|
Ovo će, nadam se, biti kratak post, sa jednim pitanjem (na koje ne očekujem odgovor, jer (oprez: slijedi pecanje komentara prikriveno "izazovom") mi ga nitko ionako ne bi dao, a sumnjam da odgovor uopće postoji) koje me već neko vrijeme mući.
Dakle, stvar je ovakva. Mi kao ljudi smatramo svoje tijelo svetim. Što je istina! Naše tijelo je najbolji i najfascinantniji stroj ikad izrađen, i to ni manje ni više nego od strane vanzemaljske civilizacije iz zviježđa Vega koje je na ovom planetu neko kratko vrijeme provodila godišnje odmore tamo negdje prije 50-ak milijuna godina. Navodno smo bili popularni kao Turska danas. Naše tijelo ne samo da je fizički besprijekorno (plivače kožice i talijanke nisu uključene u standardnu opremu i ljudi koji ih imaju su za mene mutanti), nego posjeduje nešto što nazivamo energijom, čakrama, EM poljem, duh svetim ili vrlo jednostavno, dušom. Dušu, u ovom višem smislu svjesnosti postojanja i težnje za spoznajom svijeta oko sebe nemaju niti životinje niti računala. Što se tiče potonijih, barem u idućih 10 godina. Nadam se. I zbog toga smo toliko posebni i dragocjeni. No, to su uglavnom stvari koje svi znaju. E sad, vratimo se na početak. Dakle, naše tijelo je hram, svetinja. Dok smo živi, unišavamo ga na sve moguće načine, jer ipak, naše je i mi možemo raditi s njime što želimo. Premda je svetinja. Dok jednog dana ne umremo od predoziranja kokainom, u naručju dvije rumunjske kurve. I tada, naše tijelo je svetinja. Pokopani smo, i zakonom je zabranjeno iskapati naše tijelo (a opet, zakon nalaže da se tijelo mora iskopati ako nadlažne institucije to zatraže... hmh... zanimljivo...). Grozimo se i križamo kada su nam groblja oskvrnuta, a vade naše ostatke i trpaju ih u nekakve ogromne komore nakon određenog broja godina, bez imalo poštovanja. I što je najvažnije, ljudi se, po vjerskoj tradiciji, barem jednom svake godine, masovno upućuju na groblja kako bi štovali svoje mrtve i molili se da njihove duše nađu put u raj. Reklo bi se, vrlo važni trenuci kako za one žive, tako i za duše mrtvih. I ne bi nikome bilo svjedno kad odjednom tih grobnica više ne bi bilo.
E, napokon, došli smo i do samog problema. Dakle, tko smo mi onda da iskapamo kosture i lijesove davno umrlih pod krinkom znanosti? Ti ljudi, koji su po svemu do sada otkrivenom, bili daleko okrenutiji vjeri nego mi, te štovali kult mrtvih daleko ozbiljnije nego što mi to činimo povremenim odlaskom na groblje i nehajnim križanjem, zasigurno se ne bi složili sa time da im mi danas vadimo mrtve, četkamo ih nekakvim četkama, pregledavamo i zatim izlažemo u nekom muzeju da ih svi gledaju. Ovo je standardna, kupovna kvaka 22, situacija u kojoj pravog odgovora nema. Do kad možemo opravdavati znanost licemjerjem? Da me se ne shvati krivo, ja sam definitivno za iskapanja mrtvih, saznanja o njihovom načinu života ne samo da su fascinantna, nego nas mogu itekako mnogo naučiti. Al dajmo onda odredimo neka pravila, šta to svetost života (i smrti) jest? Ili je to kao i obično, istina u oku promatrača? Tko štiti prava tih naših dalekih predaka? Egipcanima i Kinezima naprimjer je smrt bila važnija od samog života, i ulagali su stvarno mnogo kako bi njihovi mrtvi došli sretno na drugi svijet. To su gluposti naravno, al ne veće od onoga što mi danas vjerujemo. Želimo da se naši mrtvi poštuju, a mi ne poštujemo tuđe i sustavno činimo drugima ono što ne bi željeli da se čini nama ili našima.
Eto, toliko od mene. Tema je možda na prvi pogled blesava, al meni intrigirajuća. Još jedna tajna ljudske prirode, još jedna od stvari koje lako zaboravljamo i koje lako odjeljujemo, premda su jedna te ista stvar.
|