kamene price
četvrtak, 31.01.2008.
Calimero pred gotovim cinom, skoro pred spoznaju
Jedna po jedna nizu se medaljea zasluga za narod.. Jedna po jedna pretvaraju se u rijetke uspomene od kojih bas nikakve koristi. Nista nismo promjenili djelovanjem . Naprotiv, stvorili smo cak i ono sto nismo htjeli .
Jedino u rijetkim jutrima , kad se plavi na obzoru , kad ce iscekuje novi dan u meni krene smijeh . Isprva tiho a onda polako sve jace dok se ne prospe kroz usta van, dolje prema moru. Nasmijem se tako cesto svoj saljivo skrojenoj prozirnoj kosulji zivota, nasmijem se jednostavnosti koja skrivena u podrumu cvrstih elemenata pronalazi rijetki trak svjetla i tek se ponekad dokopa prove od broda da sagleda citav put, sve do konca. Ima puta i te kako da ga ima. Ima ga i dug je , blistav i jasan je ko prosarana vjetrom linija sto spaja svjetove na sred mora.
Oslanjajuci se na drveni stari stap , polako razgrnem travu i ugledam mali medaljon , uresen zlatnim zenskim likom . Mali reljef iz profila .
To uvijek isti sjaj govori o strpljenju , zaru borbe i predaji.
Konacno utopljen u ostvarenje lijepa je nakana i opasna zamka. Ostvariti se znaci predati se , predati ideju stvarnosti i materjalizirati san.
subota, 05.01.2008.
Una je rodila set psica , za sad traze dom i ekipu...ne mogu biti ljepsi !
petak, 04.01.2008.
Pravo na svoju sjenu
S koliko samo paznje covjek prilazi svojoj sjeni , cesto sam mislio o tome zavaljen u udoban naslonjac na kakvom suncanom trgu negdje daleko...Nisam vise sam jer sad je i moja sjena uz mene, palo bi mi na um. Nikud vise ne mogu bez nje, duga je i sve je duza dok dan nestaje a javlja se mrak. I sto sad ? Jucer je bio suncan dan a danas je sivo i snjezi. Promjenio sam zemlju grad i meridijan. Tamo je sunce a ovdje je sivo. Tamo sam covjek sa sjenom a ovdje bez nje. Jos samo me prate utvare i roje se zelje ovdje su noci duge kao sjene. Ponekad pozelim da me netko posjeti kao u grobu iako znam da se boje i da nece. Boje se da ne ugledaju svoju sjenu koju bi odmah poslje morali vuci za sobom ili gurati ispre sebe do kraja. Kao da zivim u kripti, dolje duboko poklopljen teskim kamenom dok se jedna po jedna cuju kapi vode kako negdje u mraku zvone u ritmu tame i vremena koje ih ispunjava.
Zovem kroz neke cudesne procjepe osvjetljene mjesecom ljude da mi napisu pismo ili da vrisnu , no ne cujem glas, nema nikog. ostadoh sam u toj tmini gdje mi se tek povremeno pricini lik u dugoj crnoj haljini kako stoji pred platnom i nabraja glasno u ritmu onih istih kapi vode nesto ljubeci pritom sliku sveca na malenoj blistavoj amjliji. Kao da to radi pred san.
Negdje gori svjeca, netko ju je upalio , jos odjekuje zvuk sibice dotice me toplinom vise nego svjetloscu , miluje mi obraze , dodiruje usne. Ne progovaram vec pisema jer rjeci nisu jednake kad ih se izgovori i kad ih se napise. Jedne i druge igraju se same sebe kao da se prevrcu po zrcalu proslosti. Cas vamo cas tamo.
Crna je i siva i plava i crvena i zelena. Crna je zbir razlicith nijansi tame
U sebi nosimo crvenu, nad nama je plava a zelena nas hrani. Smrt je bjela.
Zuta , magente i cijan, ona je tamo iza horizonta.
Nikada ti nisam stigao reci jer se nisam usudio da nam je zivot prosao brze no sto smo to htjeli. I da se vidimo ne bi se prepoznali. nase uzviseno Ja toliko puta se promjenilo, onda je vrijedilo a danas nije ni blijeda sjena svoje sustine., napusteno je i prasnjavo u toj ropotarnici neostvarenih zelja ili sto Borges rece , mi smo hrpa razbijenih ogledala. Tebe vise ne treba pitati jer je svako pitanje besmisleno a i sto god sad odgovorila nebitno je u evoluciskom smislu. Mozda jos samo nas razum mozemo prilagoditi. ostaje jos malo. krem, slag, kolac i gotovo. Nesto slatko da promjeni ukus mesa. Nesto nasmijano i vedro, neki trak svjetlo plave, neki vjetar s juga nosi miris mirte, bora i mora. Miris napustene obale.
Koliko god da se bojimo smrti toliko se ne radujemo zivotu...
Onoga casa kad shvatimo da nas nece napustiti zelja ni misao, kasd nas prekriju tezinom svega sto postoji, tad ce i slikarica naslikati mirnom rukom proljece tu na dohvat .
Dobro dosli, poklonit ce se dvorska luda. bacit ce sesir visoko i nasmijati se ne otvarajuci usta. Vidim sa svog balkona.
