The Mayhem Project

Smak svijeta dolazi, i treba biti spreman na sve solucije. Danas ćemo se pozabaviti najvjerojatnijim načinom smaka svijeta, a taj je u vidu zombi apokalipse. Ja se barem nadam. Nije da sam baš fan udara meteora, ili recimo nuklearnog rata i nuklearne zime. Takav smak svijeta mi ne daje gotovo nikakvu šansu za preživljavanje. Rat protiv agresivne vanzemaljske rase ili recimo smrtonosni virus, ajde, može proći. Dalo bi se i u tome naći.


Jedan od mogućih razloga smaka svijeta, povratak ovih geliptera

Ali prava zabava je definitivno sa zombijima. Ima nešto u cepanju glava bejzbolskom palicom donedavnih suzemljana, što mi mami osmijeh na lice. Bez brige, ovakvo razmišljanje je potpuno normalno i sociološki zdravo.
Dakle, zombi apokalipsa definitivno dolazi. Možda za tjedan dana, možda za pol godine, a možda i tamo negdje oko Božića 2012. godine. Treba biti spreman na to da od vas 130 000 koji svakodnevno čitate ovaj blog, 99% neće preživjeti. Mi koji preživimo, biti ćemo prisiljeni na već prije spomenuto cepanje glava bejzbol palicom i ostalim predmetima koje usput nađemo (nadam se sačmaricama i motorkama), tako da se unaprijed ispričavamo i nadam se da nećete zamjeriti. Pucaj u glavu ili budi pojeden, na to se sve svodi. Ja, kao osoba sa neograničenom količinom slobodnog vremena, proživio sam cijeli ovaj događaj. U glavi. Referenca su mi zombi filmovi, igre, knjige (prljava laž), stripovi i u krajnjem slučaju, zdrav razum . Oni koji se budu pridržavali ove rekonstrukcije,kad kucne taj odlučujući čas, imaju šanse da prežive, stoga shvatite ovo maksimalno ozbiljno. Nema previše mjesta za humoristične i sarkastične komentare na koje ste navikli, a niti Connect neću spomenuti niti jednom, stoga znate koliko sam ozbiljan.

Dan prvi

Budim se standardno, u 14 sati. Naučio sam tokom ovog napornog života koji sam do sada proživio, da je jedini način kako održati koliko toliko zdrav razum trljati krmelje s očiju kada se većina ljudi već polagano sprema na odlazak sa posla. Potpuno gol (detalj od nikakve važnosti za daljnju priču) silazim na donju etažu svoje velebne prigradske vile u potrazi za prijeko potrebnim nutrijensima, u vidu bureka i jogurta. Kao i svako jutro (tehnički, poslijepodne), razočaran shvaćam da me topli burek ne čeka na stolu, i proklinjem činjenicu da dostave bureka nema. Otvaram frižider i 15 minuta buljim u praznu unutrašnjost, razmišljajući da li su kapari, ajvar i polovica češnja češnjaka dovoljni da utaže moju glad. Na opće neodobravanje mozga, zaključujem da ću ipak morati izaći van i krenuti u potragu za hranom. Metodom "koja odjeća najmanje smrdi", odjevam se i izlazim iz kuće, a toplo jesenje sunce mi prži oči. Možda sam se ipak prerano digao iz kreveta? Zasigurno. Moje duboko promišljanje prekida scena jedva punoljetne komšinice koja uz viku i plač protrčava ispred dvorišta. Ništa čudno, ovo je otprilike vrijeme kada Connect (fuck!) izdaje novi singl. No, crv sumnje me počinje izjedati nakon što ispred dvorišta protrči 6-7 starijih susjeda, potpuno krvavih, razjapljenih ustiju i izbuljenih sivih očiju. Zadnji od njih, ujko (ne ustaša, nego ujak), zastaje na trenutak, okreće se prema meni i mahnito kreće prema vratima od ograde. "Opet si pijan ujko, jebem mu 3 stabljike graha koje u vrtu uzgajaš!", pomislim u prvi mah, te mu krenem u susret, da mu opalim jednu edukativnu šamarčinu i upozorim da nije lijepo biti mrtav pijan u 14 sati. Ujko pokušava proći ulazna vrata, ali izgleda da ne shvaća jednostavan princip kvake, što me alarmira da danas nije koristio za njega inače prilično bezazlenu domaću komovaču, nego uvijek ubojite produkte Badel 1862 ponude. Rastvorenih ruku me dočekuje na ulaznim vratima, mumljajući i jaukajući. Standardna reakcija nekoga ko je popio više od 3 čaše badelovog Brandya. No, ipak, pokušaji da me ugrize za vrat, smrad komposta i nekarakteristično mrtvačka boja kože mi govore da nešto nije u redu.


Ujko??

Moždane sinapse se počinju povezivati, neuroni se upogonjuju, siva moždana tvar radi punom snagom, i u idućih 10 sekundi dolazim do frapantnog zaključka: "Jebi me u čmar i zovi me Mirjana, ali ako ovo nije zombi apokalipsa, onda ne znam što je?!?!" Dobro plasiranim lijevim krošeom udaram starog ujku u lice, te bježim prema ulaznim vratima kuće. Znam da je vrlo važno niti u jednom trenutku se osvrtati, čekati, promišljati. Samo bježi! Odlazim u svoju sobu, podvlačim se ispod kreveta, i idućih 17 sati provodim tresući se u vlastitoj mokraći.

Dan drugi

Nakon neprospavane noći skovan je plan. Svi oni zombi filmovi i sati utrošeni na zombi igre ipak su urodili plodom. Znao sam da će se kad tad isplatiti, i zato namjerno nisam trošio vrijeme na tamo neke diferencijalne jednadžbe i kretanja fluida. Prvo i osnovno je da se moram zabarikadirati. Moji ukućani se još nisu vratili kući, a po onoj staroj narodnoj "koga nema, bez njega se može", smatrat ću ih zauvijek izgubljenima. Jebiga, nema mjesta za sentiment, to je prvo što naučiš gledajući filmove. Uvijek će se tu naći mama, djevojka, dijete, koje će te onako milo pogledati, tražeći od tebe suosjećanje i pomoć, samo da bi ti idući tren zarili kvarne zube u meko, toplo vratno tkivo. Od ovog trenutka na dalje, svi su zombiji dok se ne pokaže drugačije. Stoga, treba zabarikadirati vrata što težim predmetom, tipa frižider, regal ili tako nešto. Sve prozore treba odmah zagraditi, ako je moguće daskama, a ako nije prigodnim materijalom poput stolova i ormara. Kad je taj posao završen, vrijeme je za pronalazak adekvatnog oružja. Krikovi očaja koji se čuju sa ulice me nimalo ne zabrinjavaju, a ne bi trebali niti nikoga drugoga ko je još živ. Pa u vražju mater, kud ćeš van nepripremljen ako ti horda nemrtvih želi pojesti oči kao slatke jabučice? Sam si si kriv. Ipak, postoji jedna vrlo vrlo mala iznimka, a ta je u vidu besmopoćne prekrasne susjede iz kvarta na koju sam se uvijek palio, ali sam bio svjestan činjenice da je ona čista 10-ka, a ja vrlo nategnuta 5-ica. Jednostavno, ne bi funkcioniralo. No o tome kasnije. Dakle, oružje. Tu pomažu oni silni sati igranja igrica. Od drške metle,kuhinjskog noža i malo izolirke uspijevam napraviti primitivno koplje. Bejbol palica sa zabijenim čavlima će također poslužiti. U podrumu nalazim staru motorku i frezu. Radim opasač za kuhinjske noževe, u slučaju čiste nužde.


Kako mislim da izgledam...

Nakon što je prvo oružje gotovo, treba se pozabaviti i zaštitom. To je aspekt koji u filmovima vrlo često zaboravljaju, jer dobra obrana ponekad zlata vrijedi. Opće je poznata činjenica da zombiji imaju 3 strateški glavna cilja u napadu: vrat, ruke i noge. Zato ih treba zaštititi, tako da radim oklop od spužve, aluminijske folije i svega lakog ali izdržljivog što mogu naći, sve to fino spojim izolirkom, i uskoro imam vrlo kvalitetan i lagani oklop. Nakon završenog posla, gledam plodove svoga rada. Ono što se na početku činilo kao odlična ideja i izvrsno obavljen posao, pomalo poprima konture realnosti. Svojim kopljem jedino što mogu ubiti sam ja, noževima se ne znam služiti niti kad režem paradajz, a kamoli u borbi sa zombijima, motorka nema benzina, a iskreno, neznam ju niti upaliti.Oklop je posebna priča. Dovoljno je da ga samo pogledam, a on se već raspada na osnovne dijelove.


Kako stvarno izgledam...

No, oči su teške, i uz mjestimične krikove sa ulice, tonem u lagan san, sretan jer sam preživio i drugi dan apokalipse.

Dan treći

Struje nema. Telefona nema. Vode nema. Fuck, kud baš danas, kad je na televiziji trebala biti Policijska akademija 6, moj omiljeni nastavak popularne heptalogije. Porniće nisam gledao već 3 dana, što vrlo loše utječe na moj moral. Počinju prvi znakovi depresije, uzrokovani i nedostatkom vode i hrane, a i polaganim shvaćanjem da vjerojatno neću doživjeti dolazak iPhonea 6. Odlučujem se na čin očajnika, stvar koja u filmovima uvijek završava vrlo ružnom smrću: odlazak van. Oblačim svoje jadno odijelo koje me realno, ne može zaštiti ni od napada gusjenice, stavljam kacigu na glavu, u jednu ruku uzimam bejbol palicu, a za leđa zataknem koplje. Gledam se u ogledalo. Plačem malo. Dozivam mamu. Plačem jako. Pokušavam se skulirati, radim opake face i izvikujem ratne poklike. Stojim pred vratima. To je to,sad ili nikad! Izlazim, a vani milina, spokoj, tišina. Nigdje ni glasa, ni traga ljudima, i što je najvažnije, zombijima. Hvala bogu da je Konzum svega 300 metara od kuće. Polagano se šuljam, konstatno gledajući iza leđa. Uvijek treba gledati iza leđa. Odjednom, u grmu susjedove kuće začujem šušketanje. Tajac. Drugi put u dva dana mokrim u gaće, ali nije kao da će me itko vidjeti, i mogu si dopustiti taj neugodni trenutak. Odjednom iz grma izletava teta Slavica, 70 godišnja bakica sa svojih 160 kila.


Ova je jela malu djecu i prije nego je postala zombi

Izbezumljeno trči prema meni u punom sprintu. Kroz glavu mi prolazi koliko je nevjerovatno da toliko brzo trči, a dok je bila živa, nije mogla 3 koraka napraviti da ne kolabrira na stolicu. Neš ti vraga... Refleksno zamakujem bejzbol palicom, vizualizirajući svaku onu babu s kojom sam morao igrati igre na život ili smrt u autobusu i pogađam nesretnu grdosiju ravno u glavu. U slow motionu glava leti do susjedovog vrta... Moj prvi home run, imaginarne tribine u glavi gore, mnoštvo mi kliče. Puštam jednu suzu radosnicu, ponosan na svoj prvi zombi kill. Okuražen svojim velikim uspjehom, nastavljam dalje. Sada više nisam izgubljeni dječak usred zombi apokalipse, sada sam Crapper - prosječno zgodni ubojica zombija. Probijam se pored zapaljenih autiju i obezglavljenih, na pol pojedenih tijela i napokon dolazim do Konzuma. Sablasno je prazan, kao koncert Jelene Rozge do prije godinu dana. Brže bolje uzimam osnovne namirnice: tjestenine, rižu, boce vode... Sve što bi mi moglo poslužiti trpam u kolica i već nakon nekoliko minuta jurim prema kući. Buka koju kolica proizvode je probudila okolne nemrtve koji trče zamnom poput Čeha kad vide besplatni švedski stol. Dijelovi sa mog oklopa opadaju jedan za drugim, ali ne osvrćem se. Važno je samo doći doma.
.
.
Te večeri se dobro jelo. Tjestenina omekšala u mlakoj vodi. Ajvar. Snickers za desert. U ruke primam novi primjerak Playboya koji u svoj silnoj strci u Konzumu niti u jednom trenutku nisam zaboravio uzeti. Treba znati posložiti prioritete. Nakon 10 minuta moral je povraćen, te spokojno liježem u krevet.


Nastavak slijedi...