kamene price
četvrtak, 17.05.2007.
Fitzgeraldo
Fitzgeraldo u sred prasume . Nagnut mu sesir, pod njim oci i silna volja. Bio sam uvjeren da mogu skociti u najplicu vodu iskosa i iz najudaljenijeg mjesta koje se svakoga ljeta pomicalo prema moru. Sve blize bio sam dubokoj vodi a time i manjem riziku i pogibelji kojom sam se izlagao godinama prije skacuci u preplitku vodu. More postaje more tek kad mu se ne vidi dno. Do tad je voda. Skociti u dubolo more potpuno je drugcija pogibelj.
Gdje smo to pogrijesili ?
Sjedim i preko puta mene i mojih misli sjedi drugi covjek i sve cesce slaze se s mojim stavovima i zamjedbama. Dok on klima glavom ja znam da starim. Naravno da bi sve bilo isto kad bi se moglo ponoviti samo bi u to bilo upetljano puno vise humora.
Zapravo sve se dogodilo preko puta mojih ociju. Sva raskos i ustreptalost goleme koncentracije gluposti koja je zauzela strateska mjesta i ne da pameti da bilo sto kaze.
Kako proci kroz maglu i memlu , kako krenuti tragom Fitzgeralda pa gurati brod preko golemog brda u drugi ocean?
Ima li snage za to samo ce se pokazati , izronit ce iz magle ako budemo dovoljno strpljivi. Polako gurajmo ovaj brod dragi mi sumisljenici i vidimo se, ako ne ovdje a ono sigurno u toliko zeljenim snovima.
Naprosto me ocarava vas cudesni zanos. Pozdravljam te oceane , rece dobri stari Kits.
srijeda, 09.05.2007.
Djeca proljeca
Grmi s juga. Pocela je i kisa. Dugo nije pala. Prijeti nebo ko bjesan pas kad se kezi. Ja lezim pod svojim krovom zadovoljan sto je nadamnom.
Vec duze vrijeme se nitko nije nastanio u mojoj blizini. Strah me i pomisliti koliko zamjerki bih imao eventualnoj posjetiteljici.
Dolje se more ne sali. Kuha, vrije , plese s vjetro svoj nimalo saljiv ples. Samo malo ispod povrsine koja razdvaja svjetove tisina je i mir, bas ko ovdje pod mojim krovom. Reklo bi se da sam u svome svjetu.
zalazi sunce nad zapadnom Europom, mirisi maj, aleje kestenova Duselldorfa, Brusella. setaju djevojke rasne pse prigradskim cetvrtima, livade se bude cvjecem.
Tamo na samoj granici neka je lokalna cesta razdjeljena bijelom linijom odvajala dvije drzave i to je sve. Ja sam vozio bicikl , krava je presla granicu bez pitanja. Pjevusio sam neku staru pjesmicu sergia Endriga sjecajuci se Banja Luke i bicikla. Djetinjstva i sigurnih sezdesetih. Aleje kestenova kojom sam mjerio korak davno ustanovljenim mjerama. Sve je bilo blize nego danas bas kao i godine u kojim sam se zatekao. Bile su to godine cudenja i djecje maste. Rijeke su proticale snaznije nego danas , bilo je vise bistre vode. Automobili su bili manji a mi ljudi isti. Cini se da je bilo vise zanata , samim tim vise se i znalo. O, kad se samo sjetim s koliko paznje su se birale cipele.
Promicali su gradovi pored mene dok sam sjedio ukopan pokraj jednog prozora gledajuci polja u cvatu. Pokraj mene bio je stari kofer i u njemu beba. Nije plakala. Do nje igrala se djevojcica malo starija od niceg i mrljala cokoladu po prozoru. Vani ,jurio je svjet brzinom zivota. Promicali su cempresi i breze, ograde i krave, tvornice i kuce. Promicalo je sve ono cega smo se trebali sjetiti pri povratku.
Kad sam se vratio osjetio sam strah i cuo tiho disanje mog voljenog psa.
Iznad i ispod bila je mokra zemlja. Dugo nije bilo niceg a onda, ko iz nekog zaboravljenog sna...
Torba na ramenu puna knjiga.
Indexi na usnama.
Radio Luxemburg .
Ona u kratkom jens sorcu i sarenoj kosulji svezanoj na pupku bere marelice u basci doktora Paskule.
Konjska zaprega zvoni sporednom ulicom.
Miris svjezih kifli.
Kino puno obicnih vojnika i kucnih pomocnica od 4 do 6.
Njih nisam puno sretao. Kao da nije bilo potrebe. najmanje se sjecam svojih roditelja. Jednom su mi donijeli iz Cehoslovacke sangajke sa tri sarene crte i kameru za koju nije postojao film. Nikad i nigdje poslije te 1968 i proljeca u Pragu nisam nasao taj format mada je i tad praska akademija cekala nove studente. Odmetnuo sam se u fotografe, format je bio dostupan. Tko zna da su malo pripazili kod odabira modela kamere i kupili onu super 8 a ne 8 , gdje bi danas ja pisao pricu. Da li bi imao krov nad glavom ? Da su me preveli preko ulice i upisali u glazbenu skolu lakse bi svirao.
Nesto kasnije Trst je postao meka i islo se tamo. Po traperice, majice i pistolje.
Kasnije se srusio grad . Spavali smo razbacani po snjegu.
Pod krosnjom lipe u srcu Antwepena pijuckao sam Jameson i motao joit. Maj je mirisao na behar. Ulicom su prolazili ljudi bez naizgled vece potrebe za kretanjem. Tek da udahnu zrak. Ko da su odlucili biti djelom mog objektivnog svjeta. Ja u sebi odvajao sam svjet i svjest. Oci sam pokrio ukradenim ali skupim naocalama, mokar dlan drzao u djepu stegnut oko hladnog metala.. Disao sam duboko i cekao.
Nikada se nije znalo toliko koliko smo saznali u tih nekoliko godina. O ljubavi, mrznji i sebi.
Svaki pokret mogao je biti posljednji.
Svako djete moglo je postati nicije nicijom voljom.
Svaka zena mogla je plakati nizakim.
Svaki je covjek mogao razbiti ogledalo bes strasnih posljedica.
Nesreca je i tako bila uz nas.
O tom se danas malo govori. Ko da smo zanjemili, postali njemci ?!
Gdje poci po recept za cevape ?
Gdje je Bosna ?
Sad kad je nema kako se rjesiti nas koji smo njena djeca a zivi smo ?
Ili mozda mislite da smo zaboravili... Vi ? Koji vi? Vi koji ste joj prodali ime i sad se zove po vlastitom dzelatu.
ponedjeljak, 07.05.2007.
Pili smo
Sjeli su za stol i natocili tri case. Bilo ih je dvoje i ja. Nakon nekoliko gutljaja primjetili su da ne sudjelujem u zdravicama. Postavili su nekoliko cudnih pitanja, gledao sam ih u razigrane oci. Htjedoh im reci istinu ali rekoh im nesto nevino , nebitno. Nesto kao ne pije mi se vise ili tako nesto. Ja nisam imao vise s kim piti. Onako kako smo nas dvoje pili i svi razlozi zasto smo pili ,pa i posljedice nasega pijenja danas je nepojmljivo i neobjasnjivo. Pomislih kako sam sve pijan stvorio i sad uzivam trijezan u plodovima svoga pijanoga rada. Vino je bilo i ostalo moj prijatelj. Rakija mi je bila oslonac i supatnik- Kad bih od straha prestao disati rakija me vracala u zivot. Sto sada reci ovim mladim ljudima koji mi zele nazdraviti? Cigarete mi je nosila u lavoru a vino u bocama od po pet litara. Nije smjelo nestati ni jednog ni drugog. Pili smo i pisali pjesme, gradili kuce, pravili djecu, ratovali, plovili oceanima, penjali se na vrhove svijeta. Pili smo i pjevali zdravi u srcu. Pivo se pilo za zed a ne za zabavu. Pivo se pilo uz rakiju umjesto vode. Pilo se zbog ljubavi a ne zbog nogometa, pilo se u ratu, u krevetu, u osvit zore ! Pilo se da bi se brze vozilo , da bi brze stizali u udaljene gradove sjeverne Europe. Pili smo u Africi da se ne razbolimo . Kako danas reci djeci da sam prestao piti zato sto nemam s kim a da ih ne uvrijedim. Ne, nisam star, samo sam usamljen.
