kamene price
srijeda, 26.09.2007.
Mjesec suncem obasjan
Reci mi kako si provela ljeto ?
Jos je jedna plaza ostala uspavana na juznoj strani Korcule.
U trenutku kad sam vec u ruku uzeo prut, te njime stao u pjesak ispisivati tvoje ime stadoh ko ukopan u sred zivog odjednom pjeska, zarobljen , zagledah se u sunce i ushicen samocom. Kako to da jos nisi uz mene a vec je toliko godina iza nas? Na klupi do mene sjedio je glavom i bradom Jorge Borges i razgovarao tiho s nekim mladicem , predpostavio sam o nekim starim danima , dok si se ti u nekom zabacenom i nepoznatom gradu oblacila za posao u radno odjelo, skrivena smrdljivim dimom cigarete. Bijase sumrak, taj cudni tren izmjesanih vremena i smjesnih zelja. Visoke pete prekinule su kasnoposljepodnevni mir u zabacenom predgradu jos vrelog od ljeta, grada.
U tvojim usnama ocrtavao se Atlas obasjan crvenilom zalazeceg sunca. Poneka sjena naglasavala je dozinu moguceg poljupca ili mozda, jos neizgovorene rijeci. Sretoh te u mislima nekoliko mjeseci nakon, neostvarenu i zeljenu ko i uvijek krajem ljeta vise no zimi. O da, kretala si se graciozno i lako poput gazele, dugim nogama preskakivala sumnju, grudima krcila put. Osmjehom si ljutila druge zene a ocima mjerila daljine. Vidio sam te , jos i kako ! Tek si krenula a vec bi uhvacena u citav splet okolnosti i tude potrebe. E bas tu se pojavilo ono vjeco pitanje o tebi prije i poslije mene. Bas ovdje . "Biti ili ne biti s tobom je pitanje mojega vremena"... Borges.
Prosle je jos jedno ljeto cekajuci pogled koji bi mi pomogao u ostvarenju mojega vremena.
Boze, jel se to tom dosadnom elegijom ulagujes stvarnosti ? Jel ti na um palo da i ja sjedim kao i ti, da mi brada raste da ceznem za uzemljenjem, da pustam korjenje svjesti dublje no sto zemlje ima ! Da vrtim nazubljen kotac i rezem zacarane plohe naizgled prividnih supatnika. O ne, ne daj Boze unijeti malko humora u dosadna evandelja, u tu biblijsku dramu, nasmijati popove i presvuci ih u Van Gogovu zutu, mjenjati stvarnost. Unijeti novu boju u tmurnu stvarnost bez imalo istine o sebi. Neznanje se lagano s jesenjim vjetrom rasulo ruskim bulevarima velikih imena. Neznanje je zavladalo klasicima , uspavalo ih i spalilo u modernim vremenima poput isluzenih berlinskih trgova. Uokvirilo nas je u prosjecne zelje molera, i strojobravara.
Trebalo bi pustiti pse u crkve da se istinski mole. Da istjeraju sotonu i zloceste babetine ! U crnim uniformama. Eh kad bi bilo, kad ljudi ne bi istinu i stvarnost vidjeli zavijene u crninu s krivim zastavama u rukama . Tad ni ja ne bih trebao izlaziti na svakoj stanici Te ispocetka objasnjavati gdje su zamke i otrovi. Tebi koja koja jos nisi ni vidjela obalu koja ti je poklonjena iz cista mira. Ti bi razumjela kad ti kazem da prestanes pusiti i na taj nacin ugadati davlu . Na njegovu putu da te razori ne ostavivsi ni traga ni glasa od tebe. Tek zlurad osmjeh namjenjen meni, a kome drugom ? Ostavit cu ovaj put rijeci na obali rijeke koja ih je donijela , nek cekaju kisu i bujice da ih izdignu i ponesu do usca, do tvoga razuma da te spase od sigurna potopa. Bilo bi te lijepo vidjeti kako nices kao bijeli lopoc iz ustajale barustine u svoj svojoj mogucoj bjelini. Bijela kao smrt u vjencanici bozje poznanice koje se odrekao , s buketom tek rascvalih ruza na ovoj sceni nestajanja pred san. Topi se tvoj obris pod vrelim svjetlom draga. Ipak htjeti nije isto stio i moci, stoga ne ostaje nam drugo doli nada u bolje sutra. Nada u bolju metodu resclanjivanja , u bolju metodu vristanja i mudrosti.
Krivo nategnut toranj u Pizzi pojasnjava cudan prkos intelektu i uzrokuje uzdah cudenja , emociju satkanu od intuicije. Ja stojim sav sretan i promatram more. Rece netko iza mene pjevajuci.
Koje od raznovrsnih znanja sad upotrijebiti da bih te zadrzao a pri tom ne izgubio. Koju tebe uzeti a koju ne. Koju uzmem prvu ta ce mi ostati. Znam. Ceznut cu za onom drugom u tebi! Vrijeme i ja u njemu odmice, ma sto ja o njemu mislio. O prostorima koji su zadati i o vremenu koje se ne da izuzeti vec jedino stopiti ne vrijedi ni misliti. Ta dva carobna stapica u nama , pred nama i iza nas.
Samo jos nekoliko stepenika i tu sam na vrhu, zadihan s pogledom na more.
Ja sam dio svega toga !
Jorge rece kako da dok prosijava pjesak kroz prste gledajuci piramidu mjena Saharu.
Sad sjedis u velikom okviru prozora s pogledom na pun mjesec. Obasjava ti lice. Mrak ocrtava siluetu. Lezim i gledam pred sobom tvoju tamnu stranu. Sunca nigdje al bez njegove svjetlosti ni tebe se ne bi vidjelo draga, ne bi te ni bilo. U mjesecu i tvoje i moje ogledalo dok se ono isto sunce u njemu ogleda i i uz put, onako , obasjava tvoje obraze dok sjedis na prozoru i promatras veliko more kako se zrcali i i cakli u ovu toplu mediteransku noc a vani mirisi mirte, ruzmarina i lavande, lebde nad zemljom i krase joj lice dok ga s mjeseca gleda neki zaboravljen leptir koji je tamo netom sletio iz cista mira.
Dolje na rivi, gradom secu ljudi i prolaze pokraj djecaka koji stoji pokraj velikog teleskopa te pri tom drzeci sesir u ruci govori, " Gledajte ljudi , to samo veceras mozete vidjeti, . Jupiter i njegove mjesece !!"
utorak, 04.09.2007.
Jos jednom! Hvala.
Proslo je ljeto.
Sjedio sam i gledao more s broda koji je plovio svojim putem. Jos jednom priustio sam si lijepo mjesto na krmi s kojeg mogu gledati u siroku brazdu . Koliko jos puta ?
Jebaji ga, ide vrijeme ali idemo i mi. Ponekad se sam sebi ne mogu nacuditi koliki je zbroj . Dobro i vrelo ljeto ostavih za sobom.
Lagano spustila se noc nadamnom i zasjao je pun mjesec prolivsi srebrni sjaj daleko do beskraja...
