požara van grada i da se protupožarni alarm uključio zbog dima koji je ušao u zgradu faxa. Sada možete zamisliti koliko je dima bura donila u Split.
Nadam se da će se sutra svi požari staviti pod kontrolu i potpuno ugasiti i da će se osnovati akcija za naše bezmoždane članove društva da i oni dobiju priliku razmišljati.

DAJMO DA RAZMIŠLJAJU!

Članak s dnevnik.hr

Kako vanzemaljci planiraju riješiti problem uzrokovan ljudskom prirodom?

Einstein je jednom rekao da rješenje problema ne može doći sa istog nivoa na kojem je i uzrokovan. Ako je ljudska priroda problem, onda samo neljudski element može biti rješenje. U sadašnjosti, problem leži u nesposobnosti tajne vlade i ljudi budućnosti da osiguraju potpunu poslušnost svojim vanzemaljskim gospodarima, a sve zbog naše prirodne i metafizičke nepokorljivosti i razlike, a zbog činjenice da smo po prirodi individualisti i oportunisti. Jednom kad se uvede novi poredak, rješenje je da se ljudskost pokori pod vodstvo vanzemaljsko-ljudskih hibridnih vrsta. Ovi hibridi su ispred nas po svim mogućnostima, i nemaju slabosti ljudske vrste kao što je traženje pojedinačne slobode i sposobnosti razumjevanja. Dok budu uspostavljali kontrolu oni će se spajati s ljudima, da bi ubacili svoje genetske karakteristike u ljude.

Ovo će utjecati da poslije određenog vremena ljudi postanu podložni njihovom uticaju, bez potrebe da ovi više troše svoje resurse za kontroliranje. Neke dokaze o ovome već vidimo. Na primjer, mi smo kulturno predisponirani da eventualno prihvatimo spajanje između ljudi i hibrida. Standardi fizičke ljepote koji su zastupljeni kod: modela, stjuardesa i glumica pomiće granice koje posjeduju tipični hibridi: malo čelo, trokutasto lice, malen podbradak, velike oči. Prije samo malo vremena, hibridi su mogli biti smatrani uznemiravajućim i nezdravim, ali danas je njihov izgled daleko seksualnijih karakteristika.

Kako će ova hibridna rasa biti kreirana?

Vanzemaljske otmice imaju višestranu ulogu, a jedna od njih su stvaranje hibrida. Trenutno virtualni program za razvijanje hibrida je završen. Hibridi izgledaju kao ljudi, ali ne posjeduju našu sposobnost koja nas čini sposobnim da se odupremo vanzemaljskoj prisutnosti. Neki od njih su već u tajnosti integrirani među ljude. Nekoliko ih je rođeno u ljudskim obiteljima, drugi će biti upoznati sa javnošću kada dostignu godišta manje djece. Hibridi moraju pratiti svoj program, poput malih psihopata, posjeduju prkos prema ljudima, imaju određene intelektualne moći koje im omogućavaju da postignu svoje ciljeve. To su te sposobnosti koje im eventualno omogućavaju da vladaju nad ljudima.

Koji su aktualni procesi korišteni u stvaranju hibrida?

Aktualni proces koji je korišten je previše kompliciran, ali evo jednostavnog prikaza. Oba gentička i metafizička faktora moraju biti uzeta u obzir, jer taj proces treba više vremena nego što se može očekivati. Naša DNA je mehanizam koji postoji između nefizičkog-duše, i fizičkog-tjela. Za ovaj mehanizam da bi držao oboje, genetika mora podržavati duhovni profil. Čak i male greške na jednom, imaju velike posljedice na drugom. A to ima veliki odraz na samo tijelo i dušu koja se treba sjediniti u tijelu. Tako da bi se stvorila rasa kojoj nije potrebno samo kreirati genetsku strukturu, već treba sinkronizirati njegov profil i rast, sa tim da duša podržava svoj ostanak u tijelu. Eto zašto određene krvne linije koje imaju sličnost i sposobnost mješanja sa vanzemaljskim, bivaju česte žrtve otmica. Sličnost postoji od davnina, i mogla bi biti produkt njihove duhovne negativnosti koja je utisnuta u njihov genetski kod.

Ovi potomci nose to u sebi kao neku vrstu marketinške vrijednosti, koja omogućava vanzemaljcima da ih koriste. Fizički dio ovih genetskih sposobnosti se podudara u određenim poljima koja su kritična, sa karakteristikama hibrida. Ovaj materijal je odabran za stvaranje raznih vrsta hibrida, od kojih su neki uspješniji od drugih. Dok su svojstveni sebi i sposobni za reprodukciju, ovi hibridi većinom bivaju ubačeni u tjela otetih žena. Ljudsko tijelo je bogato eteričnim i emotivnim energijama, što pomaže fetusu da se razvija. Oni koji nemaju ovu mogućnost i u većini slučajeva zaostanu u razvoju, ili postanu slabi hibridi kad se rode. Uspješniji hibridi su oni koji mogu nezavisno opstati reproducirajući se sa ljudima i između sebe, a koji izgledaju dovoljno ljudski da bi se mogli integrirati lako i koji su sposobni izbjeći ili podnijeti svaki ljudski tretman.

Kakva je priroda ovih hibrida?

Čak i sa njihovom ljudskom psihologijom, uzimajući u obzir da je hibridno genetski profil ekstremno rezonantan sa duhovnom prirodom tvorca, veoma je moguće da se poslije sami inkarniraju u ta tijela. Neki hibridi mogu biti rođeni sa vanzemaljskom dušom, drugi mogu funkcionirati kao prazni kontejneri, dok budu radili na svom putu ubacivanja u društveni sistem i pozicije, pa tek kasnije da prime vanzemaljsku dušu. Tako je moguće da hibridi imaju svoju jedinstvenu duhovnu matricu, što bi na kraju rezultiralo istim. Okupiranje hibridnih tijela bi moglo uticati na vanzemaljce da zadobiju, sve najbolje sposobnosti i ljudske i vanzemaljske kroz ova tijela, bez imalo slabosti. Ljudska slabost je težnja za individualnom slobodom i sposobnost razumjevanja, a vanzemaljska slabost je nesposobnost da boravi u našem okruženju duže vrijeme. Hibridi su biološki robusni kao i mi zato što imaju naša tijela, ali su mentalno superiorni i u osnovi poslušni svojim vanzemaljskim tvorcima u slučaju da imaju njihove duše. Znači, ako su te mogućnosti ubačene u tijela oba roditelja hibrida, veće su šanse i brzina da dobiju vanzemaljsko negativno orjentirano dijete.

SZ

SKUPLJANJE OBAVJEŠTAJNIH PODATAKA SA ANALIZOM SIGNALA (SIGINT)

Posebna vrsta izvidničkih i nadzornih satelita su sateliti za elektroničko izviđanje, tj. skupljanje obavještajnih podataka sa analizom signala (engl. SIGnals INTelligence - SIGNT). Ti sateliti namijenjeni su hvatanju (presretanju) radio, mikrovalnih i drugih komunikacijskih sistema (engl. COMmunications INTelligence - COMINT), elektronskih sistema, npr. radara (engl. ELectronic INTelligence - ELINT) i drugih instrumentacijskih signala, kao što su telemetrijski sistemi, video-podatkovne veze (engl. Foregin Instrumentation Signals INTelligence - FISINT), itd. Presretanjem takvih signala može se otkriti vrsta i lokacija vrlo slabih predajnika, kao što su ručne radio-postaje.
Satelite za skupljanje signala sa obavještajnim podacima, prema dostupnim podacima, koriste SAD i Ruska federacija. Kina je lansirala nekoliko takvih satelita, ali navodno, sa vrlo ograničenim mogućnostima. Francuska takav satelitski sistem, pod imenom Essaim (Roj), još uvijek razvija i predviđa se da bi se počeo upotrebljavati u razdoblju 2003. do 2005. godine. Godine 1995. i 1999. je Francuska lansirala dva satelita (Cerise i Clementine), koja su bila namijenjena katalogiziranju zemaljskih elektromagnetskih signala na različitim valnim dužinama.

AMERIČKI ŠPIJUNSKI SATELITI

Program američkih špijunskih satelita pokrenut je još šezdesetih godina zbog potrebe da se sovjetski teritorij nadzire bez gubitaka i incidenata, kakav se npr. dogodio u svibnju 1960. godine kada je blizu Sverdlovska (Jekaterinburga) srušen američki špijunski zrakoplov U2 s pilotom Gary Powersom. Vojni KH 11 satelit u vrijeme černobilske katastrofe bio je najsuvremenija i najsofisticiranija manifestacija tog programa. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20 m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u černobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10 m. Geografi, meteorolozi i zaštitari okoliša su među prvima uvidjeli izuzetne mogućnosti koje pružaju orbitalne kamere. Ipak, godinama su sateliti programa Landsat (koji je ostvarila NASA za kompaniju Eosat) i satelit Spot bili jedini izvori iz kojih su se legalno mogle nabaviti komercijalne satelitske fotografije. Za interpretaciju tih slika bili su potrebni vrsni stručnjaci i sofisticirani softver. Osim toga, kakvoća slika ovisila je o mnogim čimbenicima, kao što su meteorološki uvjeti, vrijeme dana, itd.

SAD imaju više konstelacija satelita za skupljanje signala s obavještajnim podacima u geostacionarnoj, eliptičnoj i niskoj Zemljinoj orbiti. Prvi satelit takve vrste bio je satelit GRAB (Gallactic RAdiation and Background) Vojne mornarice SAD-a i postao je operativan u lipnju 1960. godine. GRAB je imao zadaću presresti signale tadašnjih sovjetskih radara, te ih posredovati američkim sakupljačkim postajama, gdje su ih snimali i zatim poslali na analizu. Tako su Amerikanci dobili informacije o značajkama i onih radara, koji su djelovali duboko u unutrašnjosti Sovjetskog saveza i nisu bili dohvatljivi sa letjelicama za skupljanje signala obavještajnih podataka. Od pet lansiranja uspješna su bila dva, a sateliti su se u orbitu lansirali zajedno sa drugim, većim satelitima. Službeno su sateliti programa GRAB namijenjeni istraživanju sunčevog zračenja, a njihova prava zadaća je otkrivena tek 1998. godine. Zrakoplovne snage SAD-a su 1962. godine počele lansirati satelite za prikupljanje signala obavještajnih podataka pod zajedničkom oznakom "ferret" (prekapač, špijun). Radilo se o dvije vrste satelita. Jedni su bili mali, nekoliko desetaka kilograma teški podsateliti, koje su lansirali zajedno sa većim satelitima za fotografsko izviđanje u nisku orbitu, a zatim su ih podigli na polarnu orbitu, na visinu između 300 i 800 km. Njihova glavna zadaća bila je presretanje signala sovjetskih radara sistema zračne i protubalističke obrane. Fotografski izvidnički sateliti tipa KH-4, KH-7, KH-8 mogli su ponijeti jedan podsatelit, sateliti KH-9 po dva ili tri podsatelita, a noviji KH-11 i KH-12 ne upotrebljavaju podsatelite. Drugi tip, "heavy ferret" (teški špijun), su bili sateliti s masom između 1000 i 2000 kg, djelovali su na visinama oko 500 km, neki također do 900 km, i bili su prvenstveno namijenjeni presretanju komunikacijskih signala sovjetskog sistema vođenja i zapovijedanja. Do 1971. godine uspješno su lansirali u orbitu 15 "heavy ferret" satelita. Iskustva sa satelitima ferret su pokazala su pokazala, da je za učinkovito i neprekidno primanje signala radio-predajnika, satelite treba postaviti u više geostacionarne visoko eliptične orbite. Sateliti u višim orbitama bi, pored toga, mogli objedinjavati funkcije primanja komunikacijskih i elektronskih signala (COMINT/ELINT).

Nova, druga generacija SIGINT satelita je dobila oznaku Canyon (kanjon). Prvi satelit Canyon bio je lansiran 1968. godine, a do 1977. godine bilo je još 6 uspješnih lansiranja i jedan neuspjeli pokušaj. Sateliti tipa Canyon su imali masu oko 270 kg, a sa svojom okruglom antenom promjera 10 metara presretali su signale, te ih posredovali zemaljskim prijemnim postajama na analizu. Životni vijek tih satelita bio je 5 do 7 godina. Upotrebljavali su tzv. kvazistacionarnu orbitu sa apogejom između 39000 i 42000 km, perigejem između 30000 i 33000 km i inklinacijom između 3 i 10°. U takvoj orbiti satelit nije uvijek točno nad istom točkom zemljine površine, već se kreće po kompleksnoj eliptičnoj putanji, čime se povećava površina koja se nadzire, a isto tako je moguće određivanje položaja predajnika s mjerenjima iz različitih točki u orbiti.

Paralelno sa programom Canyon pokrenut je program satelita Rhyolite. Ti su sateliti bili slični satelitima Canyon, s tim da su imali veću antenu s promjerom od 20 metara, a veća je bila i njihova masa - oko 680 kg. Sateliti su prvenstveno bili namijenjeni presretanju mikrovalnih komunikacijskih veza nad područjem nekadašnjeg Sovjetskog saveza. Za učinkovit prijem i analizu velikih količina primljenih signala, Amerikanci su, pored prijemnih postaja na svom teritoriju, izgradili još dvije kopnene prijemne postaje u drugim zemljama, jednu u Velikoj Britaniji (Menwith Hill) i drugu u Australiji (Pine Gap). U razdoblju 1970. do 1978. lansirali su 4 satelita tipa Rhyolite. Kad je ime satelita u jednoj špijunskoj aferi došlo u javnost, promijenili su ga u Aquacade.

Geostacionarne satelite za skupljanje signala druge generacije je u 80-tim godinama zamijenila nova generacija satelita, označenih sa imenima Chalet i Vortex, te Magnum i Orion. Ti sateliti su bili još veći i teži, sa antenama promjera 30 i 45 metara, a razlikovali su se prema vrsti signala koju su presretali.

Sredinom 90-tih godina u upotrebu je došla najnovija generacija satelita SIGINT, koje u javnosti označavaju imenima Mercury i Mentor. I ti sateliti nastavljaju trend sve većih antena - sada bi u promjeru trebale imati preko 100 metara. Početkom 70-tih godina su SAD počele satelite za prikupljanje signala uvoditi u visoko-eliptičnu molnija orbitu, koja omogućava bolji nadzor predjela više sjeverne geografske širine, a pored toga ti sateliti bi presretali radijske komunikacije sovjetskih komunikacijskih satelita tipa Molnija.

Sateliti pod imenom Jumpseat, slični su satelitima Rhyolite. Prema različitim informacijama su se koristili do kraja 80-tih ili prve polovice 90-tih godina, kada su zamijenjeni sa jačim satelitima nove generacije Trumpet, sa većim antenama i većim mogućnostima presretanja signala.

Amerikanci su pomoću svojih satelita za skupljanje signala sa obavještajnim podacima došli do mnogo kvalitetnih informacija o događanjima u nekadašnjem Sovjetskom savezu. Između ostalih, iz komunikacija između Kijeva i Moskve razabrali su da je u Černobilu došlo do nesreće u nuklearnoj elektrani, sa presretanjem, dešifriranjem i analizom telemetričkih signala su saznali prave mogućnosti balističke rakete srednjeg dometa SS-20 "Saber", sa presretanjem radio-komunikacija među članovima politbiroa i konstruktora raketa dobili su prve naznake o razvoju novih interkontinentalnih balističkih raketa SS-19 "Stiletto" i sl. Danas javnost satelite za prikupljanje signalnih obavještajnih podataka povezuje također sa sistemom Echelon američke Agencije za nacionalnu sigurnost (National Security Agency, NSA), sa kojim bi Amerikanci nadzirali sadržaj informacija koje se prenose po svim svjetskim komunikacijskim sistemima, kako vojnim tako i civilnim, i te informacije koristili također i za pomoć svojim gospodarskim partnerima u borbi sa tuđom konkurencijom.

RUSKA CELINA

Ruska federacija danas za prikupljanje signala obavještajnih podataka koristi satelite Celina-2. Još prvi sovjetski fotografski izvidnički sateliti Zenit su bili opremljeni sistemima za elektroničko izviđanje. Prve namjenske satelite ELINT je sovjetski savez dobio sa satelitima Celina O, koje su počeli testirati 1970. godine, a čitav sistem (sa kopnenim nadzornim kompleksom) postao je operativan 1972. godine. Celina O su bili sateliti za vanjsko motrenje manjih mogućnosti, a nadopunjavali su ih sateliti većih mogućnosti Celina D za podrobnije primanje signala. Godine 1984. su napustili upotrebu Celine O i neke funkcije tih satelita su uključili u satelite Celina D. Satelite Celina D su na Zapadu označavali imenom heavy ELINT (teški ELINT), a koristili su orbite na visinama između 400 i 600 km sa inklinacijom 81,2°. Cijelu konstelaciju je sastavljalo 6 satelita u međusobnom razmaku 60°. Pokusni letovi prvih satelita Celina su pokazali, da sateliti pored otkrivanja i određivanja položaja izvora radio signala, mogu odrediti i tip, značajke i mogućnosti ciljnih predajnika. Zato su u SSSR-u počeli s razvojem nove generacije satelita, nazvane Celina-2.

Prvi satelit Celina-2, s oznakom Kosmos 1603, bio je lansiran u rujnu 1984. godine, pomoću noseće rakete Proton jer razvoj predviđene noseće rakete Zenit još nije bio završen. Sa svojim manevriranjem podizanja inklinacije s 51 na 66°, a zatim na 77°, Kosmos 1603 je na Zapadu inicirao zaključke da prikazuje manevre za izbjegavanje protu-satelitskog oružja. Tek kasnije je Zapad saznao, da je noseća raketa Proton u biti prevelika za satelite Celina-2, te su takvi orbitalni manevri bili nužni. Sistem Celina-2 je postao operativan krajem 1988. godine. Sateliti Celina-2 opremljeni su sistemom za prijem radio signala Korvet, a obavještajne podatke pošiljaju kopnenoj nadzornoj postaji preko relejnih satelita. Zadnji satelit Celina-2 Kosmos 2369 bio je lansiran 3. veljače 2000. i to bi trebao biti još jedini operativni satelit te vrste.

KOMERCIJALNI I DEKLASIFICIRANI SATELITSKI SNIMCI

Po završetku hladnog rata i nakon raspada Sovjetskog Saveza, godine 1994., došlo je do prave revolucije: SAD su dopustile da se tehnologija razvijena za špijunske satelite može komercijalno koristiti. Naime, SAD su na razvoj satelitske tehnologije utrošile preko 100 milijardi dolara, te još oko 30 milijardi na program Strateške obrambene inicijative (SDI), popularno nazvane Ratovima zvijezda (Star Wars). Radilo se o najsloženijem vojno-istraživačkom projektu u povijesti, koji je 1983. godine odobrio predsjednik Reagan. Cilj je bio uspostaviti satelitski obrambeni sustav koji bi laserskim oružjem štitio SAD od tzv. prvog udara nuklearnim raketama i od neprijateljskih satelita. Bio je to dodatni udar na posustalo, tehnologijski zastarjelo gospodarstvo Sovjetskog Saveza, koje nije moglo izdržati cijenu nametnute utrke u naoružanju. Suma od ukupno 130 milijardi dolara preogromna je, a da se ne bi komercijalno iskoristila. Pače, došlo je i do suradnje s još donedavnim neprijateljima.

Tako su američka tvrtka Aerial Images, i Ruska svemirska agencija (Sovinformsputnik), osnovavši zajedničku kompaniju SPIN-2, objedinili svoje fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka. Veličina te baze je fantastičnih 3.5 terbajtova (3.5×1012 bajtova) nekomprimiranih podataka, odnosno u komprimiranom obliku 1 terabajt (1 TB). Ostatak fotografija dobiven je od američke agencije za geološka istraživanja (USGS). Prezentaciju tih fotografija preuzeo je softverski div Microsoft. Puštanjem u rad svog Internet poslužitelja TerraServer Microsoft je 23. lipnja 1998. godine World Wide Webu i doslovce pružio Svijet. Naime Microsoft je brojnim korisnicima svoga novog Web poslužitelja omogućio pogled na Zemlju iz svemira. Prema riječima Jima Ewela, menadžera za SQL Server, ovim se projektom željelo pokazati da je uz pomoć Microsoftovih proizvoda moguće servisirati ovako zahtjevan poslužitelj 24 sata, sedam dana u tjednu. TerraServer radi na Win NT 4.0 Enterprise Edition te na SQL Serveru 7.0 Enterprise Edition. Kako se radi o najvećoj bazi podataka na Internetu, ne treba čuditi što TerraServer zaprema osam velikih kabineta: jedan za Digital Alpha 8400 procesore firme Compaq i sedam preostalih za 324 disk jedinice s oko 3 TB memorije. Za usporedbu, 1 TB odgovara oko milijardu stranica teksta ili 4 milijuna knjiga. Zemljina površina iznosi 5.1 ×1014 m2, od čega je 75% pod morima oceanima i jezerima, a 20% je iznad ili ispod 70° zemljopisne širine (ledene kape na polovima i polarne ravnice). Od preostatka, većinu zemljišta zapremaju pustinje, planine ili poljoprivredna dobra. Procjenjuje se da je urbanizirano oko 4% kopna. Fotografije dostupne preko TerraServera prvenstveno su fotografije urbanih površina. Rezolucija dostupnih fotografija je 1 metar, što znači da svaki piksel može predstavljati sliku veličine 1 m. Dakle, u Microsoftovom sjedištu, mogu se razabrati pojedine zgrade, ali ne i sam Bill Gates. Za usporedbu, obavještajni eksperti procjenjuju da rezolucija fotografija snimljenih najsofisticiranijim vojnim satelitima današnjice iznosi čudesnih 15 cm! Do slike pojedinog područja može se doći rabeći zemljopisnu kartu ili koristeći tražilicu (Search Engine) za "navigaciju" kroz bazu podataka zemljopisnih imena. Učitavanje satelitskih fotografija zahtijeva priličnu strpljivost jer se u surfanje kroz poslužitelj kreće iz globalne perspektive, da bi se kadrovi iz svemira postepeno sve više smanjivali, sve dok se ne dođe do pojedinih željenih područja na našoj planeti. Uz to prilično je i zagušenje poslužitelja. Uostalom, Microsoftov poslužitelj http://www.microsoft.com/, naravno uz CNN-ov, prema nekim statistikama spada u 10 najposjećenijih na Internetu. Tako je TerraServer u ponedjeljak 29. lipnja, četiri dana nakon što je službeno otvoren, imao 4 milijuna posjetitelja, da bi već sutradan taj broj porastao na 8 milijuna. Glasnogovornik Microsofta pak kaže da će se primjenom dodatne tehnike ti problemi ubrzo otkloniti. Srećom, pristup iz Hrvatske čini se zadovoljavajuće brzim. TerraServer je bio aktivan još i prije 26. lipnja, te je već tada izazvao burne reakcije, posebice među obavještajcima. Naime, među 180 milijuna fotografija koje stoje na raspolaganju korisnicima tog poslužitelja, nalaze se i prave obavještajne poslastice. To su primjerice snimci iz zraka Pentagonovog bunkera u Raven Rocku (blizu čuvenog mjesta Camp David), koji je predviđen kao jedno od boravišta predsjednika SAD u slučaju neke krize. Tu su također i slike podzemnog kompleksa Mount Weather, predviđenog kao utočište visokih vladinih dužnosnika, te slike centra za obuku CIA-e Camp Perry. No, interesantno je da nedostaju fotografije tzv. Area 51 u Nevadi, koju urbane legende omiljene među ufolozima povezuju s posjetima neidentificiranih letećih objekata (UFO). Predstavnici TeraServera kažu da američka vlada (još) nije izvršila pritisak kako bi snimci "škakljivih" područja bili blokirani. Ipak, pristup TerraServeru blokiran je nedemokratskim režimima kao što su Irak, Kuba i Sjeverna Koreja. Korisnici TerraServera, u ovoj probnoj fazi jesu uz obične namjernike arhitekti, urbanisti, studenti, građevinski poduzetnici, ekolozi itd. Starost fotografija kreće se od 3 mjeseca do desetak godina, a stalno se dodaju i nove, od kojih su neke i u koloru. Jednom kada se fotografija izabere može se učitati i na vlastito računalo. Cijena? Besplatno za fotografije iz USGS baze podataka, dok se cijene ostalih kreću 7.95$ do 24.95$. Poster pak košta 40$. Mogu se naručiti i fotografije na CD-ROM-u. Na koncu, ipak valja napomenuti da Microsoft nije jedini zainteresiran za oslikavanje svijeta na Mreži.

Predsjednik SAD Al Gore je još početkom 1998. godine predložio uspostavljanje sustava koji bi povezivao neke meteorološke satelite s Internetom kako bi se u realnom vremenu mogli pratiti određeni meteorološki fenomeni. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I koji će, kada se riješe neki komunikacijski problemi, snimati fotografije s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch je lansirala svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat je lansirala svoj suvremeni satelit. Informacije donedavno rezervirane samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, bit će na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Već danas, svatko tko ima adekvatni bankovni račun može nabaviti satelitske slike koje ga interesiraju, čak i preko Interneta. Tipična fotografija koju EarthWatch nudi putem svoje arhive pokriva oko 100 kvadratnih kilometara, te košta 2,75 dolara po kvadratnome kilometru. Za fotografiju snimljenu po specijalnoj narudžbi cijena se penje na 3,75 dolara. One fotografije koje će se morati isporučiti što brže, bilo zbog TV prijenosa, ili možda zbog priprema neke vojne operacije, koštaju pak 7.25 dolara po kvadratnome kilometru. Kupci su kompanije koje grade npr. ceste i dalekovode, tragaju za rudnim bogatstvom, odnosno svi oni kojima su za rad potrebni GIS (Geographical Information System) podaci. Naime, prema nekim istraživanjima oko 80% poslovnih informacija u sebi ima uključenu neku zemljopisnu komponentu.

Ipak iluzorno je očekivati da se među potencijalnim korsnicioma ne nalaze i neke nedemokratske zemlje i diktatorski režimi koji si ne mogu priuštiti vlastite špijunske satelite. Rezolucija od tri metra omogućuje da se nekoliko puta dnevno pratiti inventar i stanje operabilnosti naoružanja neprijateljske države. Američka administracija pokušava pronaći mehanizme kojima bi se spriječilo da prodaja satelitskih slika visoke rezolucije ugrozi američku nacionalnu sigurnost. No, to će teško postići, je bi se se u ovu neobičnu trku za tržište vrijedno nekoliko milijardi dolara uskoro mogli, uz već prisutnu Francusku (sa satelitima Helios, nasljednicima Spot-a), uključiti Indija i Izrael. Stručnjaci smatraju da će se rezolucija fotografija snimljenih takvim civilnim satelitima vrlo brzo spustiti ispod 1 m, što je u američkoj vojnoj tehnologiji odavna prevladano. Možda je američka taktika baš ta, da omogućivši komercijalni pristup plodovima svoje sofisticirane tehnologije umanji nastojanja svojih trgovinskih konkurenata, makar to ponekad bili i vojni saveznici, da razvijaju vlastitu satelitsku tehnologiju, te tako jačaju svoju moć.

Prije nekoliko desetljeća na zemljinoj je površini bilo moguće sakriti tajne veličine čitavih gradova. Tako je 29. rujna 1957. u postrojenju za preradu plutonija u uralskom gradu Čeljabinsku došlo do teške nuklearne nesreće. U okoliš je oslobođena ogromna količina radioaktivnog materijala, te su kontaminirane tisuće kvadratnih kilometara. Nekoliko desetaka sela moralo je biti zauvijek raseljeno. Kao što su nekada u eri staljinizma nepoćudni političari retuširani sa skupnih fotografija, ta su sela uskoro jednostavno nestala sa zemljopisnih karata. Izvan Sovjetskog Saveza o toj katastrofi dugo se nije znalo, ali slijedeći je put bilo drugačije. Tridesetak godina kasnije, agencija Tass objavila je vijest da se u mjestu zvanom Černobil nedaleko od Kijeva, u ponedjeljak 28. travnja 1986. u nuklearnoj elektrani "Lenjin" dogodila nesreća. Razlog te neobične sovjetske iskrenosti bio je prozaičan. Naime, susjedne su zemlje već detektirale radioaktivni oblak koji se širio sa sovjetskog teritorija. Nadajući se da će prikriti razmjere katastrofe, sovjetske su vlasti svim strancima, pretežito poslovnim ljudima i kamiondžijama koji su u međunarodnom prometu prevozili robu, zabranile da napuste Kijev. Slijedeći dan zabranjena zona proširena je na krug radijusa 150 km oko uništenog reaktora. No, Politbiro nije mogao zatvoriti i nebo, te su zrakoplovi mogli pratiti radioaktivni pepeo kako se širi nad Europom. Američki satelit Vortex, pozicioniran 23000 milja iznad zapadnog SSSR-a prisluškivao je paniku i konfuziju koja se širila sovjetskim telekomunikacijama. Drugi pak američki satelit KH-11 Keyhole, nakon pogodnog manevra snimio je seriju fotografija koje su već u utorak popodne bile u Washingtonu. Fotografije snimljene tim čudom suvremene tehnike imale su fantastičnu rezoluciju od svega desetak centimetara. Fotografije su dužnosnicima Bijele kuće, CIA-e i Pentagona pružile detaljan uvid u radioaktivni pakao koji se nesmiljeno širio iz smrtno ranjenog reaktora. Uskoro je i zabrana kretanja strancima u Sovjetskom savezu ipak ukinuta kao besmislena, te su se oni počeli vraćati kućama. U mnogim laboratorijima širom Europe, pa tako i u Zagrebu, gamaspektrometrijskim analizama ispitani su zračni filteri kamiona koji su se bili zatekli u okolici Černobila. Detektirani su neki specifični radionuklidi koji su samo potvrđivali ono što se zahvaljujući satelitima znalo gotovo odmah: u Černobilu je bilo došlo do najgore noćne more nuklearnih stručnjaka: topljenja jezgre reaktora.

No, nebom su već tada krstarili i neki civilni sateliti. Primjerice, američki satelit Landsat koji je mogao snimiti fotografije rezolucije 20m posebice se koristio za kartografska snimanja terena. Snimke požara u Černobilskom reaktoru, koje su potom objavljene u tiskovnim i elektroničkim medijima, snimio je pak francuski satelit Spot s rezolucijom od 10m. Od godine 1957. prosječno je godišnje lansirano 120 novih satelita. Najviše satelita, 129, lansirano je godine 1984., a najmanje, samo 73, godine 1996. Iako su futuristi već 1960.-tih godina razmatrali posljedice povećavanja broja objekata umjetnog podrijetla koji kruže oko Zemlje, tek se početkom 1980.-tih pojavila znanstvena disciplina koja se pozabavila tim problemom. Istini za volju, NASA je već 1966. godine procijenila rizik od sudara svemirskih brodova s ljudskom posadom s nekim takvim objektom. No u proračunima su u obzir uzeti samo veći objekti koji su se na ovaj ili onaj način mogli pratiti. Veći komadi svemirskog smeća danas se prate istim sustavima koje su za hladnoga rata svjetske supersile rabile za praćenje neprijateljskih satelita, odnosno pravovremeno dojavljivanje eventualnog raketnog napada. Takvih objekata veliine do 10 cm katalogizirano je oko 10000. Manji objekti se proučavaju posredno, statističkim metodama. Pomno se prebroje udubine (često pravi mali krateri) na površini svemirskih brodova ili posebnih ploča specijalno u tu svrhu izloženih djelovanju svemirskog okoliša, te potom vraćenih na Zemlju. U prosincu 1997., kompanija EarthWatch Corp. lansirala je satelit EarlyBird I s mogučnošću snimanja fotografija s rezolucijom 3 metra! Do kraja 1999. EarthWatch planira lansiranje svog drugog satelita, a i Space Imaging Eosat će lansirati svoj suvremeni satelit. Sve je više informacija, donedavno rezerviranih samo za najviše dužnosnike svjetskih velesila, na raspolaganju informacijskom društvu u kojeg smo svi već dobrano kročili. Stoga je interesantno da su na Internetu relativno rijetke satelitske slike Černobila i okolice. Nasuprot tome, o nesreći Černobilskog reaktora i njenim posljedicama može se naći ogroman broj tehničkih podataka (svakako su za preporučiti www stranice Projekta Polyn na http://polyn.kiae.su/polyn/contents.html). Nažalost niti Microsoftov poslužitelj TerraServer (http://www.terraserver.microsoft.com/), koji je korisnicima Interneta omogućio pogled na Zemlju iz svemira, ne pokriva kritično područje. Iako je Ruska svemirska agencija Sovinformsputnik, s američkom kompanijom Aerial Images suosnivač kompanije SPIN-2, (http://www.spin-2.com/) koja je objedinila fotografije urbanih područja, snimljenih iz zrakoplova i satelita, u jedinstvenu bazu podataka, a čiju je prezentaciju preuzeo softverski div Microsoft, materijal koji se odnosi na samu Rusiju za sada nije uključen. No, takve se slike uz malo umješnosti i upornosti mogu naći uz pomoć specijalizirane tražilice (Search Engine) nazvane AV Photo Finder (http://image.altavista.com/cgi-bin/avncgi). Radi se o servisu poznate tražilice AltaVista, puštenom u rad krajem rujna 1998. godine, a namijenjenog traženju slikovnog materijala. To je nesumnjivo najveća baza podataka (procijenjena na više od 10 milijuna jedinica), slika i fotografija na Internetu među kojima se nalaze i satelitske snimke. Rezultati pretraživanja prikazani su kao malene sličice koje korisniku omogućavaju vizualnu kontrolu zadovoljavaju li pronađene sličice njegova očekivanja. Slike se mogu tražiti i na osnovu vizualnog sadržaja, a ne samo ključnih riječi. Neke interesantnije slike ilustriraju ovaj tekst.


Zapitajmo se... Je li danas, kada je Zemlja doslovce pod prismotrom brojnih satelita, ali i ostale sofisticirane opreme na tlu, moguće sakriti neku katastrofu tipa Černobilske? Je li moguće zatajiti ispaljivanje nuklearne bombe? Ipak izgleda da jest, barem nekoliko sati. U ponedjeljak 11. svibnja 1998. Indija je u polupustinjskom području Rajasthana izvela tri pokusne podzemne nuklearne eksplozije. Indijci su svoje pripreme toliko vješto prikrili da je i CIA bila zatečena, a američka javnost neugodno iznenađena neobaviještenošću svoje središnje obavještajne službe. Indijci su za dovođenje materijala i opreme na mjesto pokusa birali kratke periode u kojima su sateliti stacionirani iznad Indije promatrali nešto drugo (lažne pokrete trupa u drugim predjelima), te periode čestih pješčanih oluja koje ometaju vidljivost. I dok se lavina za CIA-u neugodnih pitanja tek pokretala američka i svjetska javnost bila je šokirana s još dvije indijske nuklearne eksplozije izvedene svega dva dana kasnije. I ovoga je puta CIA zakazala. Indijski kontraobavještajci su sjajno odradili svoj posao i načinili nemoguće, učinkovito sakrivši svoje aktivnosti od američkih satelita i obavještajaca. Kakvoća informacija dobivenih i najsuvremenijom satelitskom opremom ipak još uvijek ovisi o obavještajcima i analitičarima na Zemlji.

Život Jamesa Deana, filmske ikone hollywooda, okončan je tragičnom smrću u trenutku kad je njegova karijera bila u uzlaznoj putanji. Iako je glumio u samo nekoliko filmova, stekao je slavu i zaradio bogatstvo.
Novostečenim novcem James Dean je kupio sportski automobil Porche Spyder, jedan od samo dvadesetak koliko ih je tad bilo u svijetu. Automobilu je dao ime "Malo kopile" (Little bastard) i to je ime dao ispisati na poklopcu motora zajedno s oznakama trkaćeg automobila.
Dean je namjeravao sudjelovati u automobilskim utrkama, no nažalost nikad nije dobio priliku. 30.09.1955. godine, samo dva dana nakon što je kupio automobil, u njemu je umro od posljedica frontalnog sudara s drugim vozilom. Vozač drugog automobila je preživio zadobivši samo masnice i ogrebotine.
U to vrijeme Dean nije znao da je automobil i prije dolaska na sajam trkaćih automobila bio povezan s nizom neobičnih događaja.
Ubrzo nakon isporuke nekoliko se mehaničara ozlijedilo radeći na automobilu, od kojih je jedan slomio palac koji se zaglavio u vratima, a drugi se porezao pokušavajući podesiti motor.
Nakon smrtonosna sudara spašene ostatke automobila krpio je mehaničar po imenu George Barris, čovjek koji je podesio njegov motor nekoliko tjedana ranije. Tek pri ponovnoj uporabi dijelova automobila, Barris je počeo sumnjati da je uz automobil vezano nekakvo strašno prokletstvo.
Motor "Malog kopila" je jako stradao u sudaru, tako da ga je Barris obnovio i prodao ga zaljubljeniku u utrke, dr. Williamu Eschirchu.
Jedan od liječnikovih prijatelja, također je vozač automobilskih utrka dr. Carl McHenry, doznao je za prodaju i odlučio kupiti prijenosnu osovinu automobila. Barris je također prodao i druge dijelove, uključujući i dvije stražnje gume.
U prvoj utrci u kojoj su dva liječnika testirala svoju novu opremu, oba su doživjela nesreću. Automobil dr.Eschircha se prevrnuo nakon što je zakočio ulazeći u krivinu. Na sreću, liječnik je preživio nesreću, iako je ostao paraliziran. Dr. McHenry nije bio te sreće; stradao je nakon što je izgubio kontrolu nad vozilom, i zabio se u drvo. Kao da to nije bilo dovoljno, tog istog tjedna vozač koji je kupio dvije stražnje gume jedva je izbjegao smrt nakon što su obje gume istodobno eksplodirale tijekom utrke (a opće je poznato da dvije gume od pritiska nikad ne mogu u isto vrijeme puknuti).
Kad je doznao za te nesreće, Barris je automobil predao Kalifornijskoj ophodnji za sigurnost na autocestama u svrhu publiciteta misleći da će Deanova slava uvelike pridonijeti kampanji za spriječavanje automobilskih nesreća.
Automobil je bio u garaži s mnogo drugih automobila. Dok je bio tamo, izbio je zagonetni požar. Tijekom požara svi automobili su izgorili ili dobili teška oštećenja, samo "Malo kopile" je ostalo neoštećeno.
Ubrzo nakon toga dok je automobil bio izložen na jednom sajmu, dogodila se neobična nesreća. Deanov automobil prevezen je u stražnjem dijelu teretnog kamiona kojem je upravljao vozač George Barhius, kada se kamion poskliznuo na mokroj cesti i završio u jarku. Barhius je zbog udarca ispao iz kabine, no vjerovalo se da je preživio. Međutim, olupina "Malog kopileta" pala je na njega iz stražnjeg dijela kamiona i ubila ga.
Na godišnjicu Deanove nesreće, jedan tinejđer iz Detroita je promatrao automobil koji je bio izložen na velikoj izložbi. Struktura na kojoj je bio automobil se iznenada srušila i pala po dječaku koji je preminuo.
Nekoliko tjedana poslje automobil je uništilo njegovo vlastito prokletstvo. Ubrzo nakon posljednje nesreće, dok je bio izložen u New Orleansu, raspalo se samo od sebe. Ostaci su prevezeni u garažu u Kaliforniju nakon čega su misteriozno nestali.

VELIKI MISTERIJI (Lucy Doncaster & Andrew Holland)

Evo čitam članak iz jutarnjeg lista i samo mi se vrte neki članci koji govore o totalnoj kontroli i New World Order-u.
Naime, Hrvatska osniva posebnu jedinicu policije koja će usko surađivati s Uskokom, a raditi će na organiziranom kriminalu, trgovini ljudima i sl. Uprave će se nalaziti u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu.
Članak možete pročitati OVDJE.
Slijede dijelovi članka na koje me prošla jeza, a istodobno mi pala moja prijateljica napamet
Izgleda da ova jedinica već postoji...

I ne samo Britanci...

Je li ovo samo oblak ili jedan debeli chemtrail??

Iz jutarnjeg:



Reinkarnacije Đurđe Adlešič i Mladena Vedriša, koje je samoborski alternativac nedavno objavio u Jutarnjem listu, potvrdili su američki eksperti za reinkarnaciju. Potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič dala je suglasnost Dragi Plečku da se njezin slučaj uvrsti u novo izdanje knjige “Ponovno rođeni” dr. Waltera Semkiwa, najpoznatijeg svjetskog stručnjaka za reinkarnaciju.

- Gospodin Plečko me obavijestio o svojim istraživanjima i pitao može li podatke koristiti u daljnjim istraživanjima. Dala sam mu suglasnost, i to je sve. Ništa više od toga ne želim komentirati - rekla nam je Adlešič.

Plečko kaže da je jedna od najpoznatijih i najuglednijih svjetskih institucija za istraživanje reinkarnacije koja djeluje uz podršku dr. Briana Weissa, International Association of Regression Research and Therapies, a čiji je direktor dr. Walter Semkiw (www.johnadams.net), autor međunarodnog bestesellera “Born Again”, vlastitim ispitivanjima potvrdila da su tvrdnje o reinkarnacijama Đurđe Adlešič i Mladena Vedriša kao nekadašnjih Amerikanaca Fannie Richards i Williama Fergusona - točne!

- Još se uvijek provjeravaju podaci za Jadranku Kosor i Gordanu Grbić - rekao je Plečko i dodao da je na provjeru poslao i sve podatke o dr. Andriji Hebrangu, za kojega tvrdi da je bio istaknuti liječnik u američkom građanskom ratu, koji se kasnije bavio i politikom, a dr. Semkiw potvrđuje da je to točno te traga za nekom njegovom fotografijom iz te inkarnacije, što s obzirom na doba o kojem se radi, nije lako naći, rekao je Plečko, koji nam prvima otkriva metodu pronalaženja nečijih prijašnjih života.

- Cijeli se život bavim meditacijom i često su mi se događale neobične stvari. Znao sam baciti pogled na čovjeka i znati od čega boluje, osjetiti blizinu nečije smrti, vidjeti druge, paralelne stvarnosti za koje ne mogu reći što su značile. Kada jednom možete potpuno nepomično dva sata sjediti u meditaciji, odjednom jasno vidite okoliš kao da su vam oči otvorene. Iako su zatvorene, dakako. To je trenutak kada se stvara potencijalna situacija da pitate nešto i dobijete odgovor. Ne uvijek. Ako primijenite princip Patanjalijevih Joga Sutri, umjesto klasične sutre možete primijeniti vibraciju imena osobe čiji prošli život želite vidjeti ili čuti njegovo ime ili ono treće - čekati da se kroz princip “sinkroniciteta” ono samo pojavi - kazao je Plečko, tvrdeći da mu se to dogodilo upravo u slučaju Gordane Grbić.


Kada sam počeo tragati za njezinom inkarnacijom, odmah nakon meditacije sjetio sam se knjige koju mi je nakratko prije 15 godina pokazao režiser Mladen Juran. Trebalo mi je neko vrijeme dok se nisam sjetio da se radilo o monografiji Pittsburgha s početka stoljeća. Nisam znao što tražim, ali preko Nine Lovčevića s HRT-a, nekako sam od jedne gospođe dobio tu knjigu i tada sam točno znao na kojoj se strani nalazi slika gđice Connely. Ona frapantno sliči upravo gđi Grbić. Jer je to bila ona. No ona, naravno, u to ne vjeruje. Ipak, zamislit će se kada u ovom životu doživi nešto što će je snažno asocirati na ovo što vam govorim - istaknuo je Plečko i dodao kako je svaki slučaj - slučaj za sebe.


- Za neke “čujete”, druge “znate”, za treće vam je to komunikacija koju je nemoguće opisati u ovom budnom stanju svijesti. Tu su stvari kompliciranije, katkada treba dugo traganje da bi se pronašlo nekoga tko je živio u 19. stoljeću i bio potpuno anoniman. A prema svemu, morao je nalikovati osobi koju znate. Koliki su izgledi slučajno nabasati na takvu osobu među milijunima i milijunima koji su živjeli na Zemlji - zapitao se Plečko, otkrivajući da je kroz meditaciju došao i do “tunela svjetlosti”, koji opisuju pacijenti koji su prošli stanje kliničke smrti.

- Sve možete vidjeti ukoliko ste u stanju ući sviješću u “akashu”, kolektivnu svijest koja sadrži sve informacije svih vremena. Ja sam samo skromni putnik na tom Putu, za razliku od rishija koji mogu “čuti” prirodne zakone kao vibracije, vidjeti “više razine postojanja” koje su itekako stvarne i iznad su svakog poimanja običnog čovjeka. I zato im reče Isus: “Ne mogu vam reći, jer to ne biste mogli nositi...”. Prošao sam kroz taj čuveni “tunel svjetlosti” i vidio što je na drugoj strani. Osobno se dvoumim je li to neki drugi svijet, kreacija našeg uma kako zamišljamo taj svijet ili možda prolaz svijesti kroz “wormhole” (“crvotočinu”) i viđenje neke paralelne dimenzije.

Ponekad sam imao bizarne vizije, kao naprimjer da ćemo izgubiti od Makedonije zbog poremećaja u Determinističkom Kaosu koji je izazvala izjava Eduarda. No, sve je to dječja igra prema onome što su mogli vidjeti ljudi poput Sant Darshan Singha, Sant Kirpal Singha, Hazur Baba Sawan Singha - ustvrdio je Plečko i rekao da je “s druge strane” tunela vidio “purpurno Sunce na horizontu i nešto poput dima ispred”.


- Mislio sam da fantaziram, ali u starom sam svetom spisu Sikha Sar Bachan naišao na detaljan, identičan opis “više razine” koja se zove Trikuti. Dakle, prema tom opisu, bio sam tamo. Tunel je zavijao udesno, a doimao se popločen starim zlatom koje je sjajilo. Nisam ništa takvo vidio u ovom svijetu - rekao je Plečko, dodajući da se i sam zna zbuniti i pokolebati u svojim istraživanjima o reinkarnaciji.

- Kada sam pronašao prethodnu inkarnaciju jednog našeg istraživača i pustolova, naišao sam na prepreku koju si još nisam pojasnio. Naime, on je u prošlom životu poginuo nakon pada malog zrakoplova, 13. listopada 1943. godine. Nažalost, nije odmah bio mrtav, već se ugušio u vlastitoj krvi. U to je vrijeme majka istog čovjeka bila u 2. ili 3. mjesecu trudnoće! On jest nastavio misiju svog prethodnika a da toga nije ni svjestan, ali nitko mi nije mogao reći ono najtajanstvenije: može li duša u fetus ući u drugom mjesecu trudnoće ili kasnije, ili postoji li neko treće objašnjenje... Zaista ne znam - rekao je te dodao kako je njegov zaključak iz svih tih istraživanja, zapravo, poziv na ljubav.

- Ljubite jedan drugog kako vas je Krist ljubio, volite jedan drugog kako vas voli Allah, budite dobri jedni prema drugima kao što je Krišna dobar prema vama. Ljubav je konačni zakon svemira. Pohlepa, mržnja, taština i sukobi vode nas u ponor, prema karcinomu, gladi, ratovima, istrebljenju. Prestanite mrziti odmah sada, ali i onda kada biste trebali mrziti, prestanite govoriti zlo i onda kada osjećate potrebu za time, sjetite se da nemate razloga za oholost jer ste samo zrnce prašine u beskonačnom Univerzumu. Ne zadajte bol, volite sva ljudska bića i živite kao duhovni velikani koje je čovječanstvo iznjedrilo - poručio je Plečko.

- Manje je poznato da je pionir ozbiljnijih istraživanja reinkarnacije bio još dr. Ian Stevenson sa Sveučilišta u Virginiji, koji je 1966. obavio opsežna ispitivanja na oko 2000 djece, od kojih su se neka do najsitnijih detalja sjećala da su živjela prije, a nerijetko su navodila svoja imena i okolnosti smrti iz tih života. Bilo je i zbunjujućih spoznaja. Primjerice, četverogodišnji dječak iz Libanona jasno se sjećao svog prošlog života u kojem je bio 26-godišnji Palestinac ubijen u borbama na Bliskom istoku.


Na trbuhu, točno na mjestu kroz koji je prošao metak kroz nesretnog Palestinca, dječak je imao prirođenu mrlju. Kako je znao svoje ime, istraživači su obišli još živu majku spomenutog Palestinca, koja je do u detalje potvrdila sve dječakove navode. Nitko nije imao ideju kako se sjećanje na cijeli jedan život transformiralo u dječaka stotinama kilometara dalje. Međutim, šok je tek uslijedio: dvije godine kasnije u Siriji se javio dječak koji se sjećao identičnog života, sa svim detaljima, a imao je i istu mrlju na trbuhu! Je li se doista svijest mogla reinkarnirati istodobno u dvije osobe - upitao se Plečko.

Kazao je kako tibetanske legende o tzv. dzogchen majstorima kažu da živući majstor ako vidi da nema dostojna nasljednika, može obaviti jedinstveni ritual: reinkarnirati se u identičnoj formi u budućnosti!

- Rekli bismo kloniranje u vremenu ili kloniranje uz pomoć neke modifikacije “morfogenetskog polja” dr. Ruperta Sheldrakea. Poznata je i tradicija u lamaizmu, prema kojoj visoko duhovno razvijeni lama prije smrti zakopa neki predmet na skrovitom mjestu. Ukoliko se u narednom životu sjeti svoje prošle inkarnacije, to će dokazati ukazivanjem na mjesto gdje je predmet zakopan - kazao je Plečko i dodao da se u budizmu, hinduizmu, lamaizmu, zenu i nekim drugim vjerama reinkarnacija smatra činjenicom i nitko u nju ne sumnja.

- Na Zapadu su se javljali pojedinci koji su tvrdili kako znaju da je tako. Otac antropozofije Rudolf Steiner tvrdio je da “u ljudskom mozgu postoji centar za sjećanje na prošle živote koji će se tijekom evolucije aktivirati, a nalazi se nedaleko centra za pisanje”. Glumac Glen Ford imao je od rođenja karakterističan ožiljak na desnoj nozi i govorio je da se jasno sjeća prethodnog života u kojem ga je zaradio. U svoju vojničku prošlost slijepo je vjerovao i kontroverzni general Patton. Jasno se sjećao bitaka iz doba stare Grčke - rekao je, dodajući kako danas gotovo da nema razvijenije države koja nema neki specijalizirani časopis koji se bavi reinkarnacijom. Jedan je posebno popularan i u Austriji.

- U njemu se mogu naći ne samo teorije vezane uz seljenje duša, već i niz iskustava i svjedočanstava koja produbljuju tu intrigu. Javno se iznose i pretpostavke da se u nekima od 30-ak apokrifnih evanđelja, koja su cirkulirala prije no što je sv. Irinej u 4. stoljeću odabrao četiri koja predstavljaju današnju Bibliju - spominjala reinkarnacija. Održavaju se i brojni kongresi i skupovi o reinkarnaciji. Prije mnogo godina na jednom se od njih pojavio stanoviti Stefan von Jankovicz, bogati Austrijanac koji u svojoj knjizi opisuje doživljaje za vrijeme “kliničke smrti” koju je doživio nakon prometne nesreće. Navodno se sjetio čak sedam prethodnih života, a za nas je najzanimljiviji onaj u kojem je živio u mjestu nedaleko Zadra, gdje je umro 1918. godine, a zvao se Pietro Malinari. Sjećao se i malog mostića na kojem je razgovarao sa svojim prijateljem. Kada je prema sjećanju posjetio isto mjesto, mostića više nije bilo- istaknuo je Plečko.




Potvrda o istini iz Amerike

Kautor međunarodnog bestesellera “Born Again”, vlastitim ispitivanjima potvrdila da su tvrdnje o reinkarnacijama
Đurđe Adlešič i Mladena Vedriša kao nekadašnjih Amerikanaca Fannie Richards i Williama Fergusona - točne.



Novo istraživanje o Jadranki Kosor

Još se uvijek provjeravaju podaci za Jadranku Kosor i Gordanu Grbić - rekao je Plečko i dodao da je na provjeru poslao i sve podatke o dr. Andriji Hebrangu, za kojega tvrdi da je bio istaknuti liječnik u američkom građanskom ratu, koji se kasnije bavio i politikom.