kamene price
ponedjeljak, 29.09.2008.
Novi blog
Od danas je moj blog na mojoj stranici, a ta je, www.kamene price.com... Dobro dosli!
subota, 27.09.2008.
Una , pas čuvar
Nekoliko godina na zidu u hodniku moje konobe visi slika Salvadora Dallia, a pokraj nje prolaze ljudi ne obračajući na nju pažnju. Naprosto prođu pokraj nje. Velika je to slika. Naslikana je crnim tušem na svili, a na njoj smrt na koju se propinje veliki crni pas.
Una je crna kao ugalj, hrvatski je ovčar i živi uz mene. Posao joj je da čuva kuću i stvari u njoj. Rijetko zalaje, a i to kad joj netko dirne u zdjelicu sa hranom.
Danas sam uprilicio zanimljivu izložbu u svome hodniku i u dvorištu.
Na vratima sam napisao " Food and drink with Picasso, Pisaro, Klimt and many others, just today", velikim slovima i u drečavoj boji. Nitko nije niti pogledao u konobu niti je itko, ako bi i ušao, upitao išta o napisanom pred vratima. Grupa penzionera su sve pomno razgledavali i priupitali za wc ili kavicu. Niti jedan komentar niti pitanje od kud Picasso, Pisaro, Klimt, Slava Raškaj, Kršinić, Augustinčić, Meštrović, Crnčić, Gliha, Murtić, Jordan, Patek Philipe, International watch industry, od kud gomila umjetnina neprocjenjive vrijednosti u Balama u mom dvorištu. Una je mirno drijemala, neki rijetki ljudi bi rekli poneku nevezanu riječ i otišli. Novinari su lijeno došli i pitali čije je to, čija je to zbirka i što sad s njom. Nitko nije zamijetio jedno malo sjenilo za svijeću. Stavio sam sjenilo na sred stola i iza njega svijeću. Bez svijeće se sličica ne bi vidjela. Tek kad se razlije žuta topla svjetlost iza nje, tad se ukaže sva raskoš naslikana na staklenoj pločici. Čudesna minijatura neprocjenjive vrijednosti. Pokraj nje stavio sam izrezbareni orah sa tisuću majmunskih glava, rad nekog učenika monaha sa vrha Tibeta. Pokraj na stolu ležao je ženski lik narisan olovkom sa nezgrapnim potpisom Gustav Klimt. Večerao sam.
Pozvao sam mnoge prijatelje da ih razveselim i da im pokušam reći nekoliko riječi o stvarnim vrijednostima i o svoj težini vrednovanja te o upitnosti našeg puta. Palo mi je na pamet da bar na tren, poslušamo tu čudesnu simfoniju za koju sam siguran da počinje iz A dura i da su svi instrumenti poštimani na 440 herca, na jednostavni klavirski štim.
Nitko nije došao, osim Marije. Ona je rekla da joj se najviše sviđa jedna velika šarena slika s potpisom Svečnjak.
Svidjeo joj se i mali sat optočen brilijantima te rijetka vrsta kineske vaze, a naročito joj se svidjela dijamantna ogrlica koju je nekad nosila Marija Antoaneta, koja je bila rad jednog starog ruskog majstora. Negdje na kraju stola, usamljena stajala je jedna knjiga. Stigla je danas poštom i bila je potpisana od same autorice. Nakon nekoliko prvih pročitanih redova shvatio sam da to nije obična knjiga. Okrenuo sam ju, a na poleđini je pisalo - 129 kuna, i pokraj cjene - bar kod.
Uzeo sam ju nježno u ruke i odnio u svoju spavaću sobu. Pomislio sam kako je ta knjiga osuđena na vrijednost!
Sad sjedim i pišem o nečem drugom, a želim pitati što bi se zbilo kad bi za isti stol sjeli četiri čovjeka, jedan sa kineskom vazom pod pazuhom, drugi sa dijamantom u dzepu, treći sa rijetkim rukopisom, a četvrti naoružan skrivenim znanjem. Netko u prolazu mogao bi slobodno reći da oni posjeduju vrijednost od četiri milijuna!
Kuća u kojoj su sjedili imala je krov i pod njim organiziran život. Bila je to obična kuća. Na podu ležao je pas, u ognjištu gorjela je vatra, iz kuhinje mirisali su kolači i jedna žena mljela je orahe u prah.
nedjelja, 21.09.2008.
Nedjelja
Nedjelja je i stigla je jesen. Jos jedno ljeto je proslo i donijelo mi je pregršt sunca i mirise borovine , mora i kreme za sunčanje.
Još samo malo i isparit ce ugrijana vrelim suncevim zrakama i posljednja flekica maslinovog ulja sa kamene obale s koje se pruza pogled prema horizontu, toj cudesnoj liniji koja spaja i odvaja.
Misli su mi ponovo daleko na pučini , tamo gdje nema polazišne tocke i nema čvrste pozicije.
Čvrsta cestica baznog vodika umnožena u neke čudne trijade i uglazbljena u poznati oktavni sustav, cini mi nedjelju jos slađom i romantičnijom. Podsjeca me da je glazba i zivot jedno te isto i da su tjedan i glazbena ljestvica jednako razdjeljeni bas kao i moj put koji se već toliko vremena materjalizira pred mojim očima , uobličuje .
Čudan mi je taj ciklus ljeta i jeseni . Čuno mi je i to kako se ne predaju i uvijek i iznova čovjeku daju priliku ih vidi ,udahne i stopi se s njima ,utješno je to kad znaš da ako i nisi učinio sve što si htio možes pokušati iznova već idučeg ljeta.
Dovoljno je poživjeti još jedno ljeto i dočekati drugo.
utorak, 09.09.2008.
Na rubu znanosti
Proteklih nekoliko dana obiljezilo je uporno i suho jugo. Sve do jucer kad je odlucilo stati i prestati. Nekoliko meni dragih ljudi umrlo je posljednjeg dana juga.
Jucer je osvanulo bistro sunce izmamilo ponovo nemir i neku cudnu zelju za kretanjem. Svega ce biti ali suncanih dana sve manje. Zagledan u horizont brinem se za suncane i bezbrizne dane. Koliko ih jos ove oci mogu vidjeti i koliko jos ovaj covjek moze prepoznati mirisa u jesen na obalama juzne Dalmacije. Koliko cu govoriti sam sebi da je vrijeme da se pokrenem i da odem konacno tamo gdje mi je mjesto. Svjestan sam toga da znam gdje mi je mjesto i da sam samim tim jedan od izabranih.
Ne treba mi vise uciti sad mi treba vjezbati i provoditi nauceno u djelo. Vrijeme je da uvedem prakticno znanje i emocionalna iskustva u praksu i da zaustavim intelekt jer mi se cini da me odveo predaleko od sebe. Od moje sustine. U zavjetrinu novostvorene licnosti i splet okolnost te u nerazuman svijet slucajnosti daleko od sudbine.
Kao da sam se priblizio necem , kao da su mi dlanovi zaista prosli kroz odopad i opipali vlastiti obraz. Ko da sam poceo razumjevati svu zapletenost i prokletstvo nase misije . Pitam se koliko mi je jos ostalo do kraja ? Koliko i je ta prozracna igra dozvolila prostora do konacne i mozebitne spoznaje i da li je ?
Ima li smisla sve to Andricevo prepucavanje sa Srbima i Hrvatima nakon svega cega smo svjedoci ? Kako je moguce da nam nije ostavio niti jedan trag ? Niti jedno uputstvo, osim puste zalopojke i teske lazi o nasoj prokletoj vrsti? Mi uopce nismo prokleta vrsta vec susta suprotnost tog cirkusa u koji nas zele utrpati. Kako je moguce da tako velki um nije izasao iz okvira, bljuje mi se na njegovu ekavicu . Zasto covjek iz Travnika ima potrebu govoriti ekavicu ako ne iz ciste zlobe i zelje za boljom placom? Kako to da nije pisao na Francuskom kad mu je vec diplomacija bila draga ?
O cemu ja to ? O Gavelli koji je unistio hrvatski teatar.
Gdje nam je slobodna misao ?
Gdje su sve vrste cigareta na kioscima? Nedostaje Kent ! Kant ! Ili kako...
Pusimo li to samo jednu vrstu ? Pusimo li to neofasistima ? Pusimo li mi to Hitleru i ostvarujemo li mi to njegov san ? Je li granica Europe cetvrti Raih ?
To ja pricam o nasim uzorima i posljedicama koje su neminovno proizasle iz njihovih nedorecenosti i napola obavljena posla.
Kako je moguce da Tin ode u Pariz i da se vrati iz njega ? Po sto je isao , po vino, bolji francuski ili po biografiju ?
Citam neki dan nesto i stadoh na nekoliko rijeci ...kristalna kocka vedrine...
Kocka vedrine .
Aleph je krug, sfera, ne kocka.
Vedrina nije geometriski ogranicena , vedrina je svjezina, prostor, nikako rub . Vedrina nije zarubljena , nije zatvorena nije brusena. Vedrina je istina a siroka je koliko ima prostora i vemena , nama zamisljenih formi.
Re ligija. Re li gija. Povratak cemu ? Sebi ? Dogmi ? Kud nas to odvedose...
Mirno je bablje ljeto. Uvjeravaju me da je ekstremno toplo ,da je presuncano , da se topi Arktik.
Imam potrebu za ovim sto govorim i trazim utvare da mi se pridruze u snu ako se vec boje jave. Pozivam vas sve u skolu lucidnog sanjanja. Sanjajmo u istom krevetu ako se ne mozemo naci za stolom.
Treba nam malo mira u tom nemiru i sklada u stvaranju , jos samo malo nam dajte vremena ne citajuci i ne uceci i sjebat cemo vas. Jos malo i nestat ce vase vradbine i europskog fasistickog duha.
