|
U ovom svemiru, a i u bilo kojem drugom svemiru, i bilo kojoj prostorno-temporalnoj dimenziji, ne postoji iritantniji i gori zvuk od zvuka budilice. Bila to nekakva melodija ili standardno tuljenje i zvonjenje, čovjek kad se budi uz taj zvuk jednostavno ne može ne pomisliti: Jebem ti mater i životu i poslu i djeci i ženi i kreditima i svemu. Svakim danom budilica sistematski uzima djeliće života, polagano ubijajući radnog čovjeka, podsjećajući ga svakog jutra: Da, tvoje vrijeme je isteklo, ja sam pobijedila.
Ali nisu budilice krive što ih ljudi pale. Ljudi su krivi jer moraju raditi, iskoristiti svoj dan, učiniti nešto od svog života i slične gluposti. Jel stvarno vrijedno toga? Svake večeri, prije nego što nakon napornog dana napokon utoneš u san, koji će zbog svih problema i stresa više ličiti na jutarnji program Nove TV nego odmor i punjenje baterija, mi navijamo te budilice, upisujemo brojke u mobitel ili govorimo (najčešće) ženskom članu obitelji da nas ujutro probudi. I svaki dan pomalo umiremo. To je kao da svake večeri potpisujemo da smo krivi i da želimo ostati u zatvoru još jedan dan, i neka nas probude u pol 7 kako bi cijelo to iskustvo bilo što kvalitetnije. I tako, navijemo svoje budilice prema osobnim preferensama. Neki vole da ih budi radio, pa usput i čuju vijesti (jer vijesti izgleda ujutro idu svakih 3 minute). Ne razumijem takve ljude, priče o ratu u Iraku, recesiji, iranskom nuklearnom oružju i prometnim nesrećema me samo uspavljuju. Zatim postoje ljudi koji stavljaju melodije nekih pjesama kao zvuk budilice, što je također neshvatljiv potez jer neka pjesma od Prljavog kazališta ili Bon Jovija ili kojeg li već danas među mladima popularnog pjevača je toliko dijametralno suprotna od zvuka koji bi me probudio, da bi bilo kakav pokušaj usporedbe bio nemoguć, jer u samoj tkanini života ne postoji stvar ili pojava koja se može usporediti sa nekom drugom stvari ili pojavom kako bi usporedba reprezentirala neku tako veliku razliku. Dalje imamo ljude koji imaju "svoje ljude" koji ih bude. Ako niste engleski aristrokrat ili se ne kupate u lovi, vjerojatno nemate svog batlera koji će vas nježno, uz laganu masažu stopala (da li bi to bilo čudno??) probuditi iz sna uz doručak u krevetu, dnevne novine i hrpu novca pored kreveta koji ste zaradili dok ste spavali. E takvu budilicu bih mogao prihvatiti (osim ovog dijela sa masažom stopala, to bi ipak bilo malo čudno). Na žalost, većina nas će zaglaviti bilo sa ženom/djevojkom ili sa mamom. Postoje i situacije u kojima vas budi punica ili policajka, i u oba slučaja je vjerojatno bolje da vas se rađe zatuče do smrti. Uglavnom, kad vas žena budi, to je ispočetka super, dok ste još zaljubljeni i sve tako to. Probudite se praktički u isto vrijeme, jer ste u nekom osjetilnom smislu povezani na višoj razini, lagano se okrenete jedan prema drugom, rastegnete se, poljubite i kažete si da se volite dok se kroz prozore sobe probijaju prve zrake sunca, nagovještajući početak još jedno prekrasnog dana. Zatim ona lagano nestaje pod poplunom i uskoro u ustima ima svoj prvi (nutricionisti bi rekli najvažniji) obrok dana. Degutantno, rekli bi neki. I taj ritual traje ravno 8 dana. Onda vas počne buditi sa nogama i laktovima pod rebra, dernjavom na uši i psovanjem ljene matere. Krenete ju poljubiti i shvatite da joj zadah iz usta i nije najbolja kvaliteta, a bome niti nije izgledala ovako one prve noći kad ste je pijani smuvali u nekoj klošarskoj rupi. Okrenete se u krevetu, panično gledajući van na crne olujne oblake u daljini. Da, da... od ovog trenutka stvari će biti samo gore i gore. No i to je bolja opcija od trauma koje vam nanosi majka dok vas budi za školu. Taman sanjate da se mazite sa Ivanom iz c razreda i taman trebate napraviti onaj zadnji korak kad negdje u daljni čujete tihi glas, kao kad jeka odzvanja. Diži seeee. Tiho, polagano, meko. Al opet vas nekako zabrinjava, znate da nešto nije u redu. Diži seeee. Evo ga opet! Počinjete osjećati tjeskobu, paniku, preznojavate se, Ivana se pretvara u ogromnog polarnog medvjeda (istinita priča) i kreće prema vama, dok vas s leđa za rame prima neka ruka. Okrećete se i snovi se rasplinjaju dok slušate ranojutarnje majčine prodike. Tada bi sve dali da vas je taj polarni medvjed pojeo.Hvala ti mama na traumama!
I za kraj tu je i moje oružje izbora, buđenje iritantnim zvukovima. Stvarno ne znam zašto si to radim svakoga jutra. Sigurno je u pitanju neki bolesni mazohizam, isti onaj koji me tjera da poklanjam novce u dobrotvorne svrhe u kladionici. Ipak, nisam toliko ekstreman kao ekipa koja koristi alarme, zvukove za uzbunu, sirene ili slične stvari. Tim ljudima odajem počast i želim im da im smrt bude potpuno bezbolna jer su se i previše napatili u životu.
Ako se ne vratim brzo na temu, počet ću pričati o Eskimima i soku od ananasa, tako da je vrijeme da krenemo dalje od samog izbora i namještanja budilice. Dakle, namjestili ste budilicu, i lagano tonete u san. Zadnje misli su vam otprilike: A imao sam takve snove kao student... U idućem trenutku nehumano visoki tonovi vas bude iz sna, vi panično otvarate oči i pridižete se, gledajući oko sebe u mraku sobe, pokušavajući shvatiti gdje ste i koji kurac se tu događa. Zvuk je i dalje tu, i dalje iritira i tjera vas da si impulzivno čupate kosu. Gledate od kud dolaze, koja sotonska vradžbina ga je odlučila postaviti baš u vašu sobu. Lupate i tapkate u mraku, rušite lampu, čašu vode, knjigu, ženin respirator i napokon se domognete uređaja koji proizvodi taj zvuk. Na njemu velikim crvenim slovima bljeska 6:30. Širom otvarate oči i shvaćate da je već jutro i da još jedan dan vašeg života počinje, ali i završava. Bacate uređaj u zid, uzimate tekućinu za upaljače iz ladice i proljevate ju po demonikonu, te palite šibicu. Neka gori u paklu!!!!, vičete dok šibica u slow motionu leti zrakom, lagano obasjavajući vaše pomahnitalo lice koje se cereči kao Joker. Svako jutro na to pomislim... Jednog dana, jednog dana...
Koliko god netko htio, ne može se ni približno opisati ta milisekunda kad preko ušnih kanala do receptora u mozgu dođe zvuk budilice i prene vas iz sna. Svatko je to osjetio na svojoj koži i svatko zna koji je to horor. To je jedan zaseban osjećaj, koji je nemoguće usporediti sa bilo kojim drugim, koji sam stoji visoko na pijedestalu onih sitnica zbog kojih mrzimo život, ali ga ujedno i volimo. Jer poslje tog inicijalnog šoka, premda smo svjesni toga kakav nam dan predstoji i kako ćemo ritual morati ponoviti i sutra, ipak nam je olakšanje i nekakva prigušena ali jasno prisutna radost da smo se još jedno jutro uspjeli probuditi i dočekati još jedan dan, živi i zdravi.
|